Uz Dan sigurnijeg interneta 2020: Krenimo od prioriteta

Mi odrasli često se pitamo, diskutiramo i raspravljamo koliko je suvremeni svijet tehnologija donio mogućnosti, a koliko rizika. Diskusije uvijek završavaju zaključkom da imamo dobrih i loših strana, upravo onoliko koliko ih možemo naći.  Iako se možemo protiviti internetu, ekranima i tehnologijama, njihovom utjecaju na djecu i mlade, možemo strogo zagovarati da su generacije bez mobitela i pristupa internetu puno bolje i zdravije živjele no i dalje usprkos brojnim argumentima ne možemo osporiti činjenicu da i dalje i nadalje živimo i živjet ćemo u svijetu u kojem postoje ekrani, u kojem je potrebno manje od sekunde da poruka na nekoj od društvenih mreža dođe do prijatelja koji živi na drugom kraju zemaljske kugle. Djeci i mladima ekrani su postali suputnici na putu odrastanja. Djeca predškolske dobi su oko 2 i pol sata dnevno na ekranima, starija djeca i adolescenti 3 do 5 sati dnevno, a svaki peti adolescent više od 5 sati dnevno – to je činjenica koju ni neumoljiva statistika ne uspijeva zataškati.

Imajući u vidu da nas naši argumenti za ili protiv suvremenih dostignuća ne amnestiraju odgovornosti koje imamo u odgoju, ne preostaje nam puno toga osim prihvatiti da se okolnosti odrastanja mijenjaju i najbolje što možemo naučiti čari tehnologije. Možemo odlučiti postati oni koji su spremni razumjeti što nam svijet iza ekrana nosi, upoznati se s njim i na taj način u korak s vremenom napraviti sve što možemo kako bi zaštitili našu djecu.

Baš kao što smo prije deset godina s djetetom otišli na igralište, pogledali kako ono izgleda, vidjeli tko od njegovih vršnjaka se tamo igra, što se igraju, procijenili potencijalne rizike i donijeli odluke kako i na koji način dopuštamo djetetu da boravi na tom igralištu, u ovom dobu potrebno je da naše dijete također uzmemo pod ruku i zajedno istražimo sva prostranstva online igrališta. Odgovornost nas odraslih je da upoznamo sve brojne mogućnosti, ponudimo ih djetetu i iskoristimo ako želimo, ali i da upoznamo rizike, da ne zatvaramo oči pred njima. Tek upoznavanjem potencijalnih opasnosti možemo znati kako ćemo se i s njima suočiti ukoliko nas presretnu na našem putu odrastanja. Imajmo na umu da znanje može biti naš sjajni mudri prijatelj.

I ne, zaista ne moramo poznavati kao najbolji informatičari svaku moguću karakteristiku nekog programa i aplikacije, baš kao što ako naše dijete igra nogomet ili neku društvenu igru ne znamo sva pravila. Bez obzira na poznavanje svih tehničkih zahtjeva igara na igralištu nećemo dopustiti da dijete boravi kasno navečer, nećemo ga ostavljati da se igra samo bez nadzora sa vršnjacima za koje procjenjujemo da imaju loše navike. Preostaje nam za zaključiti da roditelji znaju ona životna pravila, imaju iskustvo prepoznavanja mogućih opasnih i rizičnih situacija.

U isto vrijeme, ne poznajući sva pravila igara, ne poznajući u srž sve njegove interese, dijete ćemo  savjetovati iz dana u dan, truditi se zaštititi ga, bit ćemo dostupni ako nas treba, ostavit ćemo mu otvorena vrata za pomoć. I baš zato, dijete će nam doći  s igrališta i reći čega se igralo,  koga je sreo, što mu se svidjelo, što nije. Naše dijete će otvoreno i s povjerenjem reći što je doživjelo i očekuje li našu pomoć.

Upravo je ista analogija – dijete ili mlada osoba iza ekrana boravi svaki dan satima, vidi sadržaje, upoznaje nove osobe, s njima dijeli iste ili slične interese, stječe prijateljstva, pronalazi nove hobije, otkiva nove glazbene žanrove. Dijete i mladi stvaraju iskustva i doživljaje lijepe i one manje takve. Zar želimo ne poznavati ono što ih djelomično ili u većoj mjeri formira kao osobe na putu odrastanja? Odgovornost nas odraslih je da ih pitamo, da upoznamo gotovo polovinu njihovog slobodnog vremena.

Nijedan roditelj ne bi bio miran s idejom da ne zna na kojem igralištu ili  na kojoj aktivnosti njegovo dijete provodi više sati dnevno, s kojim ljudima dolazi u susret, što tamo doživljava, dogovara li susrete s nepoznatim osobama nasamo. Od iskustva s druge strane ekrana smo, čini se, odustali jer se osjećamo bespomoćno, čini nam se da taj svijet iza svjetla ekrana razvija brže od onoga što mi možemo pratiti. Istovremeno djeci i mladima puštamo da se sami igraju na online igralištima i pitamo se jesu li sigurni, strahujemo što doživljavaju i jesu li u opasnosti. I da, naša djeca, djeca  s naših ulica i iz naših škola doživljavaju opasnosti. Prema istraživanju Poliklinike iz 2019. godine 35% mladih otišlo je na susret s osobom koju ne poznaje, više od 60% njih prima seksualno eksplicitne sadržaje, 100 mladih u uzorku razmjenjuje takve sadržaje sa znatno starijom osobom, a gotovo svaki peti adolescent u Hrvatskoj sexta pod nagovorom ili prisilom. Znajući ove podatke moramo se zapitati jesu li među ovom djecom naša djeca, djeca iz razreda iz susjedstva, znajući ovo više ne možemo reći da je opasnost negdje drugdje.

Prema spomenutom istraživanju iz 2019. djeca o iskustvima ne pričaju uglavnom ni s kim, a ako pričaju, to uglavnom čine s vršnjacima. Djeca uče pravila jedna od drugih, kad dožive neka od ponašanja na internetu, ne znaju jesu li ona primjerena ili neprimjerena, promatraju reakcije i stavove drugih vršnjaka i na osnovu toga donose svoj sud. Čini se da je odnos u kojem ih i oni nas odrasle ne razumiju uzajaman. U koštac s ovom pomisli možemo se uhvatiti jedino tako da zaista budemo djetetu osoba koja ga usmjerava i vodi te koja mu je na raspolaganju ako nešto pođe po zlu.

Educirajmo djecu, pitajmo ih što rade na društvenim mrežama, pričajmo o eventualnim koracima u slučaju nekog negativnog iskustva. Pokažimo im da smo na raspolaganju ako dožive nešto neugodno, ne dopustimo da djeca i mladi mjesecima prije adekvatne intervencije doživljavaju zlostavljajuća ponašanja. Prevenirajmo takva ponašanja ako možemo, a s obzirom da nemamo baš kao ni nitko apsolutnu kontrolu nad protokom informacija na internetu dajmo sve od sebe da nam se dijete povjeri odmah nakon jedne izolirane situacije prije nego što zbilja u kontinuitetu doživljava nasilje. Za emocionalni svijet i posljedice po mentalno zdravlje čini veliku razliku jedna uvreda ili širenje lažne informacije od dobivanja uvreda na dnevnoj bazi, mjesecima.

Uz sve moguće savjete kako da zaštitimo djecu, krenimo od prioriteta – razvijamo odnos, ulažimo u sve njegove aspekte i aktivno se uključimo u dječji život.

Pišu: Ana Raguž, mag. psych. i Mia Roje Đapić, mag. psych.