Postoji niz definicija zlostavljanja i zanemarivanja djece (medicinska, psihološka, socijalno-zaštitna, pravna). Prilikom određivanja zlostavljanja i zanemarivanja djeteta, važno je voditi računa o dvjema procjenama: s jedne strane, o postupanju roditelja/skrbnika, a s druge strane, o posljedicama za dijete. Zlostavljanje djece uključuje sve ono što pojedinci, institucije ili procesi čine ili propuštaju učiniti što posredno ili neposredno šteti djetetu ili je rizično za njegov zdrav i siguran razvoj u odraslu osobu. Ukoliko uže razmatramo ovu pojavu, zlostavljanje djeteta je interakcija ili nedostatak interakcije između članova obitelji koji rezultira neslučajnom štetom koja se odražava na tjelesni i razvojni status djeteta.
Danas znamo da traumatska iskustva u djetinjstvu uključuju različite oblike zlostavljanja koji su po svojoj prirodi ili direktno usmjereni na dijete ili nastaju zbog nepostojanja ili propuštanja primjerenog postupanja i brige prema djetetu ili za dijete. I direktno zlostavljanje i čin propuštanja, tj. zanemarivanje, za dijete nose niz rizika za kasniji razvoj. Neke od posljedica rezultat su psihičkih povreda, dok su druge nastale uslijed neuspješnog suočavanja djeteta s traumom povezanom sa zlostavljanjem i zanemarivanjem.
Oblici zlostavljanja djeteta su: tjelesno, seksualno i emocionalno zlostavljanje te zanemarivanje i zapuštanje. Ovi se oblici zlostavljanja i zanemarivanja u životu djeteta često preklapaju, tj. pojavljuju se zajedno, a realitet dječjeg iskustva znatno je kompleksniji od postojećih klasifikacija oblika zlostavljanja.
Podaci o raširenosti zlostavljanja i zanemarivanja djece koji se nalaze u literaturi odraz su nekoliko čimbenika: razine javne svijesti, mogućnosti prepoznavanja problema i izvještavanja o njemu, postojanja istraživanja te, na kraju, epidemiologije same pojave. To se očituje u razlikama u prevalenciji ove pojave između različitih zemalja. Prema službenim podacima prevalencija zanemarivanja djece u razvijenim zemljama je od 30 do 40%, tjelesnog zlostavljanja od 19 do 28%, seksualnog zlostavljanja od 9 do 16% te emocionalnog zlostavljanja od 7 do 34%. U istraživanju Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. Mladi u Hrvatskoj su procijenili da su u 15,9% slučajeva bili izloženi tjelesnom zlostavljanju, 16,5% emocionalnom, svjedočenju nasilju u obitelji 14,8% slučajeva te seksualnom zlostavljanju u 14% slučajeva. U službenim statistikama, na žalost, mnogi slučajevi ostaju nezamijećeni i podaci o prevalenciji ovise o brojnim faktorima.
Posljedice zlostavljanja kao traumatskog iskustva kod djeteta pojavljuju se barem u tri faze:
• početna reakcija na viktimizaciju (uključuje posttraumatske stresne reakcije, odstupanje od očekivanog razvoja, uznemirujuće osjećaje i kognitivna odstupanja),
• prilagodba na zlostavljanje (mehanizmi suočavanja usmjereni na povećavanje sigurnosti i/ili smanjivanje bolnih osjećaja i reakcija povezanih s viktimizacijom),
• dugoročna prorada i sekundarna prilagodba (s jedne strane, utjecaj početnih reakcija i sa zlostavljanjem povezanih prilagodbi na kasniji psihički razvoj pojedinca, a s druge strane, razvijanje mehanizama suočavanja s osjećajima i stanjem povezanim sa zlostavljanjem).
Govoreći o dugoročnim posljedicama zlostavljanja i zanemarivanja, najčešće psihičke smetnje koje se nalaze kod djece i mladih su posttraumatske stresne reakcije, kognitivna iskrivljenja, promijenjena emocionalnost (depresija, anksioznost), disociranost, lošija slika o sebi, poteškoće u socijalnim odnosima, postignuću u školi, rizik za maloljetničke prijestupe i izbjegavanje podražaja povezanih sa zlostavljanjem. U istraživanjima pojavnosti, učestalosti i posljedica traumatskih događaja tijekom djetinjstva i mladosti, pokazalo se da je postojanje psihijatrijskih poremećaja u odrasloj dobi povezano s izloženošću traumatskim događajima, osobito s iskustvom zlostavljanja u djetinjstvu.
Dakle, zlostavljanje djece se danas smatra jednim od najznačajnijih psihosocijalnih rizika kojima su izložena djeca.
U našoj zemlji postoji relativno dobra zakonska regulativa, kao okvir djelovanja. Međutim, i dalje je nužno razvijati međuresornu suradnju i poticati zajednicu u osiguravanju uvjeta za provedbu zakonskog i strateškog okvira.
Kao stručnjaci koji rade s djecom traumatiziranom doživljenim zlostavljanjem, smatramo da treba uložiti dodatne napore u razvoj stručne i profesionalne kompetencije svih koji rade s djecom i obiteljima što svakako uključuje unapređivanje uvjeta rada stručnjaka te njihovu bolju regionalnu raspoređenost u našoj zemlji.
Unatoč povećanoj javnoj svijesti, još uvijek se uočava dodatna traumatizacija djece koja su bila izložena nasilju (višestruko svjedočenje djece koja su trpjela nasilje, predugačka suđenja i odgađanje odluka bitnih za egzistencijalna pitanja djece, dopuštanje manipuliranja djecom u obiteljskim sukobima, nasilju i pri razvodima, prebacivanje odgovornosti za zaštitu i podršku djeci i dr.). Ovakvo postupanje u pravilu nije prepoznato i imenovano nasiljem, pa ga je onda teže spriječiti i djelovati u sustavu i institucijama u smjeru uklanjanja takvih postupaka.
Piše: Dr.sc. Bruna Profaca, prof. psihologije
Druge teme ove autorice:
Kako s predškolskim djetetom razgovarati o posvojenju?
Podrška djetetu čiji je roditelj u zatvoru: kada je potrebna stručna pomoć
Roditeljski stres
