Gledajući životno već u samom naslovu je prisutan antagonizam, dobar razvod kao takav i ne postoji, jer je negativan završetak nekog plana, želje ili obećanja kojeg smo primili i dali. Bilo koji da je razlog rastave, ipak je to osobni poraz za oboje partnera, htjeli mi to priznati ili ne: kriva procjena, neispunjena očekivanja, stradali ego, a visoki stupanj stresa pogotovo.
Ako postoje zajednička djeca, dovodi do različitih oblika ponašanja ljudi, neki se povlače i šute, neki napadaju, prijete, viču, svađaju se, inate se, svojataju. Nisam čula za mirnu i ugodnu rastavu braka i moja je eto bila tako svakakva, ali sjećam se da sam se pitala hoće li mi u razvodu stvarno no biti gore nego u braku. Zar je to moguće? Ne bi li trebalo biti mirnije jer smo se riješili nekih problema? Ispada da se problemi nagomilavaju, a pogotovo me brinula posljedica svega na dijete i njegov mir i razvoj.
Tako sam se obratila Poliklinici s običnim jednostavnim pitanjem: Kako se dobro rastati? Ono što nikada neće prestati je da smo mi otac i majka jednom djetetu i to nas veže zauvijek. Jedna rečenica me životno odgojila i promijenila apsolutno sve u mojem pogledu prema rastavi: “Osigurati emocionalnu stabilnost djeteta u bilo kojoj životnoj situaciji spada u osnovnu roditeljsku brigu za dijete, a sve ostalo je oblik zanemarivanja i zlostavljanja”.
U mojoj priči to je značilo da sam kroz želju da moje dijete ne osjeti gubitak vremena niti od jednog roditelja, upoznala svojeg bivšeg supruga u novom svjetlu, kroz ulogu dobrog oca, dobronamjernog i dobrog čovjeka koji voli svoje dijete, koji je brižan, pažljiv … nešto što prije nisam vidjela i otad potpuno i svaki dan zaslužuje svako moje poštovanje i neku vrstu prijateljske ljubavi koja proizlazi iz tog poštovanja, jer je on čovjek kojeg beskrajno voli netko koga ja beskrajno volim.
Zato se po svojoj priči u kojoj nam je ljubav prema djetetu spasila razvod, nekako uvijek zalažem za to da, koliko god partneri imali problema u braku, pa time i gorih u rastavi, djeca nisu predmet svojatanja, zajednička su, nisu oblik kažnjavanja partnera ili jedina preostala slaba točka za manipulaciju, te da bi svaki od partnera trebao odvojiti vlastiti emocionalni poraz od roditeljstva, tu nema mjesta za poraze.
Ovo je samo moja priča koja vam možda može dati ideju kako ljubav prema djetetu i nastojanje da mu osiguramo mir, može donijeti i vlastiti mir u odraslim odnosima, ako prestanemo gledati nekoga kao lošeg partnera jer on to više nije. Treba ga vidjeti kao osobu koja na svoj način voli svoje dijete, moje dijete. I hvala mu, i hvala Poliklinici na savjetu. Važno se truditi, a dijete će izrasti u čovjeka, pa ćemo vidjeti koliko smo svi mi skupa u tome uspjeli!
Jedna Poliklinička mama
