Prema istraživanju prevalencije zlostavljanja i zanemarivanja djece provedenom 2006. godine (Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada zagrabe i Hrabri telefon) 16.5% djece je doživjelo emocionalno zlostavljanje. Međutim jako je teško procijeniti točnu zastupljenost emocionalnog zlostavljanja u populaciji budući da ono uključuje široki spektar ponašanja te ne postoji jasna definicija istoga. U ovom tekstu bavimo se emocionalnim zlostavljanjem u obitelji, iako se ono može događati unutar bilo kojeg drugog relevantnog odnosa.
Svakako treba reći da pojedinačni incidenti ili nekoliko incidenata neadekvatnog postupanja ne moraju nužno značiti emocionalno zlostavljanje. Da bismo nešto definirali kao zlostavljajuće ponašanje mora se raditi o ponavljajućim učestalim postupcima koji prožimaju čitav odnos. Nadalje, emocionalno zlostavljanje treba sagledati kroz kulturološki kontekst i socijalnu sredinu u kojoj se određena postupanja događaju. Iako ono ima izrazito negativne posljedice za dijete u svim aspektima djetetovog života i dalje mnogi smatraju da je ovaj oblik zlostavljanja najmanje ozbiljan.
Najčešći oblici emocionalnog zlostavljanja su:
– odbacivanje djetetovih potreba (omalovažavanje, kritiziranje, sprječavanje razvoja autonomije, sprječavanje razvoja odnosa s drugim ljudima odbijanje potreba i sl.)
– teroriziranje (učestali, kontinuirani verbalni napadi i prijetnje, izloženost nasilju u obitelji)
– ignoriranje i degradiranje djeteta
– manipuliranje u svrhu postizanja nekih svojih ciljeva (npr. manipulacija u razvodu)
– izolacija
– ponižavanje
– pritisak na dijete da brže odraste što proizlazi iz roditeljskih potreba
Emocionalno zlostavljanje ima negativni učinak na psihološko zdravlje djeteta, emocionalni razvoj te osjećaj samopoštovanja. Smatra se da emocionalno zlostavljanje treba promatrati u kontinuumu, od relativno blagih povremenih ponašanja do ozbiljnih, kontinuiranih koji izazivaju ozbiljne i dugotrajne posljedice.
Ako su interakcije između djeteta i roditelja kontinuirano neprijateljske, ako su roditelji odbacujući i pretjerano kritični ili ravnodušni, odnos postaje kontinuirano neprijateljski, hladan te dijete u tom odnosu razvija nesigurnost.
Roditelji zlostavljači
Važno je naglasiti da roditelji često nisu svjesni koliko je njihovo ponašanje štetno za dijete kao i za njihov međusobni odnos (sprječava se razvoj toplog podražavajućeg i sigurnog odnosa). Najbolji primjer toga su pretjerano zaštitnički roditelji ili oni s nerealnim očekivanjima prema djetetu.
Ipak najveći broj roditelja koji su karakterizirani kao zlostavljači pokazuju trajno negativan stav prema djetetu, doživljavaju dijete kao teško, ne uživaju u tom odnosu te svoje negativne osjećaje prema djetetu prepisuju ponašanju djeteta ili neprimjerenim reakcijama djeteta na njihove odgoje postupke. Ovi roditelji često dijete doživljavaju kao zločesto te kao da se ono namjerno ponaša na određeni način samo da bi ih izazvalo, zato reagiraju na dijete na način da su verbalno agresivni, koriste pogrdne i štetne riječi, prijete ili se fizički ili emocionalno udaljavaju od djeteta, stvarajući „emocionalni vakuum“, socijalnu izolaciju i osjećaj usamljenosti što ima dodatne štetne učinke na rast, razvoj i sveopće dobro stanje djeteta.
Posljedice emocionalnog zlostavljanja
Različiti su učinci emocionalnog zlostavljanja ovisno o dobi djeteta. Primjerice, kod novorođenčadi vidimo usporavanje tjelesnog napretka, kod predškolske djece usporenje u razvoju uz pojavu emocionalnih i ponašajnih poteškoća. Kod mlađe djece školske dobi probleme u školskoj prilagodbi i lošije školske rezultate. Nadalje, kao rezultat trajne tjeskobe i straha koji izaziva izloženost emocionalnom zlostavljanju djeca često razvijaju i psihosomatske teškoće: bolove, povraćanje i proljeve, poteškoće sa spavanjem, poteškoće hranjenja.
Emocionalno zlostavljana djeca mogu biti i destruktivna, ometajuća, stalno tražeći pažnju, ali i povučena, disocirana, nervozna i depresivna.
Kod adolescenata možemo vidjeti sve već opisane simptome, ali i niz rizičnih ponašanja (zloporaba sredstava ovisnosti, bježanje od kuće i sl.), problema s identitetom, nisko samopoštovanje kao i poteškoće u vršnjačkim odnosima (imaju loše socijalne vještine, osjećaju se izolirano od vršnjaka i povučeno ili nepromišljeno ulaze u odnose koji postaju zlostavljajući kao njihovi primarni odnosi).
Zbog niskog samopoštovanja i osjećaja nedostojnosti skloni su destruktivnom (npr. uništavanje stvari) i autodestruktivnom ponašanju (rezanje, grebanje, udaranje po glavi ili glavom u zid i sl.)
Istraživanja su pokazala da zlostavljanje općenito pa tako i emocionalno zlostavljanje ima negativan učinak na mozak u razvoju. Visoka razina kortizola, koja je posljedica izloženosti stresu za vrijeme zlostavljanja, povezana je s uništavanjem moždanih stanica i narušavanjem veza unutar mozga. Samim time utječe na djetetove kompetencije u brojnim područjima, utječe na kognitivne funkcije, pamćenje i koncentraciju, vještine verbalne i neverbalne komunikacije, strpljenje, postavljanje ciljeva, razvoj osnovnog povjerenja u sebe, ali i svijet koji ih okružuje. Promjene koje će se dogoditi ovise o dobi kada se zlostavljanje događa.
Primjerice, istraživanja su pokazala da je svjedočenje obiteljskom nasilju za vrijeme djetinjstva povezano je sa smanjenjem pojedinih vizualnih i verbalnih područja mozga, a da verbalno zlostavljanje u djetinjstvu mijenja dijelove mozga zadužene za sluh i za govor te uzrokuje niži verbalni kvocijent inteligencije i niže verbalno razumijevanje u mlađoj odrasloj dobi.
Izloženost emocionalnom zlostavljanju ima učinak i na poteškoće ponašanja kao i poteškoće u socijalnim interakcijama općenito, a koje posebno dolaze do izražaja u doba adolescencije.
Čini se da djeca i mladi internaliziraju kritički glas zlostavljača i počinju vjerovati da su loši i bezvrijedni što je podloga za razvoj lošeg samopouzdanja, a kasnije i eventualnih psihičkih poteškoća u odrasloj dobi.
U kojoj mjeri emocionalno zlostavljanje utječe na djetetov emocionalni i psihološki razvoj te koliko će posljedice biti dugoročne povezano je s dobi djeteta, kroničnošću i ozbiljnošću zlostavljanja.
Tretman
U svim slučajevima zlostavljanja važna je intersektorska suradnja te uključenost socijalne skrbi i policije, a u svrhu zaštite djeteta.
U tretmanskom radu pažnja se usmjerava na odnos roditelja i djeteta, kvalitetu interakcija, procjenu privrženosti. Od iznimne je važnosti procijeniti djetetov razvoj, razinu emocionalnih i ponašajnih poteškoća koji su posljedica zlostavljanja.
Roditelje se usmjerava na uključivanje u roditeljsko savjetovanje gdje ih se uči roditeljske vještine, primjerice kako se igrati, disciplinirati, komunicirati, pokazati privrženost i pažnju, ohrabriti i uključiti dijete u zajedničke aktivnosti.
Nadalje, djeca se uključuju u osobnu individualnu ili grupnu psihoterapiju. Svrha terapije je olakšanje emocionalnih poteškoća ili već nastalih poremećaja. Izgradnja otpornosti kod djece i pomaganje u suočavanju i preživljavanju traumatskih iskustava u njihovom životu važan je element izravnog rada s njima.
Terapijski odnos pomaže u poticanju sigurne prženosti omogućavajući korektivni odnos kroz sigurnu i stabilnu sredinu u kojoj se odvija. Sigurna privrženost jača djetetovu sposobnost nošenja sa stresom, regulacijom emocija i pruža podršku u stvaranju bliskih odnosa. Dijete koje je sigurno privrženo doživljava svijet kao sigurno mjesto u kojem se može slobodno razvijati i ispuniti sve svoje potencijale.
Piše: Marjeta Knez Turčinović, dr.med, spec.psihijatrije i uži spec.iz psihoterapije
