Europski mjesec zaštite prava djece čiji su roditelji u zatvoru: Pružanje podrške djeci

“…Prvog dana u školi nitko ništa ne pita,
ne pita ni drugog dana…
A treći dan – pričamo o obitelji…”

Kao i prethodnih godina i ovaj lipanj je Europski mjesec zaštite prava djece čiji su roditelji u zatvoru. Već niz godina ta se kampanja provodi pod geslom “Zločin nije moj, ali kazna ipak jest!” (Not My Crime, Still My Sentence), na poticaj europske mreže COPE. U našoj zemlji posljednjih dvadesetak godina jača svijest i integrativni pristup pravima ove ranjive skupine djece. Uz Ured pravobraniteljice za djecu koji je aktivni sudionik u mreži Children of Prisoners Europe (COPE) i ENOC te djeluje i s UN-ovim Odborom za prava djeteta i s UN-ovom organizacijom Child Rights Connect u osvještavanju prava djece čiji su roditelji u sukobu sa zakonom kao posebno ranjive skupine djece, ova tema je od veliko značaja i za stručnjake koji rade s djecom u svim sustavima (obrazovanje, socijalna skrb, zdravstvo i pravosuđe) te različite nevladine organizacije koje aktivno provode učinkovite programe podrška djeci zatvorenica i zatvorenika. I stručnjaci Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba koji rade s djecom nakon traumatskih i stresnih iskustava, svojim kliničkim radom su uključeni u podršku djeci čiji su roditelji lišeni slobode, a teorijske i praktične spoznaje su objavljene u nekoliko recentnih publikacija i na međunarodnim konferencijama (informacije dostupne na www.dijete.hr).

Stoga se pridružujemo i ovogodišnjoj kampanji Europskog mjeseca zaštite prava djece čiji su roditelji u zatvoru. Pružanje psihološke podrške djetetu čiji je roditelj u zatvoru zahtjevno je kao i nakon drugih teških situacija kojima su izložena djeca. Kao ni u drugim okolnostima, ni djeca u ovoj skupini nisu homogena, a situacija u kojoj žive nije ono jedino što ih određuje. Stoga svaka podrška u najbližoj okolini, ili pak ona stručna psihološka, traži individualizirani pristup njima i njihovim potrebama. Djeca čiji su roditelji u zatvoru imaju specifične potrebe, ali i rizike za kasniji razvoj. Uz roditeljsko lišavanje slobode, doživljavaju niz drugih promjena u odnosu s roditeljima, životnim okolnostima i dr., a mogu doživljavati promjene u emocionalnom stanju, ponašanju i prilagodbi uz gubitak i traumatsku separaciju kojom se prekida odnos s roditeljima. Osobito je rizična mogućnost izloženosti djece stigmi i diskriminaciji, a njihove potrebe često nisu prepoznate u školi/vrtiću/široj obitelji/zajednici.

Najvažniji zaštitni faktor jest održavanje odnosa roditelj-dijete (ako nije u suprotnosti s djetetovim interesom) kao i kvaliteta brige za dijete dok je roditelj u zatvoru. Kao i uvijek nakon teških događaja u obitelji, i u ovim slučajevima iznimno je važno voditi računa je li taj odnos ipak u suprotnosti s djetetovim interesom? Zato, prije nego razmotrimo općenito podršku djeci čiji su roditelji u zatvoru obratimo pažnju upravo na situacije koje se odnose na zaštitu djeteta: Je li roditelj koji je u zatvoru i izvor traume za dijete? U tom slučaju valja se uvijek voditi najboljim interesom djeteta. Ukoliko je roditelj u zatvoru npr. zbog zlostavljanja djeteta i/ili drugog roditelja, sve preporuke u pružanju podrške djetetu trebaju biti vođene djetetovim pravom na zaštitu. U praksi često vidimo kako se dijete unatoč fizičkoj sigurnosti (jer je roditelj lišen slobode) često ne osjeća emocionalno sigurno i nije otvoreno za primanje podrške i tretman tada može biti manje djelotvoran. To nam ukazuje na traumatsku prirodu njegovog doživljavanja i u takvim okolnostima najvažnija je podrška traumatiziranom djetetu i oporavak, a susret sa zlostavljajućim roditeljem može biti izvor ponovne traumatizacije i ometati tretman. Stoga, djeca čiji roditelj koji je lišen slobode jest i izvor njegove traume, trebaju ne samo podršku stručnjaka mentalnog zdravlja, već zahtijevaju redovito uključivanje podrške sustava, zaštitu i razumijevanje njihovih potreba od svih ljudi koji ih okružuju.

U ostalim slučajevima, o kojima želimo nešto reći ovim tekstom, kad roditelj (majka ili otac) nije izvor direktne traume za dijete, psihološki rad s djetetom i pružanje psihološke podrške najčešće traži i obiteljsku intervenciju kojom pridonosimo obnavljanju djetetovog osjećaja sigurnosti i pomažemo obitelji u suočavanju s dodatnim stresorima koje situacija boravka jednog od roditelja u zatvoru nosi. U takvim okolnostima, nekoj djeci je podrška bliskih osoba dovoljna, druga pak trebaju psihološku prvu pomoć u kriznoj situaciji, treći trebaju dulju psihološku podršku, a neki psihološki tretman/terapiju.

Kao i u drugim kriznim situacijama, i u ovoj je važno imati na umu kako su djeca u teškim situacijama otvorena za primanje podrške te je dobro nuditi podršku i prije nego se razviju simptomi, ali svakako slijedeći djetetov ritam i otvorenost. Kroz emocionalnu podršku odrasla osoba potiče dijete na emocionalno rasterećenje, uz pokazivanje zainteresiranosti i empatije i normaliziraju se djetetove reakcije uz psihoedukaciju i djeteta i roditelja s kojim živi. I konačno, važno je da u cijelom procesu osiguravamo djetetu jasne informacije i odgovore na pitanja

Najčešće se roditelji koji žive s djetetom za prvu podršku sebi i djetetu obraćaju neposredno nakon lišavanja slobode drugog roditelja. To je jedan od najtežih trenutaka za roditelja, odnosi se na nedoumice kako reći djetetu tešku vijest. Važno je da dijete dobije primjerene informacije,razumljive i dovoljne. Informaciju dijete treba dobiti od najbliže osobe i zato je često prije podrške djetetu važna podrška i edukacija roditelja ili osobe s kojom dijete živi. Najčešći problemi se javljaju uslijed potrebe odraslih da zaštite dijete, ali time može doći i do pojačavanja stigme. Dijete treba znati što znači kad je netko u zatvoru, dijete želi znati može li nešto učiniti, iako ne razumije pravni sustav. Unatoč tome što su ovo dominantne teme, dijete zapravo od roditelja želi odgovore na pitanja: Gdje si? Zašto si tamo?Kad se vraćaš kući? Jesi li dobro? Također, želi odgovore na pitanja koja u razgovoru neće postaviti: Jesam li ja kriv/kriva? Voliš li me? Unatoč tome što u radu prepoznajemo brigu i roditelja i djeteta, važno je olakšati djetetu razumijevanje da je za ishode situacije u kojoj živi odgovoran roditelj.

Kako se djeca suočavaju, kako se nose sa svim događajima, sa svim svojim reakcijama? Najčešće to rade kroz različite aktivnosti, od kojih su neke učinkovite, a neke neučinkovite. Ukoliko su zastupljene ove druge, djeca imaju teškoće u nošenju sa situacijom s kojom se oni i obitelji susreću, najčešće bez primjerene podrške. Pokazalo se da djeca i mladi najčešće koriste kombinaciju različitih strategija nošenja koji uključuju s jedne strane povremenu distrakciju kroz učenje, sport, izlaske, društvene aktivnosti, provođenje vremena s prijateljima, razgovor s osobama od povjerenja u obitelji i školi. Uključivanje djece u stručni tretman se u istraživanjima pokazala učinkovitom strategijom, kao i uključivanje u različite programe u zajednici koje provode stručnjaci mentalnog zdravlja. Nasuprot ovim strategijama, postoje i neke druge, npr. čuvanje obiteljske tajne o roditelju u zatvoru, izbjegavanje razgovora, laganje ili minimiziranje situacije, doživljaj stigme i izolacije. To su strategije koje otežavaju djetetovo suočavanje.

U svakom slučaju, bez obzira u kojem smjeru njihovo suočavanje ide, djeca roditelja lišenih slobode, mogu imati velike dobiti od stručne, psihološke podrške i pomoći. Uloga podrške savjetovatelja/pomagača/stručnjaka mentalnog zdravlja je u razumijevanju kako događaji zbog kojih je roditelj u zatvoru utječu na poziciju djeteta kroz cijeli proces i trajanje zatvora. To razumijevanje i svjesnost o djetetovim potrebama vodi učinkovitim intervencijama u različitim fazama roditeljeve odsutnosti zbog odsluženja kazne. Osjećaj sigurnosti djeca stječu postepeno, kad imaju jasne informacije o tome što će se dogoditi, a što neće. To je proces kognitivnog i emocionalnog ovladavanja novim okolnostima. Uz takvu podršku dijete treba i poučavanje o onome što njegov roditelj doživljava – i to pridonosi stabilnosti. Dijete treba biti sigurno da svi njegovi osjećaji nisu samo prihvaćeni, nego i dobrodošli i razumljivi stručnjaku.

Želimo li pružati podršku djeci čiji je roditelj u zatvoru (bilo otac ili majka) važno je pokazati im razumijevanje i našu sposobnost nošenja s dječjim reakcijama, osigurati im stabilnost i toplinu. Svakako je važno da se dijete ne doživljava procjenjivanim u odnosu na roditelja. Procjenu dijete može doživjeti kažnjavajućom ili negativom prema sebi ili roditelju. Nasuprot tome, dijete treba neku vrstu nade i pozitivnog očekivanja od njegovog načina suočavanja s onim što živi i što ga čeka. To pomaže djetetu u izražavanju frustracije i simbolički otvara vrata za eventualna daljnja djetetova pitanja nama, za izražavanje brige, očekivanja.

Bez obzira u kojem kontekstu se srećemo s djetetom važno je osigurati zdravu i podržavajuću atmosferu za dijete i u vrtiću i školi. Kad je spremno, dijete se može potaknuti u otvaranju bliskim vršnjacima i osobama od povjerenja, ali bez pritiska ukoliko dijete ne želi. Za djetetovo samopouzdanje je izrazito važno da razumije kako nije odgovorno za roditeljevo ponašanje niti da je situaciju u kojoj je roditelj dijete moglo predvidjeti ili nešto uraditi da se ona ne dogodi. A to ne može dijete samo, za to treba podršku. Stručnjaci mentalnog zdravlja i ostali odrasli koji rade s djecom, kao i u drugim situacijama koje su teške za djecu pa tako i u radu s djecom čiji su roditelji u zatvoru ne mogu ukloniti razloge/uzroke koji izazivaju krizu u djetetovom životu, ali mogu pronaći i podržati djetetove zdrave načine nošenja sa životnim okolnostima, krizu koja je nastupila učiniti podnošljivijom i olakšati je te kroz podršku djeci pokazati im da nisu sami.

Doc.dr.sc. Bruna Profaca, klinička psihologinja

Print Friendly, PDF & Email