Razvod roditelja je jedna od najintenzivnijih stresnih situacija za dijete. Kod većine razvoda dijete se nakon početne uznemirenosti, straha, ljutnje, krivnje, nade, s vremenom prilagodi novonastaloj situaciji i novom načinu života, osobito ako i dalje ima dobar kontakt s drugim roditeljem i ako su roditelji omogućili razvodom mirnije uvjete odrastanja djeteta. Uglavnom, djeca roditelja koji su okončali brak bez neprijateljstva i svađa lakše podnose rastavu. Međutim, ako je razina sukoba visoka, djeca to neće dobro podnijeti. Problem je ako je dijete i prije razvoda svjedočilo snažnim sukobima roditelja te ako se oni nastavljaju i nakon razdvajanja roditeljskog para. Znači, postojanje sukoba i emocionalne napetosti i prije i poslije razvoda, snažniji je prediktor djetetove prilagodbe nego sam razvod. Kao mogući negativni učinci roditeljskog sukoba tijekom razvoda na dijete su: izražena agresivnost, impulzivnost, anksioznost, samooptuživanje, potreba za kontrolom situacije, nisko samopouzdanje, slabije socijalne vještine, psihosomatika, regresivno ponašanje, poteškoće u ponašanju, emocionalne teškoće – emocionalna nesigurnost, smetnje u regulaciji osjećaja… Dugoročne posljedice razvoda s izraženim sukobima su najizraženije kod djece koja su u vrijeme razvoda bila predškolske dobi. Dijete te dobi se s tim najteže suočava – dugotrajni roditeljski konflikt ometa organizaciju emocionalnog iskustva u ranom djetinjstvu, povezan je s razvojem nesigurnog i neorganiziranog stila privrženosti kod djeteta što se može odraziti na sve kasnije odnose u životu, dovesti do veće osjetljivosti na stres, poteškoća u regulaciji emocija, manjeg optimizma i razvoja neučinkovitijih načina suočavanja.
Važno je da roditelji tijekom razvoda prate reakcije djece, te po potrebi zatraže savjet stručnjaka i za djecu i za sebe. Također, bitno je da ne krive drugog roditelja pred djetetom, kažu mu da znaju da voli drugog roditelja i da to odobravaju te potiču kontakte s roditeljem s kojim dijete ne živi. Djeca trebaju dopuštenje da vole oba roditelja, trebaju znati da je razvod problem odraslih, a ne njihova krivnja. Treba im stabilnost i predvidljivost te uvid u komunikaciju roditelja bez svađa i sukoba, trebaju im roditelji koji mogu surađivati u odgoju, bez obzira na to što osjećaju jedno prema drugome. Važno je da se dijete ne nađe između roditelja.
Gotovo da i nema dana kada razgovarajući s roditeljima koji su u procesu razvoda braka ili kada je taj proces već dovršen ne nailazimo na njihovu zbunjenost, povrijeđenost, ljutnju i nesnalaženje ulogom i odnosom prema drugom roditelju, bez obzira kod kojeg roditelja dijete živi.
Donosimo prijevod nove kolumne Karen Woodall, psihoterapeutkinje iz londonske Family Separation Clinic, s njenog bloga The Lighthouse Project. Karen Woodall je predsjednica EAPAP-a, suorganizatorica konferencije EAPAP 2020 koja će se održati 16.-18- rujna, te edukatorica i supervizorica stručnjacima Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba:
Definicija podijeljenog skrbništva se sažeto rečeno odnosi na skrbništvo oba roditelja nad djetetom koje obuhvaća minumum jedne trećine vremena sa svakim od roditelja uključujući i vikende, te podrazumijeva odgovornost i obaveze koje iz toga proizlaze i odnosi se na ekivivalentnu alternativnu brigu oba roditelja.