U emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” HRT-a 12. lipnja 2020. govorilo se o mentalnom zdravlju djece nakon traumatskih doživljaja, kakvi su bili karantena zbog pandemije te potres u Zagrebu. O toj temi govorila je psihologinja Poliklinike Ella Selak Bagarić, te je predstavila i platformu Grada Zagreba “Podrška na dlanu”. Prenosimo tekst Magazina HRT-a o toj emisiji:
“Svima nama, a posebno djeci je izazov prepoznavanje ono što osjećamo, još je teže imenovanje tih osjećaja. O emocijama danas razgovaramo premalo. Svi odgovaramo jako često “dobro sam” i prihvaćamo kada nam netko tako i odgovori. Puno smo traumatskih događaja doživjeli u posljednje vrijeme i skoro pa nemoguće je da nemamo i negativne osjećaje. O tim je izazovima u emisiji Dobro jutro, Hrvatska govorila Ella Selak Bagarić, magistrica psihologije iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
S djecom treba razgovarati
– Ako se s djetetom ne razgovara, ono je prepušteno svojim fantazijama i interpretacijama o tome što se događa. Zbog toga trebaju dobiti jasne i koncizne informacije prilagođene njihovoj dobi i potrebama od roditelja koji su njima sigurna baza, u suprotnom njihove fantazije mogu biti puno gori od onog što doista jest – kaže Selak Bagarić.
Otpornost je nešto što nije stabilna karakteristika djece, mi je možemo razvijati, no jako često krivo procjenjujemo otpornost djece. Kažemo da su djeca dobro, a to nije tako zato što oni ne znaju izraziti svoje emocije.
Puno toga podrazumijevamo
– “Volim te, oprosti mi, fališ mi” često smatramo da se podrazumijeva. Odgoj kod djece ne počinje kada već ima 12-13 godina nego od prvog dana kada ga držimo u naručju i sve to zahtjeva vrijeme. Danas je jako teško biti roditelj jer roditelji imaju previše obaveza i uloga. Svakom roditelju treba reći: Svaka čast! – kaže psihologinja.
Vrijeme s našem djetetom je nešto što je samo naše
Naglašava da ne smijemo zaboraviti da vrijeme koje trebamo provesti s djetetom nije ono kada mi kuhamo ručak, a dijete je tu negdje, niti pak ono kada mu pokazujemo matematiku ili ga vozimo na trening. Vrijeme s našem djetetom je nešto što je samo naše, što je intimno i kontinuirano. Kod male djece to je najčešće obiteljski ručak i tada su djeca glavna, važna, tada nema mobitela i televizije. Adolescente moramo pratiti. Često žele razgovarati u 22 navečer ili u ponoć, ali mi moramo to prihvatiti i biti uz njih.
– Važno je da razgovaramo i da imamo osobe kojima vjerujemo i na koje se možemo osloniti. Ponekad to nije dovoljno pa i roditelji i djeca trebaju pomoć stručnjaka – savjetuje magistrica psihologije.
Vrijeme za sebe
Jako je bitno imati vrijeme za sebe i naučiti djecu da se brinu za svoje mentalno zdravlje, da se odmore. Kraj je školske godine, svima je izrazito teško, ali nekad zaboravimo voditi računa da li se to dijete igra, imamo li svi mi dovoljno vrijeme da se barem jednom tjedno dobro naspavamo, dulje tuširamo ili imamo li nešto što nas čini sretnima.
– Nitko od nas ne brine dovoljno o svom mentalnom zdravlju sve dok ne budu izražene poteškoće. Govorimo dobro sam, sve dok na nekom somatskom planu ne vidimo promjene, obolimo… Djeca jako često se žale da ih boli glava, trbuh a kada obave pretrage, često trebaju zapravo psihologe kako bi dobili podršku – napominje Selak Bagarić.
Što smo hranili u vrijeme pandemije?
– Svi smo se udebljali u vrijeme pandemije i sada nas to brine, ali malo nas razmišlja o tome što smo hranili u to vrijeme, zašto nam je ta hrana trebala. Bitno je vidjeti što nam sada treba i što možemo unijeti u sebe umjesto te hrane – kaže psihologinja.
Prepoznajmo kako su naša djeca
Selak Bagarić kaže da istraživanja pokazuju kako gotovo svako 3. dijete koje je doživjelo iskustvo karantene ima ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje, ima čak i simptome PTSP-a. Radi toga su se psiholozi ujedinili, kaže i pokušavaju na razini Grada učiniti nešto više da do toga ne bi došlo. Roditelji, odgajatelji i profesori moraju uložiti sve napore da prepoznaju kako su naša djeca i potraže podršku i pomoć navrijeme.
Dijete treba roditelja koji je dobro
– Važno je raditi s djecom ali i s roditeljima. Dijete treba sigurnu luku, treba roditelja koji je dobro da bi mu mogao pomoći – naglašava Selak Bagarić.
Potražite pomoć!
– Ako niste sigurni, ako vas brine nespavanje djeteta, pretjerano jelo, promjene u navikama, izolacije djeteta, gubitak volje za svim onim koje ga inače čini sretnim, nazovite Polikliniku za zaštitu djece ili drugi sustav koji može pomoći kako bi dijete dobilo podršku i pomoć – apelirala je Ella Selak Bagarić, magistrica psihologije iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.”
Izvor: HRT: Link: https://magazin.hrt.hr/623883/jesu-li-nasa-djeca-dobro
