Uvod Nasilje u vezama mladih manifestira se kao ponašanje između dvoje ljudi s ciljem kontrole, moći i zastrašivanja. Istraživanja pokazuju kako nasilje nakon prvog incidenta postaje sve češće i intenzivnije, a zlostavljana osoba gubi kontrolu nad životom i postaje sve više ovisna o partneru, a izolirana od ostalih. (Cesar, S. i dr.,2006.).
Različiti su oblici moći i kontrole koje nasilna osoba može koristiti, a neka se ponašanja često ne prepoznaju kao nasilje. Kada govorimo o nasilju u vezama mladih možemo govoriti o:
Tjelesno nasilje odnosi se na različite oblike tjelesnog zlostavljanja, a uključuje šamaranja, guranje, udaranje rukama, nogama i predmetima, čupanje kose, ugrize, opekotine te rezultira nanošenjem tjelesnih ozljeda.
Emocionalno, psihičko nasilje odnosi se na zadirkivanje, verbalne i emocionalne prijetnje, izolaciju prijatelja i obitelji, nazivanje različitim pogrdnim imenima, kontroliranjem nečijeg odijevanja, ponašanja, kretanja i govorenje uvredljivih riječi.
Spolno nasilje uključuje spolno uznemiravanje, primjerice dobacivanje te bilo koji oblik spolne i tjelesne aktivnosti bez pristanka druge osobe ( ljubljenje, dodirivanje, prisiljavanje na spolni odnos).
Ekonomsko nasilje odnosi se na uzimanje novca, sprečavanje partnera/ice da nađe posao, kupovanje stvari i prigovaranje kasnije zbog toga.
U našoj su zemlji provedena istraživanja o učestalosti nasilničkog ponašanja u vezama mladih.
U istraživanju koje je proveo Centar za edukaciju,savjetovanje i istraživanje- CESI, 2006.godine, dvije trećine ispitanih mladih izjavilo je da se osoba s kojom su u vezi prema njima ponašala nasilno. Pritom su najčešća ponašanja kojima se nastoji kontrolirati i dominirati drugom osobom, a manje su prisutni spolno nasilje i tjelesna agresija.
Rezultati istraživanja u Engleskoj pokazuju da je između 25 i 40 posto djevojaka doživi zlostavljanje partnera, a najviše sukoba u adolescentskim vezama događa se zbog prisile na spolni odnos.
Iz podataka američkog Ureda za statistiku vidljivo je da:
Ne hodaj ispred mene,neću te moći slijediti. Niti iza, jer možda te neću moći voditi, hodaj pokraj mene i budi mi prijatelj. Važno je istaknuti da, unatoč činjenici da su osobe u emocionalnoj vezi, nijedan partner ne mora udovoljiti zahtjevima i potrebama drugog, ako to udovoljavanje u određenom trenutku nije i njegova želja.
Govoreći o uzrocima nasilja u vezama mladih, ne možemo izdvojiti jedan, jer svaka osoba i svaki odnos su jedinstveni. O uzrocima možemo govoriti samo ako poznajemo oba partnera i njihov odnos.
Dobro poznavanje dinamike, uzroka i posljedica nasilja preduvjet je svrhovitoj intervenciji i kvalitetnoj prevenciji kako nasilja općenito tako i nasilja u vezama adolescenata. Važno je istaknuti nužnost povezanosti i suradnje svih institucija sustava.
Brojne teorije pokušavaju s različitih aspekata objasniti nasilje: u obitelji, društvu i u vezama mladih. Nasilje je vrlo složena pojava, uzrokovana nizom činitelja i ne možemo očekivati da bi samo jedan teorijski pristup mogao zadovoljavajuće objasniti njegove uzroke. Navest ćemo kratko samo važnije teorijske pristupe: sociološki, psihološki i integrativni.
Sociološki model govori da su za nasilje odgovorni obitelj i društvo u kojem živimo. Neka istraživanja pokazuju da je 75 posto mladih koji svjedoče obiteljskom nasilju sklono transgeneracijskom prenošenju nasilja u svoje odnose. Nezaposlenost, siromaštvo, prenapučenost, izolacija, nepovoljni radni uvjeti, rat i poratno razdoblje, dakle socioekonomski i strukturalni čimbenici – odgovorni su za razvoj nasilja. Stres i frustracija na individualnom planu mogu voditi u nasilje uzrokujući smanjeno samopoštovanje i nepovoljniji status pojedinca unutar društva.
Kulturne vrijednosti, utjecaj medija i dostupnost oružja također djeluju na odnos pojedinca prema nasilju, pa ga on prihvaća kao oblik emocionalne ekspresije i metode kontrole nad drugima. Nasilje treba promatrati u širem kontekstu općeg društvenog nasilja, na različitim razinama i u različitim oblicima.
Psihološki model nasilje pokušava objasniti psihološkim karakteristikama pojedine ličnosti sudionika u nasilju, kako žrtve, tako zlostavljača, promatrajući ih u dinamici uzročno-posljedičnog odnosa. Središnju ulogu pri tome imaju psihološke značajke osoba, njihove osobine ličnosti i psihopatološke tendencije (nisko samopoštovanje i nadmoć nad partnerom). Razvoj ličnosti počinje od trenutka rođenja i razvija se tijekom cijelog života, iako se najvažnije promjene događaju u prvim godinama života.
Integrativni model u sebi uključuje karakteristike obaju opisanih modela: sociološkog( kulturne vrijednosti, mediji,nezaposlenost, izolaciju i dostupnost oružja) kao i psihološkog, koji u središte stavlja psihološke karakteristike svakog partnera kao osobe.
U vrijeme adolescencije kod većine ljudi se formiraju osnovne značajke njegove ličnosti. Identitet je konačno formiran. Sposobnost stvaranja intimnosti u tom je razdoblju središnje pitanje.
Psihološka teorija koja nam najbolje objašnjava nasilje u obitelji, ali i u vezama mladih je teorija privrženosti, prema kojoj se uspostavljanje novih odnosa gradi na ranim obiteljskim iskustvima intimnosti. Prvo iskustvo intimnosti dijete doživljava sa primarnim skrbnikom, koji je najčešće roditelj. Između roditelja i djeteta stvara se privrženost- poseban tip socijalne veze, koja se formira tijekom prve godine života, a uz socijalnu komponentu uključuje i emocionalnu povezanost.
Početna, vjerojatno urođena ponašanja djeteta pojavljuju se i organiziraju oko dostupne, uglavnom odrasle figure, koja odgovara na potrebe i signale što ih šalje dijete. Najčešće dijete vlastito ponašanje organizira oko jedne osobe koja se brine o njemu (primarna figura) te oko jedne ili više sekundarnih figura
Ta povezanost djeteta i skrbnika važna je za rani razvoj, ne samo u smislu preživljavanja nego i u smislu izgradnje osnove za razvoj budućih odnosa. Pritom je psihološka potreba za blizinom osobe koja se brine o djetetu primarna, i stavljena ispred tjelesnih. Već od rođenja funkcija djetetova ponašanja je dolaženje u blizinu osobe koja pruža sigurnost uspostavljanjem odnosa s njom, a kako bi preživjelo, postaje privrženo nekome tko je dostupan i spreman reagirati kad je to potrebno.
Razvoj različitih oblika privrženosti ovisi o načinu na koji se odvija interakcija između djeteta i roditelja:
Najčešći oblik privrženosti je sigurni tip privrženosti (razvija ga oko dvije trećine djece): kada je primarni skrbnik emocionalno dostupan na djetetove razvojne i emocionalne potrebe, dijete može istraživati okolinu jer ima skrbnika kao sigurnu bazu, u koju se uvijek može vratiti.
Ako skrbnik nije primjereno odgovarao na djetetove signale i potrebe razvija se drugi tip privrženosti kojeg nazivamo nesigurni tip privrženosti. Može se manifestirati na dva načina:kao anksiozni i izbjegavajući.
Anksiozni tip privrženosti vidljiv je kada se dijete ne može odvojiti od skrbnika i nema sigurnost koja mu omogućuje udaljavanje od njega, što je potrebno za istraživanje okoline.
Izbjegavajući tip privrženosti opažamo kada dijete, zbog takvog iskustva sa primarnim skrbnikom, i ne očekuje da će skrbnik odgovoriti na njegove signale blizinom, pažnjom i ljubavlju.
Postoji i dezorganizirani tip privrženosti koji se razvija kada dijete s jedne strane dobiva primjerene reakcije od skrbnika, a s druge strane ima i iskustva neadekvatnih odgovora koji uključuju i okrutno kažnjavanje i zlostavljanje.
Privrženost nije samo veza između skrbnika i djeteta, nego i specifičan tip veze koju će dijete stvarati tijekom života. Obrasci privrženosti razvijeni u prvim godinama mogu se djelomično mijenjati tijekom života, ali većina osoba zadržava taj rani oblik privrženih ponašanja. Privržena ponašanja tijekom života najintenzivnije se aktiviraju u stanjima stresa i u situacijama uspostavljanja, održavanja i prekidanja emocionalnih veza. Djeca koja su razvila siguran tip privrženosti u odrasloj dobi imaju sigurnost da će, zatreba li, imati osobu koja će biti uz njih. Znaju i osjećaju da su vrijedni ljubavi drugih ljudi. To im omogućuje razvijanje osobnosti i samopoštovanja te imaju sigurnost izraziti vlastito mišljenje.
Osobe koje su u prvim godinama života razvile nesiguran tip privrženosti nemaju tu sigurnost; ili su tjeskobne, ovisne o važnim osobama iz njihovog života, ili izbjegavaju uspostavljanje veza pa je njihovo ponašanje nepredvidivo.
Rana emocionalna iskustva ponavljaju se tijekom života, a transgeneracijskim prijenosom emocija prenose se i na potomke.
Osobe koje su tijekom djetinjstva imale zadovoljavajuće emocionalne odnose i razvile sigurnu privrženost najčešće će i na svoju djecu prenijeti iskustvo sigurne privrženosti.
Oni pak s nesigurnom privrženošću najvjerojatnije će i na svoje potomke prenijeti svoju nesigurnost (u oko 70 do 80 posto slučajeva).
Adolescencija je razdoblje života u kojem se iz djetinjstva ulazi u odraslu dob. Glavne su zadaće adolescencije odvajanje od roditelja i priprema za buduće partnerstvo i roditeljstvo.
To razdoblje obilježeno je i tjelesnim promjenama koje označavamo pojmom puberteta. Njegova zadaća je i pripremiti tijelo za roditeljstvo: obilježen je intenzivnim rastom, pojavom sekundarnih spolnih karakteristika, menstruacije kod djevojaka i ejakulacije kod mladića. Pubertet završava punom seksualnom zrelošću i sposobnošću za oplodnju.
Adolescencija u psihološkom i socijalnom području prati tjelesne promjene koje nosi pubertet. Započinje početkom puberteta, a završava formiranjem identiteta i sposobnošću stvaranja emocionalnih veza.
Kroz stvaranje prijateljskih veza tijekom djetinjstva, a osobito burnih i intenzivnih u adolescentskom razdoblju, mladi se pripremaju za stvaranje emocionalnih veza izvan primarne obitelji, ali i za roditeljske uloge.
Zaljubljenost je u tom razdoblju povezana s intenzivnim emocionalnim proživljavanjima često i dramatičnošću. Aktiviraju se obrasci privrženosti stvoreni u prvoj godini života.
Slijede intenzivne promjene raspoloženja. Što su one intenzivnije, ovladavanje agresijom- koja se definira kao sila koja razbija, razdvaja, nasuprot libidu, sili koja spaja- postaje sve važnije. Optimalno je da osobe uz težnju za spajanjem imaju u sebi i težnju za razdvajanjem i osamostaljenjem. Prema važnim osobama iz okoline adolescenti gaje različite osjećaje. Ljubav u kojoj prevladava težnja za spajanjem ne može se u potpunosti odvojiti od osjećaja odvajanja od važne osobe. Najraniji odnosi snažno utječu na ponašanje u emocionalnim vezama, na način na koji mladi uspostavljaju i održavaju veze, kako se u njima ponašaju i na koji način ih prekidaju.
Osjećaji su uvijek kompromis između želje da se s nekim spoje i želje da se odvoje ili kontroliraju drugu osobu. Adolescenti koji su odrasli u zadovoljavajućem emocionalnom okruženju, koji su razvili siguran tip privrženosti, u stanju su stvoriti zadovoljavajuće emocionalne veze, a kada im ta veza više nije zadovoljavajuća, i prekinuti je. Oni koji su razvili nesiguran tip privrženosti teško stvaraju zadovoljavajuće i teško prekidaju nezadovoljavajuće odnose.
Adolescenti koji su anksiozno privrženi, kao i oni s izbjegavajućim obrascem privrženosti, nisu u stanju stvoriti blisku vezu jer su razvili prividnu samodostatnost i često imaju osjećaj da nisu vrijedni ljubavi i pažnje.
Prekid ili sama pomisao na prekid veze kod njih izaziva snažnu tjeskobu, zbog čega ostaju i u nezadovoljavajućim vezama.
Dezorganizirani tip privrženosti najčešće razvijaju zlostavljana djeca. Njihove su reakcije teško predvidive. Iskustva okrutnog kažnjavanja, kontroliranja i zanemarivanja tijekom djetinjstva, u adolescenciji se (a i kasnije) mogu aktivirati i usmjeriti na partnere.
Samopoštovanje nije sve; stvar je u tome da bez njega nema ničeg drugog. Samopoštovanje se razvija tijekom odrastanja i u interakciji s drugim osobama. Najsnažnije se razvija u ranoj dobi i utječe na sva područja života.
To je najvažnija osobina za uspjeh odnosa. Imati samopoštovanje znači imati dobro mišljenje o vlastitom karakteru i osobnosti. Igra važnu ulogu u napretku i uspjehu u životu svakog čovjeka.
I dok neki mladić ili djevojka svojim ponašanjem promatrača navode na pomisao da su samopouzdani i sigurni, katkad takvo ponašanje može bit samo nadomjestak za nedostatak ljubavi prema sebi. Primjerice, osoba koja je najglasnija u društvu i koja ima stalnu potrebu da bude okružena ljudima i u središtu zbivanja, možda na taj način pokazuje nedostatak samopouzdanja. Uglavnom je tada njezin nesvjesni doživljaj sebe negativan, a svjesni više – manje ravnodušan.
Usmjeriti se na sebe znači u potpunosti preuzeti odgovornost za sebe, kao i shvatiti odgovornost drugih ljudi da učine to isto.
Ako se svatko osjeća sposoban i slobodan reći i izraziti što osjeća i želi, to nas oslobađa beskrajne krivnje i beskrajnih, često neizrečenih, očekivanja i optužbi.
Samopoštovanje ipak ne znači da ćemo stalno biti sretni i nedirnuti tuđim ponašanjem. Biti sposobni u potpunosti prihvatiti svoje osjećaje, otvoriti im se i izraziti ih na konstruktivan način, znak je istinskog samopoštovanja. Imati dovoljno povjerenja u sebe i u partnera da se možemo otvoriti i prepustiti u odnosu zdrav je oblik vezanosti.
Što neka osoba manje cijeni sebe, to će više odgovornost za svoje osjećaje i svoju sreću pripisivati izvanjskim uvjetima i ponašanju drugih ljudi. Kao rezultat može okrivljavati druge, žaliti se, biti nesposobna za uvid u tuđe osjećaje i potrebe. U ekstremnim slučajevima može i emocionalno ucjenjivati bliske osobe.
Gdje vlada ljubav, nema mjesta želji za moći, dok tamo gdje prevladava moć,ljubav nestajeNedostatak samopoštovanja u pravilu usporava promjene, čini osobu nesamostalnom, sugestibilnom, često dogmatičnom i orijentiranom na formu, a ne na sadržaj. Osoba koja na dubokoj razini ne cijeni sebe prije će cijeniti tuđe mišljenje nego svoje. U pravilu će sabotirat sve promjene koje bi vodile povećanju svoje sreće, a dio toga je i kvaliteta partnerskog odnosa.
Nije uvijek jednostavno prepoznati znakove nasilja u vezi u kojoj se nalazimo.
Mlade osobe mogu u vezi biti izložene nazivanju različitim pogrdnim imenima, ljubomornim ispadima, opravdavanju nasilnog ponašanja, čestom provjeravanju i kontroliranju aktivnosti. Uz to, adolescenti mogu kontrolirati i mijenjati svoje ponašanje s ciljem da ne izazovu bijes partnera, odustaju od sebi važnih stvari ( npr. izlasci, druženja sa prijateljima) te postaju izolirani i usmjereni na partnera. Takva „zaštita“, opravdavanje partnera može ići do te mjere da za vidljive fizičke ozljede i povrede osoba daje neuvjerljiva obrazloženja.
Znaci nasilja u vezi mogu biti i okolini vidljive promjene kod osobe, kao što je pad školskog uspjeha, uočljive promjene fizičkog izgleda, povlačenje u sebe…
Katkad ponašanje i geste osobe s kojom su u emocionalnom odnosu adolescenti smatraju privrženošću i strastvenom ljubavi, a to zapravo mogu biti znakovi ljubomore, posesivnosti i kontrole.
Kvalitetna veza podrazumijeva uzajamne odnose pune poštovanja, povjerenja, uvažavanja, podrške, iskrenosti, prihvaćanja različitosti i skrbi, a sve to oslobađa naše unutarnje mogućnosti. To znači poštivati osobnost i granice partnera, ne nanositi mu emocionalnu i fizičku bol.
Biti dobar par ne znači nužno odreći se sebe, ali sigurno znači prilagoditi se i mijenjati.
Parovi koji su dulje u vezi, sazrijevanjem i učenjem jedan od drugoga zajedno rastu i stvaraju intimnu zajednicu. Poznavanje sebe i partnera, zajedničko ulaganje u zajednicu, omogućuje da svatko za sebe uspijeva izgraditi vlastiti svijet koji ne remeti zajednicu nego doprinosi kvalitetnom odnosu i kvalitetnom zajedničkom životu.
Mnogo je razloga zbog kojih mladić ili djevojka ostaju u nasilnoj vezi. Ponekad ih ne vidimo, ne prepoznajemo ili nam ih je teško razumjeti. Ponekad mladim ljudima imponira i čini određeni užitak ako osjećaju da ih njihov „partner“ treba, vezan je uz njih i patio bi ako se rastanu. No, upravo su to znakovi da ih partner voli na „dječji“, a ne odrastao način i vidi u njima zamjenu za neku važnu osobu iz prošlosti, a ne njih kao stvarna, jedinstvena ljudska bića. Tada ni njegova ljubav ne pripada istinski njima.
Za zdravu osobu istinski je kompliment bliskost s emocionalno zrelim, samostalnim partnerom koji se ne osjeća ovisan o njezinoj ljubavi.
Onoliko koliko druga osoba kritizira sebe, ne sluša svoje potrebe i ne smatra svoje emocije vrijednima pažnje, toliko će i prema drugima postupati na isti način. No, ako netko ne uzima u obzir tuđe osjećaje i potrebe, ako je hladan, kritičan, agresivan, ironičan, najčešće se na isti način postavlja i prema samom sebi.
Sažaljenje i povlađivanje neće pomoći partneru, premda ne znači da ga je potrebno napustiti ili biti hladan i kritičan prema njemu. Ljubav ponekad znači suosjećajno, s poštovanjem, suočavanje voljene osobe s realnošću i pružanje podrške u nastojanju da postane sretna i neovisna osobom.
Neki od mogućih razloga za ostajanje u nasilnoj vezi su želja za pomoći partneru da promijeni svoje ponašanje, ideja da ne može živjeti bez partnera ili sam, sram da se ne dozna za nasilje u vezi, okrivljavanje sebe i vjerovanje da je nasilje zasluženo. Razlozi mogu biti i strah za vlastitu sigurnost te nedovoljna socijalna podrška. Katkad se može činiti da veza zapravo nije loša, da se nasilje više neće ponoviti ili da će prestati nakon sklapanja braka ili rođenja djeteta.
Ti razlozi za ostajanje u nasilnoj vezi najčešće se temelje na onome što je osoba naučila, usvojila, imala kao model ponašanja u primarnoj obitelji te su odraz strukture same osobe, kao i njenih kulturoloških vrijednosti.
Adolescentno razdoblje je ono u kojemu se mladi ljudi konačno odvajaju od primarne obitelji. Tada imaju snažnu potrebu za osamostaljenjem, donošenjem odluka o sebi i svom životu. U skladu s razvojnim procesima, pružaju snažan otpor savjetima koji dolaze od odraslih.
Ne mogu birati i utjecati na neka ograničenja i pravila u školskom sustavu i roditeljskom domu, a najčešće su i ekonomski ovisni. Kao „dokaz“ samostalnosti i odraslosti, ostaje im odabir prijatelja i partnera, stoga su posebno osjetljivi na uplitanje starijih u njihov izbor.
MLADI IMAJU POTREBU ODLUČIVATI U SVOM ŽIVOTU. ODABIR PARTNERA JEDAN JE OD NAČINA NA KOJI IZRAŽAVAJU SVOJ IZBOR, A PONEKAD JE TO JEDINO ŠTO MOGU SAMI ODABRATI U TOM RAZDOBLJU.
Mlada osoba koja ostaje u vezi u kojoj postoji nasilje teško prihvaća savjete, jer ionako zna da njezina veza nije dobra, a ne može je prekinuti. Jedino što joj preostaje kad joj netko od odraslih počne davati savjete su otpor i nekritična obrana partnera. Stoga je pred odraslima koji imaju podatak da je adolescent u vezi u kojoj trpi ili vrši nasilje težak zadatak.
Mladu osobu treba upozoriti na mane njezina izbora, a istodobno očekivati da će svoj gnjev i ljutnju iskaliti na odraslome, bilo da je on roditelj, učitelj ili stručnjak za mentalno zdravlje.
Kao što je već navedeno, prijateljstva s vršnjacima u tom razdoblju postaju iznimno važna. Tijekom adolescencije vršnjaci utječu na ponašanje adolescenata, možda čak i više nego roditelji. Mladi će otvorenije razgovarati s vršnjacima o ljubavi i seksualnosti, izlascima, zajedničkim interesima, najintimnijim mislima i osjećajima. Prijatelji daju emocionalnu podršku, pružaju savjete i informacije, a sve to pogoduje i razvoju samopoštovanja.
Čitajući ovaj priručnik možda ste se prepoznali kao osoba koja povremeno ili često nasilno ponaša prema partneru /partnerici.
Evo poruke i vama: Tražeći pomoć možeš naučiti nove načine nošenja sa vlastitom ljutnjom, konstruktivno rješavati sukob i komunikaciju u vezi. Jer zapamti, bez obzira na to što druga osoba činila, nasilje neće riješiti problem.
Što očekivati od terapijskog rada?
Psihoterapijsko liječenje mladih nije uvijek lako provesti, ponajprije zbog značajki ove dobi. Karakteristike adolescentne dobi su nestabilnost i nagle promjene raspoloženja. Odnos prema drugim ljudima varira od idealizacije pa do potpuna odbacivanja.
I partnerska terapija odraslih ima niz poteškoća i jedna je od psihoterapijskih tehnika u kojoj velik postotak uključenih prekida terapiju.
Ako imamo u vidu teškoće u psihoterapijskom radu mladih i u partnerskoj terapiji, jasno je da je jako teško provoditi psihoterapiju adolescentnog para u kojem postoji nasilje.
Korisnije je sa svakim članom posebno početi razgovor podržavanja. Na taj način može se dobiti niz podataka koji će ukazati na snage i mogućnosti koje mlada osoba ima i rasvijetliti eventualno postojanje psihopatologije. Tek kad se uspostavi povjerenje, može se početi s proradom iskustva i započeti pravi psihoterapijski rad. Ciljevi su korektivno emocionalno iskustvo i usvajanje novih obrazaca ponašanja, što bi trebalo dovesti do jačanja samopoštovanja, a s tim i gubitak potrebe ostajanja u vezi u kojoj su ponižavani na bilo koji način. Usporedno s tim, osoba koja pokazuje manifestno više agresivnog ponašanja u vezi psihoterapijskim postupkom kroz korektivno emocionalno iskustvo također jača samopoštovanje, pa postupno blijedi potreba za dokazivanjem na način da je jača i da može provoditi nasilje.
Svaki oblik nasilja je kažnjiv, bez obzira na to govorimo li o psihičkom, tjelesnom ili spolnom, a sukladno težini i vrsti djela, zakonodavac je predvidio mjere i kazne.
Sve te okolnosti, preduvjeti, postupak i posljedice regulirane su zakonskim propisima.
Iako razdoblje adolescencije obuhvaća drugo desetljeće života, u ovom priručniku obraćamo se mladima od 14 do 20 godina života. U tu kategoriju, zakonski gledano spadaju mlađi maloljetnici, stariji maloljetnici i punoljetne osobe.
Zakon o sudovima za mladež sadrži odredbe za mlade počinitelje kaznenog djela (maloljetnike i mlađe punoljetnike) u materijalnom kaznenom pravu, odredbe o sudovima, o kaznenom postupku i o izvršenju sankcija, te propise o kaznenopravnoj zaštiti djece i maloljetnika.
Mlađi maloljetnici su osobe koje su navršile četrnaest, a mlađe su od šesnaest godina i kazneno su odgovorne.Ako im se utvrdi da su počinili kazneno djelo, mogu im se izreći odgojne mjere(sudski ukor, posebne obveze, upućivanje u centar za odgoj, pojačana briga i nadzor, pojačana briga i nadzor uz dnevni boravak u odgojnoj ustanovi, upućivanje u odgojnu ustanovu, upućivanje u odgojni zavod, upućivanje u posebnu odgojnu ustanovu, ali ne i kazne.
Stariji maloljetnici su osobe koje su navršile šesnaest, a mlađi su od osamnaest godina. Njima se uz odgojne mjere može izreći i kazna maloljetničkog zatvora.
Postupak prema maloljetnicima, za razliku od postupka prema punoljetnim osobama pokreće se isključivo na inicijativu Državnog odvjetništva, neovisno o vrsti i težini kaznenog djela te propisanoj kazni, a u pretkaznenom postupku informacije i dokaze o kažnjivom djelu prikuplja policija te obavještava nadležni centar za socijalnu skrb koji je dužan poduzeti mjere iz domene obiteljsko-pravne zaštite.
Kazneni zakon sadrži odredbe za punoljetne počinitelje kaznenog djela.
Postupak prema punoljetnim osobama osim pokretanja od strane Državnog odvjetništva , iznimno i za određena kaznena djela može se pokrenuti privatnom tužbom.
Za punoljetne počinitelje kaznenih djela zakonodavac je predvidio novčane kazne i kazne zatvora ( koje mogu biti od nekoliko mjeseci do dugogodišnje kazne zatvora), mogu im biti izrečene mjere upozorenja i sudska opomena, uvjetna osuda te izrečena neka od sigurnosnih mjera (obvezno psihijatrijsko liječenje, obvezu liječenja od ovisnosti…). Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud će uzeti u obzir sve okolnosti da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela (olakotne i otegotne okolnosti), a osobito stupanj krivnje, jačinu ugrožavanja, pobudu iz koje je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je izvršeno, okolnosti i uvjeti u kojima je živio nakon izvršenja kaznenog djela te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju kaznenog djela.
Zaključno, kako i navodi kazneni zakon opća svrha propisivanja i primjena kazni je poštivanje pravnog sustava te sprječavanje počinitelja kaznenih djela da na ubuduće tako ponašaju (čl.6 kaznenog zakona). Svrha sankcija prema maloljetnim počiniteljima kaznenih djela, uz opću svrhu kažnjavanja, je pružanje zaštite, brige, pomoći i nadzora, ali i da se osiguranjem opće i stručne pomoći utječe na njihov daljnji odgoj, razvijanje cjelokupne ličnosti i jačanje osobne odgovornosti kao odrasle osobe( čl.5.zakon o sudovima za mladež).
Važno je naglasiti da kazna samo po sebi ne uključuje samo kaznu već ona omogućava i osigurava postavljanje granica, učenje onog što je dopušteno, a što nije. Kazna ne dopušta negativne aspekte funkcioniranja i omogućuje prepoznavanje loših obrazaca ponašanja, što daje mogućnost razvijanju novih, prihvatljivijih obrazaca ponašanja i primjerenijeg funkcioniranja u društvu.
Ako si u vezi u kojoj se događa nasilje napravi plan sigurnosti i potraži pomoć. Razgovaraj sa nekim kome vjeruješ:prijatelj, nastavnik, psiholog, roditelji…
Obrati se:
Policija –institucija koja će provesti razgovor, prikupiti podatke te čija je dužnost spriječiti bilo kakav oblik neprimjerenog nasilnog ponašanja u društvu i pružiti zaštitu.
Centar za socijalnu skrb-institucija koja će, uz savjetodavni rad, osobi pružiti smjernice za daljnje korake i, ako smatra potrebnim, poduzeti mjere iz obiteljsko pravne zaštite, govorimo li o maloljetnim osobama
Hrabri telefon; Plavi telefon,Telefon za psihološku pomoć, SOS-telefon za žene i djecu…-savjetodavne linije koje pružaju mogućnost povjerljivog razgovora
Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba-zdravstvena ustanova u kojoj ćeš dobiti stručnu pomoć vezano uz traumatsko iskustvo
Možeš se još obratiti i stručnom suradniku u školi, nadležnom liječniku, svojim roditeljima ili nekim drugim odraslima od povjerenja u svojoj okolini…
Umjesto zaključka:
Ljubav pomaže čovjeku da prevlada osjećaj usamljenosti, a
Ipak mu dopušta da bude svoj. U ljubavi se tako zbiva paradoks
– dva bića postaju jedno, a ipak ostaju dvoje.
