Kako uspjeti u tome da naše dijete odlazi na spavanje s lakoćom i bez oklijevanja, da spava mirno i ujutro se budi odmorno, pitanje je koje si postavljaju mnogi roditelji. Postoji više nego jedan odgovor na njega, a prije svega ovisi o djetetovoj dobi i njegovu općem psihofizičkom stanju, ali i osobinama roditelja i općem obiteljskom ozračju.
Red u skladu s prirodnim ritmom
Potreba za snom se javlja usklađeno s ritmičkom izmjenom dana i noći. Kod tek rođene djece može biti izmijenjena pa je potrebna strpljivost kako bi se uspostavio red koji je u skladu s prirodnim ritmom, a bit će i kasnije važan u održavanju pravilnog režima djetetovog dana kojeg čini i odlazak na spavanje u približno isto vrijeme.
San je dio života neophodan za djetetovo zdravlje. Do poremećaja prirodnog tijeka sna može doći pod utjecajem narušenog zdravstvenog stanja djeteta, zbog promjena u okolini, osobito ustaljenih životnih navika u obitelji ili zbog djelovanja stresa. Najvažnije je da smo kao roditelji svjesni okolnosti koje utječu na promjene u djetetovom ritmu usnivanja, spavanja i buđenja te da na njih djelujemo koliko smo to u mogućnosti. Poteškoće sa spavanjem djeluju na djetetov cjelokupni razvoj i stabilnu prilagodbu te njegov napredak. U pravilu sazrijevanje djeteta i njegov neurološki razvoj dovode do sve dužih razdoblja spavanja. Tako čak troje od desetero djece u drugoj godini života pokazuje neki oblik smetnji spavanja, dok se u trećoj godini života taj broj upola smanjuje.
Prolazne teškoće spavanja
S psihološkog su aspekta djeca osjetljiva na promjene u okolini te često na njih reagiraju prolaznim teškoćama usnivanja, nemirnim snom ili pak željom da spavaju s roditeljima kako bi se posjetili sigurnima. Tako neki za vrijeme putovanja ili spavanja u nepoznatom prostoru traže prisutnost roditelja pri uspavljivanju, a te teškoće nestaju kroz kraće vrijeme. Ukoliko neke situacije koje sadrže povišenu raznu stresa potraju, djeca mogu pokazivati dulje, no ipak prolazne teškoće spavanja, sve dok se ne prilagode promjenama i ponovno uspostave svojevrsnu ravnotežu. Tako polazak u vrtić ili boravak u bolnici mogu djelovati na djetetov doživljaj narušene stabilnosti odnosa, što podrazumijeva i poljuljano povjerenje, čija posljedica, među ostalim, mogu biti i kratkotrajne teškoće sa spavanjem.
Dugotrajne teškoće spavanja
O dugotrajnim teškoćama spavanja govorimo ukoliko traju dulje od nekoliko mjeseci, što utječe na djetetovo raspoloženje, ali i na ritam odnosa u obitelji. Kao što dijete svojim poteškoćama spavanja može djelovati na funkcioniranje obitelji, tako i obiteljsko ozračje utječe na djetetov ritam spavanja.
O nesanici govorimo kada dijete ne može usnuti kroz period dulji od tri četvrt sata najmanje tri puta tjedno, najmanje mjesec dana.
Uzrok dugotrajnih teškoća sa uspavljivanjem može biti djetetovo uznemirenje i pojačana razina pobuđenosti koja onemogućava postepeni prijelaz iz budnog stanja u san, a nerijetko takva djeca ostaju budna i u stanjima velike iscrpljenosti. Razlozi tome mogu biti različiti, najčešće se radi o izloženosti prevelikoj razini stresnih okolnosti s kojima dijete nije u mogućnosti samostalno se nositi. U osnovi toga može biti separacijski strah, nesvjestan strah od gubitka roditelja, kao i nesigurni ili nejasni odnosi u obitelji ili dugotrajna i preplavljujuća traumatska iskustva. Posljedice su različite, primjerice pospanost i zamor tijekom dana, smetnji pažnje, sklonost povredama i češćim nezgodama kao i opća djetetova razdražljivost.
Neke su studije pokazale da su smetnje spavanja češće kod pretile djece, budući se u različitim fazama spavanja luči niz hormona koji pomažu u regulaciji metabolizma, pa povećana težina može biti posljedica nespavanja. U tim je situacijama opravdano upitati se ne radi li se zapravo o djetetovoj potištenosti?
Izražavanje potisnutih osjećaja u snu
U kliničkoj se praksi rada s djecom često srećemo sa situacijama koje nisu prepoznate kao ugrožavajuće po djetetovu sigurnost bilo da dijete potiskuje osjećaje ili se preadaptira odnosno suviše prilagođava svojoj okolini. Nerijetko i sami roditelji osjećaju djetetovu zadršku i potrebu da svoje doživljaje zadrži za sebe i ne dijeli ih s njima, što iziskuje psihološku podršku i pomoć kako djetetu tako i roditelju. Drugim riječima, roditelji nisu uvijek upoznati s djetovim brigama, njegovim preokupacijama ili doživljajima. Potisnuti osjećaji mogu se izraziti kroz košmarne snove, noćne strahove, more , noćno mokrenje, govorenje u snu i mjesečarenje, što je sve upozorenje da se s djetetom događa nešto što ga opterećuje. Vrlo rijetko, ali ponekad se javi i sklonost prekomjernom spavanju, osobito u onim situacijama kada djeca osjećaju da se ne mogu nositi s poteškoćama, te bi ih najradije izbjegli.
No nemojmo zaboraviti kako su neke od tih pojava očekivane u određenim fazama razvoja, poput strahova od imaginarnih bića koji se uobičajeno jave u petoj godini života, no zajedničko je obilježje tih razvojnih pojava da spontano iščeznu i ne ostave posljedice po djetetovu dobrobit.
Njegovanje dobrih navika spavanja
Dakle, kao roditelji možemo njegovati dobre navike koje ublažavaju smetnje spavanja.
Poželjna je umjerena razina aktivnosti tijekom dana te izbjegavanje pretjeranog uzbuđenja u večernjim satima, kao i njegovanje emocionalnog zadovoljstva i opuštajuće atmosfere. Pri tome se nalazimo pred nemalim zadatkom osvijestiti svoje vlastito raspoloženje i upitati se prenosimo li možda nehotice svoje osjećaje na dijete. Ukoliko je tako, korisno je pronaći najbolji način kojim možemo pomoći sebi, podijeliti to s partnerom i tako ojačati kao obitelj.
Prije spavanja je dobro birati lagane obroke, umirujuću razinu osvjetljenja, ugodnu glazbu koja nas može relaksirati. Važan je pravovremeni odlazak na spavanje, pri čemu je korisno osvijestiti imamo li dovoljno vremena za zajedničke aktivnosti tijekom dana ili dijete odgađa odlazak na spavanje kako bi dobilo vrijeme za sebe. Pokazalo se da je dovoljno pronaći dvadesetak minuta dnevno, isključivo posvećenih djetetu, a da njegova potreba za pažnjom bude zadovoljena.
Svakodnevna rutina odlaska na spavanje dijete priprema na smirenje, a roditelj bi jasno trebao dati do znanja da je tu, da je prisutan, ali da je vrijeme za odmor, te da svojim zahtjevima dijete ne može dobiti nastavak aktivnosti. Od pomoći je ne dizati dijete iz kreveta nego mu se javiti, umiriti ga, ukoliko je potrebno utješiti, te ostaviti upaljeno svjetlo-tinjalicu, pritvorena vrata, pružiti mu omiljenu plišanu igračku. Roditelj svojim postupcima djetetu šalje jasnu poruku da se smije opustiti, da je sve u redu, da on za dijete i dalje prisutan, te da je razdvajanje samo privremeno.
Sanja Jusufbegović, prof. psiholog
