Piše: dr.sc. Lana Petö Kujundžić, sutkinja Županijskog suda u Zagrebu
Sud nakon provedene rasprave u kojoj se izvode dokazi čitanjem dokumentacije, gledanjem fotografija ili video zapisa, elektroničkih zapisa, slušanjem okrivljenika, svjedoka i vještaka, kao i izvođenjem drugih dokaza kao pregledavanjem predmeta, mjesta događaja, dakle, neposrednim izvođenjem dokaza, ocjenjuje svaki dokaz pojedinačno, a potom sve dokaze zajedno.
Dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. Stranke imaju pravo predlagati svjedoke i vještake te izvoditi dokaze. Svaka stranka očitovat će se o prijedlozima suprotne stranke i oštećenika. Vijeće može odlučiti da se izvedu dokazi koji nisu predloženi ili od kojih je predlagatelj odustao.
Općepoznate činjenice ne treba utvrđivati. Ne može se predlagati da se utvrđuju činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja u korist optuženika, ali se može dokazivati njihovo nepostojanje.
Dokaz u kaznenopravnoj teoriji je svaki izvor saznanja na temelju kojeg se zaključuje o postojanju važnih činjenica. Najčešće se dokazi dijele u dvije osnovne skupine:
– personalne (osobne) dokaze, odnosno iskaze osoba,
– stvarne (materijalne) dokaze, odnosno različite fizičke predmete koji mogu poslužiti za utvrđivanje činjenica.
Prema načelu slobodne ocjene dokaza, kao jednom od temeljnih načela kaznenog procesnog prava, ne postoje formalna dokazna pravila kojima sud utvrđuje postojanje ili nepostojanje pojedine činjenice, odnosno pravila po kojima bi se vrednovao pojedini dokaz obzirom na njegovu vrstu i kvalitetu. Međutim, primjena ovog načela u praksi ne znači istovremeno da je dopuštena arbitrarnost pri ocjeni dokaza. Iako u kaznenom zakonodavstvu nije zakonom određen pojam dokaza, niti je postupovnim pravilima određeno što sve može biti izvedeno tijekom rasprave i ocijenjeno kao dokaz u pojedinom kaznenom predmetu, međutim zakon propisuje što ne može biti uporabljeno kao dokaz, odnosno na kojim dokazima se ne mogu temeljiti sudske odluke dajući time negativnu definiciju.
Nezakonit dokaz je dokaz koji se zbog povrede postupka, koja istovremeno predstavlja i povredu temeljnih ljudskih prava, ne smije koristiti za donošenje presude.
U kaznenim predmetima na štetu djece često stručne osobe kao što su liječnici, socijalni radnici, psiholozi i drugi mogu biti ispitani o tome što su čuli ili vidjeli na žrtvi djetetu ili ako imaju saznanja o počinjenju kaznenog djela. Takav iskaz će ocijeniti vijeće i usporediti s drugim dokazima. Kao svjedoci pozivaju se osobe za koje je vjerojatno da mogu dati obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnostima.
Vještačenje (Zakon o kaznenom postupku ( Narodne novine 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019) se određuje kad za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem ili vještinom. Ako je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izvedenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim ispitivanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještakom. Ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti ili nedostataka ili se pojave osnove sumnje u točnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim ispitivanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugog vještaka.
Stručna osoba, kao na primjer liječnik ili psiholog, može biti pozvana na sud kao svjedok ili kao vještak, ako je kao stručna osoba kod suda određena kao vještak. Drugi se vještaci mogu odrediti samo ako postoji opasnost od odgode, ili ako su stalni vještaci spriječeni, ili ako to zahtijevaju druge okolnosti.
Niti jedna odluka suda nije donesena temeljem jednog dokaza. Upravo izvođenjem niza dokaza, od materijalnih dokaza, kao što je pregledavanje i čitanje medicinske dokumentacije, do iskaza vještaka o toj dokumentaciji o zdravlju djeteta, iskazu djeteta, njegovih roditelja, predstavniku socijalne skrbi, učitelja, liječnika i drugih, sud utvrđuje počinjenje kaznenog djela, krivnju okrivljenika.
Od podnošenja kaznene prijave do optuženja državni odvjetnik procjenjuje ima li dokaza da je kazneno djelo počinjeno, pa može u toj ranijoj fazi obustaviti postupak odnosno odbaciti kaznenu prijavu. Svako kazneno djelo koje se prijavljuje može biti lažno prijavljeno i niti jedna skupina kaznenih djela nije u većem obimu za lažno prijavljivanje.
Lažno prijavljivanje (Kazneni zakon (Narodne novine 125/2011, 144/2012, 56/2015, 61/2015, 101/2017, 118/2018, 126/2019) kaznenog djela čini tko prijavi neku osobu ili podmetne tragove koji upućuju na to da je počinila kazneno djelo, iako zna da to nije istina, ili tko lažnom prijavom, podmetanjem tragova ili na drugi način izazove pokretanje kaznenog postupka protiv osobe za koju zna da nije počinitelj kaznenog djela, ili tko prijavi da je počinjeno kazneno djelo iako zna da to nije istina ili tko sebe prijavi da je počinio takvo djelo iako zna da to nije istina.
Dakle, prijavitelj mora znati da to nije istina da je ta osoba počinila kazneno djelo. Razlog propisivanja ovog kaznenog djela je zaštita osobe koja je lažno prijavljena od neugodnosti posljedica koje lažno prijavljivanje za nju mogu imati.
Prema podacima Zavoda za statistiku proizlazi da za kazneno djelo lažnog prijavljivanja kaznenog djela prosječno u posljednjih 10 godina imamo oko 120 kaznenih prijava, a godišnje sudovi osude oko 70 počinitelja, pa je isto prema broju sveukupnih prijava za kaznena djela neznatno. Naime, za 2017. godinu bilo je 52 osuđene osobe za ovo kazneno djelo od čega su 20 osoba bile žene (Statistički ljetopis 2018. Zavoda za statistiku). U toj godini je 12 091 osuđena osoba, a prijavljeno je bilo 58 181 osoba.
Dakle, sud donosi odluku o krivnji optuženika, osobe koja je optužena za određeno kazneno djelo i nakon utvrđivanja krivnje odlučuje o kaznenoj sankciji koja je u okviru zakonom propisanog minimuma i maksimuma za to kazneno djelo.
