Poremećaji hranjenja spadaju među najčešće psihijatrijske poremećaje te su povezani s brojnim somatskim komplikacijama, a u najtežim slučajevima i sa smrću. Sveukupna prevalencija poremećaja hranjenja procjenjuje se na 5% u općoj populaciji, a osobito je značajan porast oboljelih u zadnjih nekoliko desetljeća kao i porast pojavnosti bolesti u sve mlađim dobnim skupinama. Početak bolesti je najčešće u adolescenciji, a 90 % oboljelih su žene. Etiologija bolesti još uvijek nije dovoljno razjašnjena, no smatra se da ulogu u nastanku bolesti imaju psihološki, biološki i socijalni čimbenici. Anorexia nervosa i bulimia nervosa su glavni oblici poremećaja hranjenja.
Anorexia nervosa
Riječ anorexia grčkog je podrijetla i označava gubitak apetita. Tu bolest je u 17. st. prvi opisao engleski liječnik Richard Morton kao samovoljno gladovanje žene koja je ravnodušno odbijala liječenje.
Kriteriji za dijagnozu anoreksije prema DSM-V su:
A. Ograničen unos energije u odnosu na potrebe koji dovodi do značajno niske tjelesne težine s obzirom na dob, spol, fazu razvoja i fizičko zdravlje. Značajno niska tjelesna težina za odrasle definirana je kao težina manja od one minimalno normalne, a za djecu i adolescente kao težina manja od minimalno očekivane.
B. Intenzivan strah od dobivanja na težini ili debljanja, ili trajno ponašanje koje ometa dobivanje na težini, čak i uz postojeću značajno nisku težinu.
C. Poremećen doživljaj vlastite tjelesne težine ili oblika tijela, neprimjeren utjecaj tjelesnog oblika ili težine na samoevaluaciju ili trajno neshvaćanje ozbiljnosti postojeće niske tjelesne težine.
Razlikuju se dva tipa anoreksije:
1. Restriktivni tip u kojem je gubitak na tjelesnoj težini postignut prvenstveno dijetom koja je često praćena ekscesivnim vježbanjem
2. Prežderavajuće/ purgativni tip koji je obilježen dijetama uz povremena prejedanja te izbacivanja hrane povraćanjem, laksativima ili diureticima.
Bolest se javlja u mladih djevojaka , obično na početku adolescencije kada prirodno nastupaju velike tjelesne i emocionalne promjene. Djevojke u početku izbjegavaju visokokaloričnu hranu, da bi potom prešle na strogu dijetu koja dozvoljava samo nekoliko niskokaloričnih namirnica. Neke djevojke redovito jedu s obitelji da bi poslije povraćale hranu dok neke pokazuju paradoksalan interes za hranu na način da skupljaju recepte, kuhaju za druge stvarajući na taj način još veći osjećaj svemoći. Dok drže dijetu postaju sniženog raspoloženja, razdražljive, plačljive. Istovremeno u školi uredno funkcioniraju i najčešće su odlične učenice.
Zanimljivo je da kod oboljelih od anoreksije, prije pojave bolesti, u djetinjstvu postoji viša razina anksioznosti i depresije te crte perfekcionizma i opsesivnosti. Najčešće su te djevojke sklone redu, poslušne,“najbolje djevojčice“.
U prošlosti je bilo različitih teorija o psihičkim uzrocima anoreksije nervoze. Danas se u središte stavlja odnos majka-dijete i poremećaji koji su nastali u ranom djetinjstvu. Majke se obično opisuju kao dominantne, anksiozne i s visokim zahtjevima prema svojoj djeci, posebno kćerima. Uz takvu majku razvija se poslušno, podčinjeno dijete, bez vlastitog iskustva i identiteta.
U adolescenciji anoreksija ima za cilj preuzimanje „vlasti“ nad sobom u odnosu prema majci koja želi kontrolirati dijete. Anoreksija predstavlja borbu za samopoštovanje i vlastiti identitet.
Otac je obično pasivan, slabo prisutan u obiteljskom životu i takav ne može pomoći kćeri da se separira od majke.
Obitelji s anoreksičnim pacijenticama su neupadne, poštuju društvene norme, a članovi izbjegavaju bilo kakve sukobe. No ako se dublje pogleda, u takvim obiteljima nedostaje topline.
U liječenju se u prvom redu ide na popravljanje tjelesne mase zbog čega je pacijentice najčešće potrebno hospitalizirati. Pacijentice pokazuju otpor prema liječenju jer ga doživljava kao debljanje kojeg se panično boji. Nakon što se pacijentici tjelesna masa popravi do mjere da više nije životno ugrožena počinje se s psihoterapijom. U mladih anoreksičnih pacijentica je nabolje započeti s obiteljskom terapijom a u kasnijoj fazi kada ona razvije izvjesnu motivaciju, prijeći na individualnu psihoterapiju.
Bulimia nervosa
Riječ bulimia grčkog je podrijetla i znači bikova glad. Bolest je prvi opisao G.Russel 1979.g. opisujući je kao podvrstu anoreksije nervoze.
Kriteriji za postavljanje dijagnoze bulimije nervoze prema DSM-V su:
A. Ponavljajuće epizode prejedanja. Epizoda prejedanje ima sljedeća dva obilježja:
1. Jedenje u određenom vremenskom razdoblju (npr. unutar 2 sata), količine hrane koja je značajno veća od one koju bi većina osoba pojela u sličnom vremenskom razdoblju i u sličnim okolnostima.
2. Osjećaj gubitka kontrole nad jedenjem.
B. Ponavljajući neprikladni kompenzacijski postupci radi preveniranja porasta tjelesne težine, kao što su samoizazvano povraćanje, zloupotreba laksativa, diuretika ili drugih lijekova, post ili ekscesivno vježbanje.
C. Prejedanje i kompenzatorno ponašanje se oboje pojavljuju u prosjeku najmanje jednom tjedno kroz tri mjeseca.
D. Samoprocjena je neopravdano pod utjecajem tjelesnog oblika i težine.
E. Smetnje se ne pojavljuju isključivo tijekom epizoda anoreksije nervoze.
Postoje dva tipa bulimije:
1. Purgativni tip u kojem je epizoda prejedanja praćena povraćanjem ili zloporabom laksativa, diuretika ili klizmi.
2. Nepurgativni tip u kojem osoba nakon epizode prejedanja ne koristi povraćanje, laksative, diuretike ili klizme već ekscesivno vježba ili se izgladnjuje.
Bolest se obično pojavljuje pred kraj adolescencije. Djevojka želi biti mršava i ima strah od debljanja no pri tome najčešće ima normalnu ili blago višu ili blago nižu tjelesnu težinu. Često postoji podatak da su pacijentice ranije imale povećan broj kilograma ili epizodu anoreksije nervoze.
Djevojke se obično prejedaju u tajnosti nakon što su već site. Okidač za prejedanje može biti izgladnjelost, disforično raspoloženje te interpersonalni sukobi, a praćeno je osjećajem gubitka kontrole. Prejedanje djevojci donosi osjećaj smirenosti i zaštićenosti od okoline, no nakon toga se javlja osjećaj krivnje i strah zbog čega povraća ili koristi druge kompenzatorne mehanizme.
Majke bulimičnih pacijentica su nemarne, odbacujuće, te ne odgovaraju na djetetove emocionalne potrebe. Stoga dijete ostaje gladno majke. Osjećaj unutarnje praznine pacijentice nekontrolirano ispunjavaju velikim količinama hrane. Kod oboljelih od bulimije nervoze je povećana učestalost anksioznog i depresivnog poremećaja, zloporaba alkohola i droga, a često se pojavljuje i granični poremećaj ličnosti. Pacijentice nerijetko imaju i iskustvo seksualnog zlostavljanja. U obiteljima bulimičnih pacijentica češći su sukobi i psihijatrijske bolesti.
U liječenju se obično primjenjuje psihoterapija u kombinaciji sa psihofarmacima.
Piše: Iva Pupić, dr. med., spec. psihijatar
Drugi tekstovi autorice:
Žalovanje nakon gubitka djeteta