Trenutak u kojem je roditeljima priopćena vijest o tome da njihovo dijete rođeno ili je steklo teškoću u razvoju, ostaje trajno zapamćen, iz razloga što se radi o spoznaji koja dugoročno mijenja cjelokupni život obitelji. Svaki od roditelja tom prilikom, u vrlo kratkom periodu, prolazi kroz proces žalovanja i opraštanja od fantazija koje su prethodno imali o djetetu, te dolazi do faze oporavka i prilagodbe na nove okolnosti obiteljskog života. Različita istraživanja su pokazala da pravovremeno savjetovanje i pružanje informacija o prirodi djetetovih poteškoća i načinima njihova uklanjanja kao i općenito edukacija, u znatnoj mjeri reduciraju roditeljske brige i stres te im pomažu im u procesu prilagodbe na odgoj djeteta.
Faze poricanja i povlačenja
Radi se o vrlo osjetljivom periodu u kojem oporavku prethode faze poricanja, negacije poteškoća kod djeteta, kao i faza povlačenja, potištenosti, ljutnje, a moguće i očajanja pred osjećajem bespomoćnosti. Te faze mogu potrajati različito dugo, pri čemu je važno pratiti da se nijedan od roditelja ne zadržava predugo u svakoj od faza, jer se time odgađa oporavak i prilagodba na zahtjevnost u brizi za dijete. Očekivano je da se članovi obitelji na različite načine nose sa svojim emocionalnim reakcijama, pri čemu se neizbježno mijenja i njihov međusobni odnos.
Pružanje emocionalne podrške tijekom savjetovanja je važan aspekt oporavka obitelji, prije svega u prihvaćanju emocija koje roditelji osjećaju, a koje mogu biti vrlo neugodne, poput krivnje, usamljenosti i srama. Time se kod roditelja dalje pokreće postupak suočavanja s teškoćama i pronalaženja poticajnih načina u brizi za dijete što svakako skraćuje period negacije poteškoća. Istovremeno se roditelju pomaže u nadilaženju osjećaja nemoći i u preuzimanju aktivnog stava u liječenju i rehabilitaciji djeteta.
Kroz emocionalnu podršku pokazujemo kako smo jedni drugima važni kao pojedinci, te na koje smo sve načine spremni dati razumijevanje i pomoć drugima, a kako bi im olakšali postojeću situaciju. Pri tome pomaže svijest o tome, da svaka obitelj u kojoj odrasta dijete s teškoćama, na mnoge načine prelazi svoje granice, u emocionalnom, socijalnom, financijskom aspektu obiteljskog života, a čime roditelji vrlo lako ostaju bez zaliha svoje energije.
Profesionalni pomagači i roditelji kao partneri u rješavanju djetetovih poteškoća
Kao pomagači se često imamo prilike uvjeriti u to, koliko je ponekad potrebno zaista malo pažnje, a da se takve osobe uspiju vratiti u svoju ravnotežu, pod preduvjetom da u pravom trenutku prime podršku iskazanu na njima prihvatljiv način. Stoga, iako se čini da u životu obitelji s djetetom s poteškoćama prevladavaju dugi periodi potrebni da se donese dijagnoza, pronađe i počne provoditi potreban tretman ili habilitacijski postupak, ne treba podcijeniti ulogu tih trenutaka tijekom početnog savjetovanja, a koji mogu biti put u promjenu načina na koji roditelj sagledava, podnosi i rješava poteškoće.
Pri tome je od najvećeg značaja uloga suosjećajnosti kao i prirodnost u odnosima, naša sposobnost da ujedno budemo oni koji podučavaju, ali koji su i sami spremni učiti. Pored potrebne razine empatije, u razgovoru s roditeljima je potrebna istovremena sposobnost očuvanja profesionalne orijentacije na cilj i rješavanje problema. Da bi se uskladile te dvije pozicije, ljudska i profesionalna, u kojima iako smo u odnosu na roditelja u ulozi savjetodavca, doživljavamo ga i želimo s njime postići partnerski odnos u rješavanju djetetovih poteškoća.
Savjetodavni rad s roditeljima osim što se odnosi na pružanje niza korisnih informacija ili čak demonstraciju pojedinih vještina u skrbi za dijete, se odnosi i na pružanje podrške da se u istome ustrajava pri čemu se izdvaja i terapijski aspekt savjetovanja. Roditelji mogu imati teškoća u prepoznavanju specifičnih potreba djeteta s teškoćama te pokazivati nesigurnost u pogledu primjerenosti i učinkovitosti odgojnih i rehabilitacijskih postupanja. U razgovoru s roditeljima neminovno dolazimo do točaka koje, zbog svoje težine ili intenziteta emocija, ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti tijekom djetetova liječenja, mogu djelovati nepremostivo i gdje sami kao savjetodavci moramo zastati, uzeti predah i pokušati sagledati situaciju s distance, a kako bi ublažili osjećaj težine. Taj terapijski aspekt savjetovanja je nemoguće zanemariti budući da su roditelji često pod utjecajem jakih emocija i preplavljeni strahom za budućnost svoje djece i s teškoćama u nošenju sa svakodnevnim stresom.
Prihvaćanje emocionalnih stanja roditelja bez prosuđivanja
Pri tome u bitnoj mjeri pomaže stav u kojem prihvaćamo emocionalna stanja roditelja bez prosuđivanja, vrednovanja i pokušavajući razumjeti situaciju s njihove pozicije. Neke su osobe posebno osjetljive na kritiku, mogući osjećaj odbacivanja, osobito ako u svojoj prošlosti imaju višestruka traumatska iskustva, stoga su sklona testiranju povjerenja, drugim riječima pažljivo ispituju i provjeravaju kome mogu pokloniti svoje povjerenje. Uvažavajući to, za nas je važno imati strpljivosti i ne požurivati navedeni proces. Ne zaboravimo kako se u komunikaciji svaki naš unutarnji poriv za žurnim rješavanjem (osim ukoliko se uistinu ne radi o hitnim stanjima), kao i nestrpljivost, doživljava kao vrsta pritiska pred kojim možemo očekivati reakciju suprotnu od željene.
Stoga pomaže osjetljivost za ono što je i kako rečeno, ali i za cjelokupni komunikacijski kontekst koji je u najvećoj mjeri prisutan u različitim vidovima komunikacije. Takvim načinom prvenstvenno pokazujemo interes ne samo za dijete, nego i za druge članove obitelji, te pomažemo roditelju u izražavanju doživljaja i viđenja situacije s djetetom i dalje ga usmjeravamo u traženju rješenja. Time roditelj postaje spreman svoj subjektivni pogled mijenjati u skladu sa spoznajama o intervencijama koje su u interesu njegova djeteta.
Tijekom terapijskog savjetovanja često imamo od roditelja priliku čuti ali i sami se uvjeriti, kako su zahtjevne životne situacije bile povod za promjene u načinu na koji neku situaciju vidimo i koja joj značenja dajemo , a što nerijetko dovodi do promjena u cjelokupnom našem sistemu vjerovanja, pomaže nam u pronalaženju smisla i dovodi do nove razine osobnog integriteta.
Piše: Sanja Jusufbegović, prof. klin. psihologije
Drugi tekstovi autorice:
Kako olakšati djetetu da se suoči s bolešću člana obitelji
Podijeljeno skrbništvo – pitanja i dileme
Smetnje spavanja kod djece predškolske dobi
Poremećaji prehrane kod djece predškolske dobi
NAPOMENA: Prenošenje tekstova i fotografija sa web stranice Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba dozvoljeno je uz navođenje autora, izvora i linka na izvorni tekst.
