Zašto raste broj novodijagnosticirane djece s autizmom?

U Danskoj je zabilježen porast broja novodijagnosticirane djece sa poremećajima iz autističnog spektra za gotovo dvije trećine tijekom posljednjih 20-tak godina. Istraživanje publicirano u časopisu JAMA Pediatrics  govori nam u prilog kvaliteti dostupnije dijagnostike, a ne o „stvarnom“ povećanju broja oboljelih. Iako je pojam autizma poznat dulje od jednog stoljeća, do 40-tih godina dvadesetog stoljeća je bio gotovo nepoznat. Potom ga se sljedećih 20-tak godina vezivalo uz shizofreniju i druge mentalne bolesti.

Proširivanje dijagnostičkih kriterija

Širenjem spoznaja o autizmu, širila se i svijest o potrebi adekvatne dijagnostike. To je dovelo do porasta broja novodijagnosticiranih. U Danskoj su dijagnostički kriteriji za autizam prošireni 1994.godine. Oni uključuju cijelu lepezu poremećaja komplementarne, ali raznolike simptomatologije, čime je primarna definicija autizma proširena. Tijekom 1995. Nacionalni program praćenja djece sa autizmom je obuhvatio ne samo one koji su bili hospitalizirani (što je do tada bilo obligatno za djecu sa autizmom), nego i one koji su terapeutirani i praćeni unutar primarne zdravstvene skrbi.

Obzirom da  u Danskoj svaki stanovnik ima umrežen zdravstveni karton, sa povijesti bolesti, istraživačima je to olakšalo istraživanje jer nisu bili izloženi mogućnosti pogreške u osmišljavanju istraživanja. Pregledom zdravstvenih zapisa sve djece rođene u Danskoj od 1980. do 1991. godine – gotovo 668.000 djece – istraživači su utvrdili da je 60 % porasta učestalosti dijagnoze autizma u Danskoj pripisivo upravo toj studiji.

Promjena u dijagnostičkim kriterijima povećala je broj novodijagnosticiranih za trećinu, a postavljanje dijagnoze u primarnoj zdravstvenoj skrbi za daljih 42%.Ono što ovo istraživanje čini dodatno značajnim je ogroman broj od oko 500.000 djece, kroz period od deset godina. Istraživači i autori su imali pred sobom fascinantnu bazu podataka, što je moguće malo gdje je u svijetu, a njihovi rezultati utječu na cijeli niz daljih istraživanja rekao je Glen Elliott, medicinski ravnatelj Dječjeg zdravstvenog vijeća u Palo Altu, Kalifornija. Ipak, otvorena su i neka pitanja, primjerice kako Danska ima još uvijek nisku stopu oboljelih( 54 na 10.000 djece), što je daleko niže od one u SAD-u ( 147 na 10.000 djece). Pitanje je postoji li razlika u razini svjesnosti pri otkrivanju autističnog spektra između ove dvije populacije.

Definicija autizma u SAD-u dramatično se promijenila od 1980. godine, kada se po  prvi put pojavila u DSM-III kao “infantilni autizam”, a dijagnoza je mogla biti etablirana samo ako je dijete u to vrijeme bilo mlađe od tri godine. U revidiranom DSM-5, eksplicitni inkluzivni kriterij za postavljanje dijagnoze nije rana dob, kao niti jezična komponenta. Većina osoba sa danas etabliranom dijagnozom ne bi bila dijagnosticirana po kriterijima iz 1980. godine kada nije postojala jasna distinkcija između ove bolesti i shizofrenije.

Bolja dijagnostika – veći broj dijagnosticiranih

Obzirom na vrlo šaroliki spektar simptoma i danas je za kliničare pravi izazov kvalitetno postavljanje dijagnoze autizma. Stoga, ideja o povećanju prevalencije autizma odražava promjene u dijagnostičkim kriterijima, a ne stvarne promjene u porastu prevalencije ovog neurorazvojnog poremećaja. U jednoj studiji 2013. godine je opisano grupiranje značajno većega broja autistične djece u regijama gdje su uvjeti za kvalitetnu dijagnozu i liječenje bili veći. Drugim riječima, u slučaju bolje i učinkovitije dijagnostike ovog oboljenja, raste i broj novootkrivenih, odnosno dijagnosticiranih.

Ali ta je činjenica često ignorirana od strane značajnog broja onih koji se bave pseudoznanstvenim okvirom autističnog spektra. Tako se susrećemo sa nepoznavanjem razloga zašto se autizam ne pojavljuje jednako učestalo u SAD-u i drugim zemljama. Razlog tomu je bolja dostupnost dijagnostičkih postupaka u SAD-u, te podizanje svijesti i identifikacije problema. Na primjer, 2011. istraživanje provedeno u Južnoj Koreji iznosi podatke o prevalenciji  višoj od one u SAD-u (2,6 %, ili oko 1:38).

Objektivno govoreći, sve navedeno u konačnici ne umanjuje mogućnost da ipak postoji  uzlazni trend i izvjestan porast pojavnosti. Možemo li ‘većinu’ porasta objasniti promjenama u dijagnostičkim kriterijima i mogućnošću dostupnosti zdravstvene skrbi? Pa ipak, ‘većina’ je još uvijek samo 60 posto, a preostalih 40 posto porasta broja ostaje neobjašnjeno.

Dakle, ako postoji stvarno povećanje, imamo li kakvu ideju što bi to moglo objasniti? Ono što sigurno znamo je da to nisu cjepiva. Moguće je mali udio povećanja broja novodijagnosticiranih eventualno pripisati  porastu prosječne dobi  roditelja. I žene i muškarci postaju roditelji kasnije nego u bilo kojem drugom trenutku u povijesti čovječanstva, a odstupanja iz autističnog spektra povezana su sa dobi roditelja, osobito starijim očevima. Naravno, postoji i cijeli niz pseudoznanstvenih, uzbunjujućih eventualnih rizika, za koje do danas znanost nije našla niti jedan argument. Konačno,nitko nije ponudio uvjerljivo objašnjenje zašto  raste broj dijagnosticiranih. Stoga znanstvenici i dalje tragaju…

Piše: dr.sc.Vanja Slijepčević Saftić, spec.pedijatar, subspecijalist dječje neurologije

Drugi tekstovi iste autorice:

NEUROZNANOST I EDUKACIJA: Kako poboljšati postignuća u obrazovnom sustavu

Kako toksični stres djeluje na dječji mozak