„Zašto se ovo događa meni?“, Hoću li poludjeti?“ „Kako ću dalje odgajati svoje dijete?“
„Mogu li izdržati ovaj strah?“ „Hoću li ikada biti opet mirna?“, „Dokle ovako?“…
Poznato? Vjerojatno jako poznato svima ovih dana.
Ovo su riječi koje govorimo sebi, drugima, čujemo kako ih netko govori na TV novinarima, čujemo ih na stubištu, na WhatsApp-u, od njih vrište društvene mreže, izgovaramo ih u samoći susreta sa sobom u zrcalu. Da, vjerojatno smo u krizi.
Kad smo pod stresom, prepoznajemo to po svojim emocionalnim reakcijama (tuga, strah, ljutnja, promjene raspoloženja), tjelesnim (bolovi u prsima, leđima, glavobolja, umor), misaonim reakcijama (zamišljenost, odsutnost, zaboravljivost) i u ponašanju (povlačenje u sebe, agresivne reakcije, zaboravljivost, nepažnja u radu…). Naravno, hoće li neki događaj baš za nas biti stresan, ovisi o našoj procjeni je li nam taj događaj prijetnja, je li predstavlja neki gubitak ili nam je, pak, izazovan. Drugim riječima, je li za nas nešto stresno, ovisi o procjeni značenja tog događaja za nas, a znakovi stresa koje pokazujemo ovise o karakteristikama događaja, našim osobinama, ali i o onome što uvijek naglašavamo – podršci koju dobivamo iz okoline. Danas znamo da je podrška okoline zaštitni faktor prvog reda, i kod djece i kod odraslih.
Traumatski događaji
U odnosu na stresne događaje, koji su svakodnevni i dio života, kad se dogode traumatski događaji, oni su teški svima, oni remete naš osjećaj kontrole nad životom, teški su nam bez obzira jesmo li ih sami doživjeli ili su zastrašujućim događajima bili izloženi nama bliski ljudi. Zbog svog intenziteta i kvalitete traumatski događaji (prijetnja životu, nasilje, ranjavanje, značajni gubici, opasne bolesti, elementarne nepogode…) dovode do patnje većine ljudi, neovisno o njihovom psihofizičkom stanju prije događaja i neovisno o raspoloživim načinima suočavanja. Jednostavnije rečeno, teški su sami po sebi. Znamo da su reakcije nakon traumatskih događaja, slične onima nakon stresnih, ali su intenzivnije, dulje traju i imaju veći utjecaj na naše psihičko zdravlje.
Nakon traumatskih događaja, sve reakcije su očekivane ili normalne ili razumljive, jer su traumatski događaji po sebi „nenormalne okolnosti“. Pa, osim onih poznatih stresnih reakcija, nakon traumatskih događaja izražena su bolna sjećanja, izbjegavanje osjećaja i razgovora, pobuđenost, nametajuće slike i sjećanja, pretjerani oprez, iritiranost, strah i osjetljivost. Dugoročne posljedice traumatskih događaja vidimo kao rušenje našeg svjetonazora i osjećaj nesigurnosti u život („svijet je opasno mjesto“), promjene sustava vrijednosti („ne vrijedi se truditi, ljudi nisu dobri“), ali i pesimistična očekivanja od budućnosti („meni se uvijek dešavaju loše stvari“).
U suočavanju sa stresnim i traumatskim događajima imamo potrebu ublažavanja intenziteta doživljenog. Pri tome se služimo različitim strategijama ili načinima suočavanja, manje ili više učinkovitima, ali našim, a podrška okoline nam je, kao i uvijek jako važna. Sa stresnim, ali i s mnogim traumatskim događajima pojedinci se suočavaju i na neki način se oporave od njih.
Događaj koji dovodi do krize
Međutim, s nekim događajima se neposredno nakon teškog iskustva teže suočavamo. Oni nas dovode do stanja krize zbog svog intenziteta (opasni su za nas i naše najmilije) i ne možemo ih svladati i suočiti se s njima uz pomoć uobičajenih mehanizama suočavanja ili rješavanja problema. Događaj koji dovodi do krize je iznenadan i/ili rijedak događaj koji je izrazito uznemirujući i obično uključuje prijetnju ili doživljaj nekog gubitka te može imati učinak kako na pojedinca (odraslog/dijete) tako i na obitelj i zajednicu. Poznato, zar ne? Virus? Potres? Oboje? U nekom drugom razdoblju svog života vjerojatno bismo na to odmahnuli rukom: ‘nemoguće!’ Eto, moguće je.
U kriznim situacijama i kod odraslih i kod djece dolazi do reakcija kojih će se lako prisjetiti oni koji su ih doživjeli, a psiholozi ih ovako opisuju: preplavljeni smo osjećajima („hoću li izdržati“, „ovaj strah je prevelik“), misaono smo smušeni i konfuzni (ne znamo što da radimo iako smo ranije znali, pa npr. usred potresa viknemo susjedi :„Sanjo, što da sad radim?“) i dezorganizirani u ponašanju (stalno u pokretu ili pak jako umireni, čini nam se da ne znamo otkud početi kad nešto treba napraviti i dr.). Takve reakcije u krizi mogu dovesti do osjećaja gubitka autonomije i kontrole nad životom, osjećaja bespomoćnosti i zato nam je u krizi uobičajeno funkcioniranje otežano ili nemoguće, a pokušaji rješavanja situacije na neko vrijeme ne uspijevaju.
Mehanizmi prevladavanja imaju veliki utjecaj na dinamiku i ishod krize
Kriza je, dakle, stanje narušene ravnoteže, koje ne treba shvatiti kao poremećaj već kao stanje povećane ranjivosti, a mehanizmi prevladavanja imaju veliki utjecaj na dinamiku i ishod krize. Uspješan ishod krize uvijek podrazumijeva i pomak u individualnom razvoju. Dakle, nakon krize, možda ćemo funkcionirati na nekoj smanjenoj razini, možda ćemo se vratiti na razinu funkcioniranja prije krize, a neki će i funkcionirati na poboljšanoj razini, upravo zato jer su tijekom krize stekli neke nove vještine rješavanja porblema i životne vještine, neke nove načine suočavanja potrebne za daljnji razvoj i socijalnu podršku.
Važno je znati da se kriza događa i dobro prilagođenim pojedincima i ona je sustavni dio razvoja pojedinca, ali i obitelji i zajednice. Dobro je podjetiti se da riječ ‘kriza’ dolazi od latinske riječi ‘crisis’, grčke riječi ‘crisi’ – što znači odluka, prosudba. Kinezi, pak pojam krize izražavaju kroz dvije riječi: wei = rizik, opasnost (jer se kriza može loše razriješiti) i ji = prilika, mogućnost (jer se tijekom krize mogu steći nove životne vještine i snage.
Psihološke krizne intervencije
Stručnjaci mentalnog zdravlja su osmislili preventivne postupke i intervencije kojima se i odraslima i djeci nakon kriznih događaja nastoji pomoći da lakše prebrode ono što su doživjeli. Široko gledajući, to je oblik psihološke prve pomoći, a postupci koji se provode s pojedincima u krizi su psihološke krizne intervencije. Cilj im je ublažavanje utjecaja kriznog događaja na pojedinca, sprečavanje dugotrajnih nepovoljnih psiholoških posljedica kriznog događaja (najčešće traumatskog), preveniranje emocionalnih teškoća i zaštita mentalnog zdravlja, podržavanje procesa oporavka odraslih i djece koja imaju normalne reakcije u nenormalnim situacijama te integracija traumatskog događaja u dosadašnje životno iskustvo pomoću odgovarajuće interpretacije onoga što se zbilo. U tom kontekstu svakako je važno napomenuti kako psihološke krizne intervencije nisu terapijski nego preventivni postupak.
Kako pomoći sebi i drugima, osobito djeci
U sadašnjoj situaciji velike zdravstvene krize u cijeloj zemlji, ali i elementarne nepogode koja je pogodila oko četvrtinu naše zemlje, važno je podsjetiti kako možemo pomoći sebi i drugima, osobito djeci.
Prva stvar koju je važno imati na umu je: nudite i nudite podršku, jer su osobe u krizi otovrene za primanje, trebaju vas.
I drugo, ne zaboravite da oporavak teče u pravilu sporije nego što se nadamo, nego što bismo željeli, i skokovit je. Postoje razdoblja poboljšanja i pogoršanja, ali s vremenom znakovi traume su rjeđi i blaži.
U sadašnjem vremenu, važna je briga o sebi. Pokušajte u sadašnjoj situaciji stvoriti neku rutinu, za sebe i svoju obitelj. Razgovarajte o svojim osjećajima i sjećanjima, recite dugima za svoje potrebe, jer ako ih ne kažete jasno, možda će i podrška izostati. Pokušajte reducirati informiranje na razumnu mjeru, kako biste imali i priliku za odmak i neke druge aktivnosti koje morate ili koje vas vesele. Ali, usmjerite se samo na jasne I službene informacije. Optimističke slike za budućnost i maštanje o njima pomaže, ali zapamtite kako ovo nije vrijeme za donošenje velikih odluka, budite nježni i strpljivi sa sobom i odgodite odluke za kasnije.
U vremenu krize budite strpljivi prema djeci, bez obzira koje su dobi. Stvarajte strukturu u svojoj obitelji, planirajte zajedno s djecom, pomognite im u stvaranju osjećaja kontrole nad svakodnevicom. Tolerirajte im nekad ponašanje kao da su malo mlađi, i onima malima koji će pokazivati neko ponašanje koje su već bili prerasli, ali i onima velikima koji će htjeti više nježnosti, svjetlo u sobi noću… Imajte razumijevanja ako se dijete želi osamiti. I ako želi razgovarati s nekim drugim, umjesto s vama, podržite to, znači da zna što mu treba, kao i vi. Škola je sada drukčija, ali ne vršite pritisak. Ovo nije kriza škole, ovo je kriza veća od naše uske zajednice i svi smo pod stresom i uznemireni. Rutina da, ali uz naglasak na povezanosti i emocionalnoj sigurnosti. Potičite djecu da rade ono što vole, aktivnosti koje vole i u kojima uživaju. Općenito, u vremenu krize važna je sva dostupna podrška djeci, važno je dati im mogućnost da izraze i dijele teške osjećaje (u skladu s dobi i s osobom koja je njima važna), biti im model u nošenju sa situacijom i pokazati optimizam i vjeru u njihove snage. Budite im pri ruci, slušajte ih i dajte im osjećaj prihvaćenosti i poštovanja njihovih osjećaja, misli i potreba, te osjećaj sigurnosti
I budite strpljivi. Podrška je važna u sadašnjem trenutku, ali i dugoročno, za vrijeme koje je pred nama. Ukoliko sami ne dobivate dovoljno podrške u vremenu krize, ili su znakovi stresa koje prepoznajete kod sebe sve intenzivniji, potražite stručnu pomoć . Među svakodnevno dostupnim informacijama, pronađite broj neke od linija za psihološku pomoć. Brinući o sebi brinete tako i za druge.
Za kraj poklanjamo drevnu priču:
Jednom davno živio je stari rabin koji je volio poučavati. Poučavao je tolike generacije, da se ni sam nije mogao sjetiti koliko ih je bilo. Osim toga, bio je poznat po tome da je mogao čitati tuđe misli, znati što drugi misle. Svi su vjerovali u njegove moći i nitko u njih nije sumnjao.
Jednog dana, kad je rabin bio već jako star, odlučio ga je izazvati dječak po imenu Moša. Počeo je razmišljati kako pobijediti njegove moći. Razmišljao je i razmišljao, hodao unaokolo dok se zemlja nije utabala pod njegovim stopalima i dok se nije dosjetio. Otići će na livadu i uhvatiti leptira. Popom će, držeći leptira u ruci, otrčati do mudrog starca i pitati ga: „Rabine, što imam u ruci?“. Bio je potpuno siguran da će rabin reći ‘leptir’. Onda će ga pitati: „Je li živ ili mrtav?“ Ako rabin kaže da je mrtav, Moša će otvoriti ruku i pustiti leptira da odleti. Ali, ako rabin kaže da je živ, stisnut će leptira u ruci i rabinu ga pokazati uginulog.
S tom sjajnom idejom otrčao je do livade da uhvati leptira. Bio je potpuno siguran, kad nešto tražiš i to stvarno želi naći, da će uspjeti. I tako, uskoro je Moša imao leptira u ruci i bez daha i uzbuđen je otrčao rabinu.
Starac je spavao kad je Moša došao k njemu i ušao u sobu. Dječak je držao leptira u svojoj ruci, trudeći se da ga ne stisne i postavio prvo pitanje: „Rabine, što imam u ruci?“ Starac je razmišljao i nakon nekog vremena rekao: „Leptira, sinko, imaš leptira.“ Moša je bio zadovoljan, gledao ga je sjajnim očima i upitao: „Je li živ ili mrtav?“. Starac je zatvorio oči i milovao svoju dugu sijedu bradu. Ovaj put je jako dugo razmišljao. Kad je konačno otvorio oči svojim mekim glasom je rekao: „Sve je u tvojim rukama, sinko, sve je u tvojim rukama…“ (Mooly Lahad, 2000: Creative supervision)
Piše: doc. dr. sc. Bruna Profaca, klinička psihologinja
Literatura:
Arambašić, L. (2000). Psihološke krizne intervencije – psihološka prva pomoć nakon kriznih događaja. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć
Arambašić, L. (2012). Psihološka prva pomoć nakon kriznih događaja. Jastrebarsko: Naklada Slap
Vlajković ,J.(2005). Životne krize. Beograd: IP“Žarko Albulj“
