Smetnje hranjenja su jedna od češćih tema koje zaokupljaju pažnju roditelja djece mlađeg uzrasta. Nerijetko članovi uže i šire obitelji zajednički sudjeluju u pronalaženju postupaka koji bi donijeli željenu promjenu, bilo da se kod djeteta rad o konzumiranju premalo ili previše hrane. Najčešće se ipak radi o tome da su roditelji često bezrazložno opterećeni količinom hrane koju dijete uzima, iako ono nije premršavo.
Emocionalno ozračje i navike obitelji
U psihološkom je pogledu važno emocionalno ozračje u kojem jede, pri čemu je važno obratiti pažnju na navike pri konzumiranju hrane koje postoje u obitelj, a isto tako i na ponašanje djeteta pri hranjenju. Opuštena atmosfera je dobra prilika za razmjenu doživljaja i podjelu osjećaja među članovima obitelji.
Neki od najboljih trenutaka za komunikaciju s djetetom su, pored odlaska na spavanje, i vrijeme objeda. Ukoliko je moguće s obzirom na uzrast djeteta, dobro je uključiti ga u manje poslove oko postavljanja stola, pripreme hrane, općenito dati priliku da sudjeluje u odabiru namirnica. Pri jelu je važno izbjegavati pritisak, te dozvoliti selektivno uzimanje hrane, koje je na tom uzrastu često vezano uz psihofizičko stanje organizma. Također, ukoliko roditelj imaju svoje specifične navike u prehrani, važno je pružati djetetu mogućnost raznolike prehrane i davati djetetu priliku da ono radi svoje odbire hrane. Svjesnost o tome što smo i koliko pojeli, se postiže tako da hranu konzumiramo u mirnoj atmosferi, bez požurivanja, i bez popratnih sadržaja, primjerice u vidu televizije.
Što opuštenije i fleksibilnije, to bolje
Važno je da kao roditelji izbjegavamo iznositi zaključke o tome kako naše dijete ne jede određenu vrstu hrane, jer su djeca sklona preuzimati te zaključke. Istina je možda da dijete izbjegava određenu namirnicu, ali je uzima pripremljenu na neki drugi način ili u kombinaciji s drugim namirnicama. Vezano uz smetnje hranjenja, pomaže savjet “što opuštenije i fleksibilnije, to bolje” jer je važno izbjeći pritisak i ustrajavanje na uzimanju određene vrste hrane. U suprotnome, dijete vrlo brzo osvijesti značenje koje roditelji daju hrani, što mu može pružiti priliku da svoj prkos izražava kroz odbijanje jela. To je moguće izbjeći tako da djetetu pružamo mogućnost slobodnog izražavanja svojih osjećaja u različitim prilikama, a ukoliko je naše dijete povučenije, sami ga ohrabrujemo i pozivamo da bude spontano.
Rizici za razvoj poremećaja prehrane
Poznato je kako način na koji roditelji zadovoljavaju djetetove potrebe u prvim godinama života, općenito utječe na razvoj djetetove sigurnosti, također slike o sebi, što uključuje i sliku o svome tijelu. Postupci roditelja koji suviše štite, ali i onih s visokim očekivanjima, a ponekad oboje u kombinaciji, čine rizik po razvoj poremećaja u prehrani njihove djece.
Roditelji koji u pojedinim fazama razvoja djeteta ne podržavaju njegovu želju za nezavisnošću i odvajanjem, koče ga u istraživanju i samostalnosti, što uključuje i pogreške, vezuju dijete uz sebe i čine ga pasivnijim. Pasivnost kao djetetova orijentacija u životu i očekivanje da rješenja pronađu njega, a ne ono njih, je predispozicija za razvoj pretilosti, koja i u dječjoj dobi može biti prikriveni oblik depresivnosti. Moguće je da se stvori krug emocija negativnog predznaka poput povlačenja, osjećaja bezvrijednosti, ali i osjećaja koji dijete može značajno opteretiti, a to je osjećaj da nije ispunilo očekivanja svojih roditelja. Ne isključuju se i periodi povremene preosjetljivosti i iritabilnosti takvog djeteta. Neka djeca pokazuju izrazitu sklonost prema nekim vrstama hrane kao što su slatko i grickalice, tako da roditelji uravnoteženom ponudom različitih vrsta hrane mogu dovesti u ravnotežu njihovu potrebu za time.
S druge pak strane djeca pred koju njihovi roditelji stavljaju prevelike zahtjeve, znaju postati izbirljiva, odbacivati hranu u nekom obliku ili pojedine namirnice, ponekad mogu pokazivati osjetljivost prema nekim mirisima, dapače i boji te izgledu hrane. Navedeno je, iako u rijetkim slučajevima, put u pothranjenost u dječjoj dobi.
Socijalna nelagoda poput straha djeteta da će biti ismijano, neprihvaćeno i ponižavano može dovesti do toga da razvija različite oblike gastrointestinalnih tegoba. Stoga bez obzira o kojoj se vrsti prehrambenih tegoba radi, djetetu je važno pružati osjećaj prihvaćenosti i sigurnosti, kako bi se smetnje prevladale ili u potpunosti ublažile.
Najčešća briga vezano uz prehranu se odnosi na to da se djeci omogući prehrana sa svim potrebnim hranjivim tvarima koje podržavaju rast i razvoj, te njihovo svakodnevno funkcioniranje. Ukoliko roditelji bez obzira na psihološke aspekte hranjenja, ipak brinu zaostaje li njihovo dijete u rastu, razvija li se presporo te da li je pretilo, važno je da se konzultiraju s pedijatrom.
Pište: Sanja Jusufbegović, prof. psiholog
