Na samom početku procesa rastave braka uistinu nisam bila svjesna zamke u kojoj sam se sama našla. Najveće opterećenje bili su moji osjećaji zbunjenosti, povrijeđenosti i ljutnje. Sve je rezultiralo snažnim osjećajem straha, koji me ponekad doslovce paralizirao i stvarao paniku. Brojna su se pitanja otvarala svakodnevno, na koje sama nisam mogla pronaći odgovor.
Najvećim dijelom bojala sam se za djecu. Dva prekrasna dječaka koja su u tom trenutku ovisila o meni. Koliko god sam pokušavala simulirati “normalan život”, svakodnevno prikrivati svoj osjećaj zabrinutosti za našu budućnost i omogućiti im nastavak do tada sretnog i bezbrižnog djetinjstva, iz dana u dan postajala sam svjesnija da oni sve registriraju, sve osjećaju i žive u strahu za mene. Za mene, kao njihovu mamu za koju su navikli da je jaka, da može sve i da nema problema koji ne može riješiti.
Ukratko, bilo je to vrijeme kada sam shvatila da je jedini mogući izlaz iz tog začaranog kruga stručna pomoć. Bila sam duboko uvjerena da je pomoć potrebna mojoj djeci, a već nakon prvog susreta sa stručnjacima Poliklinike počela sam shvaćati da to i nije baš tako. Kažem počela jer je nitko na ovom svijetu, pa tako ni socijalni radnici, psiholozi i psihijatri Poliklinike nemaju čarobni štapić.
Cijeljenje rana, mijenjanje našeg stava, naših uvjerenja… dugoročan je proces. Ono najbitnije u svemu je naša volja i spremnost da se pokrenemo. Naša otvorenost i spremnost saslušati i kritike na naš račun. Počnemo mijenjati sami sebe kako bismo u konačnici pomogli našoj djeci.
I tako sam ja, do tada “svemoguća mama”, iz mjeseca u mjesec u razgovorima sa stručnjacima Poliklinike slušala sve savjete, kritike, pohvale i pokude. Upijala sam svaku riječ i onda danima u svojoj glavi prevrtala i analizirala. Ponekad sam doslovce dolazila s pitanjima i nedoumicama napisanim na komadiću papira. Na svako od tih pitanja uvijek sam dobila odgovor i uvijek bih odlazila iz Poliklinike s osmijehom na licu. I tako od termina do termina, od dana do dana… moje je samopouzdanje raslo, smirenost i trezvenost počela je dominirati našim životima. Rastava braka tako je postala neka naša sporedna tema.
I danas dolazimo u Polikliniku, ali onako, po potrebi, kada to moje dijete poželi jer, kako kaže, njegova psihologinja ipak zna najbolje i bavimo se nekim uobičajenim problemima adolescenata. Nesretne ljubavi, “nemogući” profesori u školi… Naše psihologinje i psihijatar za nas su postali kao dio obitelji. Ona neka snaga i trezvenost koja nam je bila toliko potrebna u teškim danima.
Neizmjerno smo vam zahvalni na svemu. Od srca.
Piše: Jedna Poliklinička mama
