Dr. sc. Renata Ćorić Špoljar, klinički psiholog | Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Naslovna > O poliklinici > Naš tim > Psiholozi > Dr. sc. Renata Ćorić Špoljar, klinički psiholog

Dr. sc. Renata Ćorić Špoljar, klinički psiholog

Diplomirala je na studiju psihologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu 2001.godine. Zaposlena u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba od 2003.godine gdje kao psiholog uz svakodnevnu dijagnostiku i tretman djece i mladih te savjetodavni rad s roditeljima, kontinuirano sudjeluje u edukacijama studenata pomagačkih profesija, volontera Hrabrog telefona i stručnjaka mentalnog zdravlja različitih profila i iz različitih sustava. Kao dio tima ustanove sudjeluje i u organizaciji te provedbi istraživanja o različitim vrstama nasilja među i prema djeci. Također mentorira studentsku praksu i psihologe vježbenike. Aktivno i pasivno sudjeluje na domaćim i međunarodnim stručnim i znanstvenim skupovima te je objavila nekoliko znanstvenih i stručnih publikacija. Sudski je vještak za područje psihologije od 2009.godine. Od 2013.godine ima priznat status kliničkog psihologa od strane Hrvatske psihološke komore. Tijekom rada u Poliklinici pohađala je i završila poslijediplomski doktorski studij Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu (2009.-2019.).

Upravo zbog kontinuiranog rada s djecom i roditeljima svoj posao smatra svakodnevnim izazovom, ali i kreativnim, inspirativnim iskustvom.

ŽIVOTOPIS

CV dr. sc. Renata Ćorić Špoljar (PDF)

Djeca i džeparac: Cilj je naučiti dijete da samostalno brine o novcu kojim raspolaže

Izazovi roditeljstva Teme Svaki roditelj se u nekom ili više navrata tijekom odrastanja svog djeteta zapita o potrebi davanja džeparca, a neka od pitanja su: ima li smisla davati djetetu džeparac, hoće li se time razmaziti dijete, što ako obitelj nema financijske mogućnosti, koliko bi džeparac trebao iznositi i kada bi ga trebalo početi davati, kako bi ga dijete trebalo trošiti...

Objavljeno: 4. travnja 2023. | Pročitajte više >

“

Kako da djeca vjeruju da vaši savjeti vode prema sreći ako vas ne vide sretnima? Najjači autoritet roditelja jest zadovoljstvo svojim životom. Ako vas ne vide opuštene, nasmiješene, ponekad bezbrižne i neozbiljne – djeca zaključe da vam je život naporan. I da će, slušajući vaše savjete, završiti kao vi, bez osmijeha. Zato odbijaju vaš savjet i u međuvremenu rade ono što ih veseli, crtaju stripove, igraju igrice. Jer im se čini da bi put do sreće trebao biti veseo.

Dobro je znati

Iz knjige „Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu“, autorice Radojke Sućeska Ligutić

“

Tijekom puberteta u dječjem mozgu događaju se takve biološke promjene da roditelji odjednom imaju osjećaj da ne poznaju vlastito dijete. Takve promjene potiču djecu da svu pažnju usmjere prema unutra. Tu introvertiranost roditelji ne bi smjeli shvaćati osobno, jer ona nije povezana s time da se vaš inače dobar odnos s djetetom pogoršao. Ona nije ni znak nedostatka povjerenja.

Dobro je znati

Iz knjige „Obitelji s tinejdžerima“, autora Jaspera Juula

“

Djeca ponekad ljute roditelje. Kad su frustrirani, roditelji se ponekad iskaljuju ljutitim optužbama. Umjesto da optužujete, recite što mislite i osjećate i/ili što biste željeli. Vjerojatnije je da će vas tinejdžeri poslušati ako im kažete kako se osjećate, umjesto da im govorite koliko su nepristojni ili u krivu.

Dobro je znati

Iz knjige „Kako govoriti da bi tinejdžeri slušali i slušati što tinejdžeri govore“, autorica Adele Faber i Elaine Mazlish

“

Umjesto da zanemarujete osjećaje, priznajte osjećaje riječju ili zvukom. Umjesto da naređujete, opišite problem. Umjesto da tinejdžera napadnete, opišite što osjećate. Umjesto da okrivljujete, dajte informaciju. Umjesto da prijetite ili naređujete, ponudite izbor. Umjesto dugotrajnog predavanja, recite to jednom riječju. Umjesto da ukazujete na ono što nije u redu, pokažite svoje vrijednosti i/ili očekivanja.

Dobro je znati

Iz knjige „Kako govoriti da bi tinejdžeri slušali i slušati što tinejdžeri govore“, autorica Adele Faber i Elaine Mazlish

“

Stručnjakinja za djecu, Bonnie Benard, kaže da djeca, kako bi postigla otpornost, „trebaju prisutnost barem jedne brižne osobe – nekoga tko nudi suosjećanje, nekoga tko razumije da bez obzira na to koliko se dijete loše ponašalo, ono u tom trenutku radi najbolje što može“. Vi trebate biti ta osoba, a podrška koju pružate djetetu pomaže mu da razvije kritičko razmišljanje i otpornost koji su mu potrebni da ostvari svoje potencijale.

Dobro je znati

Iz knjige „Understanding parental alienation“, autora Karen Woodall i Nick Woodall