Štrebanje i igranje: Kako je sve to učenje?

Učenje se smatra složenim psihičkim procesom promjene ponašanja na osnovi usvojenog znanja i iskustva. Obuhvaća usvajanje navika, informacija, znanja, vještina i sposobnosti. Proces učenja počinje od trenutka djetetovog rođenja, njegovog prvog koraka i zalogaja, dodira zabranjenog predmeta. Učenje je potrebno, neophodno za psihofizički razvoj svakog čovjeka zbog čega kao stručnjaci naglašavamo važnost učenja za svakog od nas.

Učenje kroz obrazovanje i kako kontinuirani životni proces

Postoje dva načina na koja gledamo i podrazumijevamo učenje. Jedan je rašireniji i prihvaćeniji, a odnosi se na proces usvajanja informacija odnosno obrazovanje, a drugi je, što nerijetko zaboravimo, kontinuirani životni proces.

Gledamo li na učenje samo kao na formalno obrazovanje, većini će se sigurno javiti automatske misli poput štrebanja, dosade, učenja napamet, beskorisnosti. I onda često pomislimo na školu.

A učenje napamet, što često čujemo, čini učenje bilo kakvog gradiva nalik učenju napamet telefonskog imenika – dosadnim, teškim i besmislenim, odbojnim. Ono što ne razumijemo i u čemu ne vidimo smisla, ne možemo istinski niti naučiti, a kamoli u tome uživati i zabavljati se igrajući se usvojenim informacijama.

Zbog toga djeci školarcima pokušavamo pronaći korisnost onog što uče, kakve to ima veze sa drugim već naučenim gradivom, kakve veze ima sa svakodnevnim životom, za što nam sve može koristiti. Jer time im pokušavamo približiti drugi pogled na učenje, a to je da učenje ne smije biti ograničeno samo na usvajanje suhoparne informacije, već na baratanje usvojenim informacijama i shvaćanje da je učenje kontinuirani dio našeg života. Učimo hodati i pričati, učimo i igre koje volimo i koje nas zabavljaju, učimo upoznavati jedni druge, učimo prepoznavati izraze lica svojih bližnjih, učimo izražavati se i sporazumijevati s onima koji govore različit jezik od našeg, učimo igrati različite sportove i svirati glazbene instrumente, učimo organizirati i strukturirati vrijeme, učimo stići na vrijeme na dogovoreni sastanak, učimo snalaziti se u prostoru odnosno ne izgubiti se u šetnji kvartom i gradom, učimo rješavati probleme, učimo prepoznavati i pokazivati emocije…sve je to učenje.

Zbog čega nam je neke sadržaje, aktivnosti, vještine gušt učiti unatoč zahtjevnosti i potrebnom ponavljanju, dok nam usvajanje nekih drugih sadržaja predstavlja mučenje? I zbog čega su jedni procesi učenja učinkovitiji od drugih?

Učinkovitost učenja povezuje se s različitim čimbenicima poput dobi, umora ili gladi, no najveće značenje pridaje se MOTIVACIJI, unutarnjoj i vanjskoj. Vanjska motivacija obično podrazumijeva neki oblik nagrade (ocjena, poklon) radi koje usmjeravamo našu aktivnost, a unutarnja podrazumjeva sve ono što nas motivira „iz unutra“ tj. bilo koji unutarnji osjećaj, stav ili mišljenje koje naše ponašanje usmjerava prema cilju.

Kako motivirati dijete na učenje?

Ništa lakše, samo ga treba potaknuti na učenje uz istovremenu zabavu!?

Prije svega, važno je proces učenja usmjeravati u željenom smjeru od samih početaka, a sjećate se da je na početku teksta navedeno da proces učenja započinje djetetovim rođenjem. Uloga roditelja u tome je ključna, od modela koji dijete kopira i iz čijeg ponašanja UČI, mnogo više nego iz suhoparnih riječi, tako i kroz organizaciju slobodnog vremena od najranijih dana odnosno kroz odgojno usmjeravanje tijekom cijelog djetinjstva djeca uče UČITI od roditelja.

Jedno istraživanje u kojemu je djeci dana nova igračka, a ispitivač se pravio da je proučava te slučajno na njoj otkrio nešto novo, urodilo je takvim ponašanjem i kod djece. Na svakoj su novoj igrački pokušavali naći njene ‘skrivene’ mogućnosti. Stoga, potičimo znatiželju kod djece.

Važno je kreirati okruženje za dijete koje će ga poticati na samostalno istraživanje. To može biti zajednički obilazak muzeja, odlazak na kazališnu predstavu primjerenu dobi djeteta ili pohađanje neke kreativne radionice. Još je jednostavnije i jednako efikasno uključivanje u omiljenu igru svoga djeteta pri čemu imamo priliku upoznavati dijete i razvijati naš odnos.

Nadalje, postavljajmo mnogo pitanja jer ona djecu potiču na razmišljanje o uzrocima i posljedicama, na stvaranje hipoteza i donošenje zaključaka. Ne sudimo ih pritom, već samo slušajmo i imajmo strpljenja da sami dođu do zaključaka umjesto da im ih serviramo.

Hvatajmo svaku priliku za poticanje učenja. Bilo koja aktivnost može biti obogaćena znanjem i novim informacijama. Ako dijete voli motoričke aktivnosti, u njih možemo uključiti brojanje, a boravak na plaži ili u parku ili šetnji šumom možemo upotpuniti informacijama iz biologije ili geografije, čak napraviti neki pustolovni zadatak ili tražiti rješenje nekog problema u stilu Indiana Jonesa ili James Bonda /orijentacija, vrste drveća, traženje sličnosti i razlika, uočavanje detalja…/.

U situaciji dužeg boravka djece i roditelja kod kuće, možemo primjerice napraviti zadatke tražilice poput lova na blago, kada pri svakog točnom odgovoru dijete dobije novi trag i novi zadatak koji s uzbuđenjem prihvaća jer je motivirano znatiželjom i konačnim ishodom.

Ne smijemo zaboraviti da ukoliko želimo maksimizirati djetetovo učenje i sami trebamo obogatiti vlastitu riznicu informacija.

Ako mi učimo učit će i naša djeca, ako imamo naviku čitanja i oni će tu naviku usvojiti.

S radnim navikama se nitko nije rodio. Kao što svi s vremenom nauče bez muke ujutro umiti se, tako je moguće steći i radne navike koje čine obavljanje poslova lakšim, tako i učenje. Najvažnije je, kako samo ime kaže, steći naviku – a to znači mnogo ponavljanja i ustrajnosti.

Prije i poslije svega, ne zaboravimo da ukoliko je posrijedi igra, djeci omiljena aktivnost, sve će biti lakše, a uz pomoć roditelja učenje postaje njen sastavni dio.

Piše: dr. sc. Renata Ćorić Špoljar, klinička psihologinja

Ilustrativna fotografija: Pixabay.com