HR Poligraf: “Trebamo zakonsku obvezu intersektorske suradnje u zaštiti djece”
U emisiji Hrvatskog radija “Poligraf” urednice Jasmine Popović emitiranoj 2. veljače 2018. godine raspravljalo se o aktualnoj temi nasilja nad i među djecom:
“Povod je tučnjava srednjoškolaca u Splitu, ispovjed majke jednog maišana u sjeverozapadnoj Hrvatskoj kojeg vršnjaci sustavno zlostavljaju, pismo dvanaestogodišnjakinje koja povlači iskaz protiv očuha koji ju je seksualno zlostavljao jer želi da mama bude sretna kako bi i nju više voljela… Nasilje u raznim vidovima je dio svakodnevnice. Na nasilje nad mladima i među mladima bismo kao društvo trebali biti posebno osjetljivi.”, riječi su kojima je Jasmina Popović uvela slušatelje u temu.
Uz prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander gosti u studiju su bili prof. dr. sc. Dejana Bouillet, socijalna pedagoginja, predstojnica katedre za pedagogiju i didaktiku na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, Jasenka Pregrad, psihologinja i psihoterapeutkinja, voditeljica UNICEF-ovog programa Stop nasilju među djecom i izv. prof. dr. sc. Renato Matić, siociolog, Hrvatski studiji.
Voditeljica Jasmina Popović naglasila je kako ju je od svih navedenih slučajeva posebno dirnuo slučaj dječaka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj kojeg vršnjaci sustavno maltretiraju, pokušali su ga namjerno dva puta baciti pod automobil, namjerno su ga gurali da padne na ruku koja je već bila slomljena, a ono što je njoj bilo posebno strašno je da su se roditelji obratili apsolutno svima i od nikoga nisu dobili pomoć premda su i inspekcije i ravnatelj škola i bolnica u Zagrebu pregledali dijete i vještaci su zakljili da je dijete anksiozno i deprimirano. Za komentar je zamolila prof. dr. sc. Gordanu Buljan Flander koja je kazala:
“Dvije su ključne riječi u zaštiti djece: to je multidisciplinarnost i intersektorska suradnja. Znači, mi možemo postupati multidisciplinarno u našoj kući, ali ako se ne povežemo s drugim sustavma, u takvoj situaciji ne možemo zaštititi dijete. Nažalost, kad govorimo o intersektorskoj suradnji kod nas tu zaista ne stojimo dobro jer nemamo zakonski propisanu obvezu intersektorske suradnje, dakle nemamo obvezu da socijala surađuje sa školstvom i sa zdravstvom.
U nordijskim je zemljama to zakonska obveza, a kod nas ovisi o entuzijazmu pojedine škole, pojedinog stručnjaka, pojedine organizacije. Ono što je moje iskustvo, a dugo radim u ovom području, je da i kad unutar škole poduzmu nešto, ne surađuju s drugim institucijama, a ne mogu sami. Jer ako se škola ne obrati nadležnom centru za socijalnu skrb, škola ne može ući u obitelj. Ali centar može ući u obitelj i vidjeti što se događa s tim djetetom-počiniteljem.
Centar može naložiti, ima mjere da uputi i dijete i obitelj u tretman i na obradu, zdravstvena ustanova mora regirati… Dakle, jako je važno da se svi povežemo. Nažalost, čini mi se da svi radimo u svom dvorištu i ostanemo zatvoreni u tom dvorištu. I ono što mi se čini da je veliki problem kod nas je da škole ponekad misle da će njihov ugled biti veći ako nikoga ne obavijeste da se nasilje događa, a to rade zapravo na račun najboljeg interesa te djece koja doživljavaju nasilja.
Ono što se i dalje događa, koliko god smo na tom planu napravili, je da stručne službe u školama i nastavnici zatvaraju oči ne samo pred nasiljem među djecom nego i pred nasiljem nad djecom od strane roditelja. Ja sam nedavno pitala u policiji koliko imaju slučajeva prijavljenog nasilja od strane zddravstva, od pedijatara, od školske medicine, od nastavnika. Rekli su mi da se sve skupa kad se zbroji nema toliko slučajeva koliko prijavljuje i obavještava naša Poliklinika. Naravno da se time izložiš i prijetnjama i sukobu s roditeljima i ljutnji roditelja, ali mislim da svi mi koji radimo s djecom moramo znati da ako se ne povežemo, onda će se događati ovakve stvari kakv se događaju s tim dječakom.”
Poslušajte cijelu emisiju u kojoj se govorilo i o tome kako se problemu nasilja među djecom pristupa u Norveškoj, Finskoj, Danskoj, Velikoj Britaniji; kako država treba pomoći u odgoju djece kojoj se roditelji ne mogu dovoljno posvetiti dok se bore za preživljavanje; zašto nije prihvaćen UNICEF-ov program za rad u školama koji je pohvaljen kao primjer dobre prakse na međunarodnom nivou; zašto država više ne ulaže u preventivne pregleda djece u dobi od 5 godina….
