Razmišljajući o važnosti najdraže igračke pada mi na pamet dječak, koji se pri polasku u vrtić nije htio odvojiti od prljavog plišanog psića kojeg su mu iz higijenskih razloga, u vrtiću htjeli uzeti, a „opsjednutost običnom igračkom“ zbunila je i njegove roditelje.
No, dječakov plišani psić nije samo igračka, a još manje obična igračka. On je njemu važan predmet koji mu olakšava proces odvajanja od majke. Predmet koji će ga mirisom, toplinom podsjećati na majku i zamijeniti je kada je nema te mu omogućiti da lakše izdrži odvojenost od majke za vrijeme boravka u vrtiću. I zato ga roditelji iako je prljav ne smiju oprati. Psić je dječakov „prijelazni objekt“.
Kako nastaje prijelazni objekt?
Engleski pedijatar i psihoanalitičar D.W. Winnicott u svom tekstu „Prijelazni objekti i prijelazni fenomeni“ ( eng. Transitional Objects and Transitional Phenomena) iz 1951. godine objašnjava važnost prijelaznog objekta u razvoju djeteta i njegovom procesu separacije od majke.
Winnicott se u svom radu prvenstveno bavio ranim odnosom majke i djeteta. Danas znamo da djetetova primarna figura može biti i otac ili druga odrasla osoba koja o njemu brine. Kako ovdje govorimo o konceptu primarnog objekta kojeg je uveo Winnicott, u nastavku teksta govorimo o majci kao primarnoj figuri.
U samom početku života beba je u simbiotskom odnosu s majkom. Majka je tu da odmah reagira i zadovolji sve njene potrebe. Pa će tako beba kada je gladna biti nemirna i plakati a majka će ju odmah nahraniti i umiriti.
U bebinom svijetu ona je svemoguća i ima osjećaj potpune kontrole nad majkom koja postoji samo radi nje.
No, postupno, nakon nekog vremena takvog jedinstva, dovoljno dobra majka, početi će produžavati vrijeme do zadovoljavanja svih bebinih potreba i na taj način joj omogućiti da fantazira o dojci ili bočici dok ih majka ne donese i utaži bebi glad. Tako beba počinje maštati i zapravo shvaća da je dojka dio majčinog tijela i da nije tu samo radi nje. Beba će početi koristiti sjećanja na ranija lijepa i ugodna iskustva s majkom i na taj način ispunjavati prostor koji je od majke odvaja. Tako se kreira tzv. prijelazni prostor u kojem beba može oblikovati unutarnju psihičku sliku majke, simbol koji joj pomaže da podnese sve veću udaljenost od majke. Za prijelazni prostor su vezani i prijelazni objekti. Oni predstavljaju prvi djetetov posjed. To može biti dekica, lutka, komadić plahte… nešto što dijete može držati i maziti.
Tako plišani psić s početka ovog teksta za dječaka predstavlja i igračku i njegovu mamu. Dječak nikada neće pitati što je istina, jer oboje je istina. Psić je psić i psić je mama. I ono najvažnije, on je poseban i ne može ga se zamijeniti.
Osim u prvim danima vrtića dobro je da ga dijete ima i u svim drugim situacijama , kao što su na primjer hospitalizacije, u kojima se dijete po prvi puta duže odvaja od majke.
Prijelazni objekt i kreativnost
Ono što bih ovdje posebno naglasila jest da se u prijelaznom prostoru odvija igra, a prijelazni objekt se može okarakterizirati kao početak ljudske kreativnosti.
Kako kaže Winnicott, u igranju, i samo u igranju, djeca, kao i odrasli, mogu slobodno ostvarivati svoju kreativnost. Moći se igrati, uživati u igri i kroz nju nešto stvarati znak je psihičkog zdravlja. Djeca i odrasli koji to ne mogu imaju deficitaran prijelazni prostor.
Dijete odrasta i prijelazni objekt postepeno gubi svoju važnost no prijelazni prostor nam ostaje za cijeli život. U njemu se odvijaju umjetnost, kultura, religija ali i psihoterapija.
Piše: Iva Pupić, dr med, spec.psihijatrije
Ilustrativna fotografija: Pixabay.com
Drugi tekstovi autorice:
Granični poremećaj ličnosti
Psihodinamski pogled na rani odnos majke i djeteta
Poremećaji hranjenja: psihijatrijski aspekti
Žalovanje nakon gubitka djeteta