Socijalna kompetencija se često izjednačava sa socijalnim vještinama, no važno ih je razlikovati, unatoč nekim zajedničkim obilježjima. Dok se vještine odnose na specifična ponašanja djeteta, primjerice nenasilno rješavanje sukoba, tolerantnost, asertivnost… kompetencija obuhvaća način na koji dijete koristi vještine u odnosu s drugima. Nije moguće biti socijalno kompetentan i funkcionirati u društvu bez primjerene upotrebe usvojenih socijalnih vještina te je također potrebno poznavanje socijalnih znanja kao što su norme i pravila društva. Kompetencija obuhvaća odnos prema sebi i svojim osjećajima te odnos prema drugima, njihovim osjećajima i potrebama.
Socijalno kompetentno dijete
Smatra se da je dijete socijalno kompetentno ukoliko je usvojilo prosocijalna ponašanja (npr. dijeljenje, pomaganje, suradnja…) i određene vještine koje mu omogućavaju razumijevanje svoje okoline i djelotvorno snalaženje u svakodnevnim situacijama te uspješno postiže osobne ciljeve. U odnosima s vršnjacima i odraslima emocionalno je osjetljivije i pokazuje pozitivnije oblike ponašanja nego što to čini manje kompetentno dijete.
Sposobnost kontrole egocentričnog, impulzivnog i neprimjerenog ponašanja također je odraz usvojenih socijalnih vještina. Ponekad se djeca teško nose s neugodnim emocijama kao što su strah, ljutnja i frustracija što im može otežavati stjecanje socijalnih vještina pa je sastavni dio unaprjeđivanja socijalne kompetencije djeteta pomoći mu kvalitetno regulirati svoje emocije.
Socijalna kompetencija se razvija tijekom odrastanja (u pojedinoj fazi djetetovog razvoja socijalna kompetencija se iskazuje na drugačiji način), a najviše u roditeljskom domu i kroz socijalnu interakciju – odnose s drugim ljudima (djelatnici škole, susjedi, vršnjaci).
Pokazalo se kako se socijalna kompetencija potiče odgojem koji sadrži kombinaciju topline i nadzora, hrabrenja i komunikacije, maksimalnu potporu i poštovanje uz postavljanje jasnih granica (autoritativan stil) što vodi visokoj razini samopouzdanja i socijalne kompetencije kod djeteta.
Djeca koja doživljavaju podršku, poticanje, prihvaćanje i hvaljenje u obitelji, izgrađuju pozitivan odnos s roditeljima koji rezultira pozitivnom slikom o sebi, prosocijalnim ponašanjem i potiče pozitivno socijalno funkcioniranje. S druge strane, djeca koja doživljavaju roditeljsko odbijanje pokazuju agresiju i neprijateljstvo prema drugima, imaju slabije samopoštovanje i pokazuju nisku razinu prosocijalnog ponašanja.
Odnosi važni za razvoj socijalne kompetencije
U početku su djetetu najvažniji odnosi u obitelji, a kasnije važnu ulogu imaju odnosi s vršnjacima. Osim roditelja i vršnjaka, nastavnici također imaju važnu ulogu u razvoju socijalne kompetencije djeteta. Djeca školske dobi provode više vremena s nastavnicima nego s roditeljima te se pokazalo kako su djeca koja su izgradila odnos povjerenja s nastavnikom socijalno kompetentnija u odnosima s vršnjacima. Škola i razred djetetu pružaju brojne mogućnosti za stvaranje socijalnih odnosa, sklapanje vršnjačkih odnosa i odnosa s drugim odraslima što stvara mnogo prilika za razvoj socijalnih vještina. Socijalno kompetentna djeca mogu na odgovarajući način odgovoriti na neprihvatljiva ponašanja njihovih vršnjaka.
Stabilnost socijalne kompetencije doprinosi zdravom razvoju djece, izgradnji kvalitetnih odnosa s drugim ljudima i samim sobom.
Socijalnu kompetenciju možemo raščlaniti na sljedeće kompetencije:
• Sposobnost izgradnje dobrog odnosa – za to je potrebna empatija, odnosno sposobnost suosjećanja s drugima, prepoznavanje i razumijevanje njihovih osjećaja, kao i učinkovito upravljanje emocijama
• Sposobnost suradnje – sposobnost usklađivanja vlastitih ciljeva i prioriteta s ciljevima i zahtjevima skupine
• Sposobnost upravljanja sukobima i njihovog rješavanja
Može se zaključiti da je socijalna kompetencija složeni konstrukt koji se sastoji od više specifičnih vještina, no važno je znati da se one mogu naučiti, odnosno da je socijalnu kompetentnost moguće i nužno razvijati.
Kako roditelji mogu pomoći razvoju socijalne kompetencije svog djeteta?
• Toplim i podržavajućim odgojem
• Jačanjem samopouzdanja djeteta – samopouzdana osoba djeluje, aktivna je i zna ostvariti što želi. Znači, samopouzdanje omogućuje bolju interakciju s drugim osobama, a time i unaprjeđuje socijalnu kompetenciju
• Učenjem socijalnih vještina (komunikacijske vještine, vještine nenasilnog rješavanja sukoba, vještine donošenja odluka i rješavanja problema itd.)
• Omogućavanjem djetetu druženja s vršnjacima – djetetu je potrebna interakcija s drugom djecom kako bi oponašala, isprobavala i uvježbavala socijalne vještine
• Igranjem – dijete uči socijalne vještine kroz igru s drugom djecom, ali isto tako puno nauči i kroz igru s roditeljima
• Modelom uvažavanja različitosti i tolerancije prema drugima
• Podrškom djetetu kako se nositi s neugodnim emocijama – razumijevanjem za izražavanje emocija kao što su strah, ljutnja i tuga. Važno je djetetu biti model poželjnog nošenja s emocijama
• Razgovorom o socijalnim odnosima, vrijednostima i emocijama drugih ljudi – npr. tijekom čitanja priča postavljajući djetetu pitanja poput: “Što misliš kako se on/ona osjeća?” “Kako bi se ti osjećao/la da se to tebi dogodilo?” Tako dijete uči o empatiji.
• Ukazivanjem da svako ponašanje ima posljedice, pa tako i emocije imaju uzroke –povezivanje ponašanja s ishodom pomaže djeci u razvoju empatije te ih uči da njihovo ponašanje prema drugima dovodi do njihovih reakcija, a tako i ponašanje drugih prema njima dovodi do reakcija (emocija) kod njih samih
Piše: Dora Kralj, prof. socijalni pedagog
Ostale teme ove autorice:
Razvijanje djetetove samostalnosti
Zašto je igra važna za razvoj djece
Djeca i preopterećenost obavezama
Primjeren izbor slobodnih aktivnosti za dijete
Zašto je važna dosljednost u odgoju
Djeca i mobiteli
Kako reagirati kad dijete želi prestati s izvannastavnom aktivnošću