U kliničkoj praksi, ali i u svakodnevnom životu, nerijetko nam klijenti, prijatelji i poznanici kažu kako im je ponekad teško razumjeti ponašanja drugih ljudi u stresnim situacijama. Navode kako bi očekivali da se ljudi ponašaju drugačije, doima im se kako djeci ili partnerima u situacijama konflikta nije stalo do njih, a nekada sumnjaju u stvarnu patnju čak i kada im kliničari kažu da njihova vlastita djeca “loše” . Tako sam čula rečenice poput “Ma da je tim izbjeglicama iz Sirije zaista tako loše, ne bi se djeca u kolonama smijala”, “Nije mi jasno zašto ljudi mahnito prazne police trgovine”, “Oni se ponašaju kao da se ništa ne događa”, “Naša kćer je odlično, uopće je nije pogodilo to što se dogodilo, niti ne priča o tom događaju, i nikada ne plače…”
Strategije kojima um “čuva ličnost od raspada”
Naime, kao što naše tijelo posjeduje mehanizme kojima nas čuva od bolesti, naš um je također razvio načine kako “čuva ličnost od raspada”. Takve strategije u psihologiji nazivamo obrambeni mehanizmi. Prvotno ih je uveo Sigmund Freud u svojoj psihoanalitičkoj teoriji objašnjavajući ih kao strategije iskrivljavanja realnosti koje se nesvjesno usvajaju kako bi se naš ego zaštitio od anksioznosti ili opasnih nagona. To bi približno pojednostavljeno značilo da si u situacijama koje izazivaju iznimnu psihološku napetost, pomažemo tako da vidimo stvarnost na način na koji je naša ličnost može podnijeti. Tada mijenjamo i naša ponašanja, te ona mogu biti krivo protumačena od strane drugih: primjerice, djeca traumatizirana dugogodišnjim ratovima, opasnim putovanjima i životom u izbjegličkim kampovima koja se disociraju -izgledaju emocionalno zaravnjeno (kao da im se ništa ne događa); odrasle osobe koje poriču stvarnu ozbiljnost ugroze te inzistiraju na nastavku dosadašnjeg stila života (iako je postao nemoguć); osobe koje pokušavaju dobiti osjećaj kontrole nad situacijom pribavljanjem zaliha (kao što se dogodilo u strahu od epidemije korone virusa)…
Situacije ili periodi koji najčešće izazivaju aktivaciju naših obrambenih mehanizama su stresne situacije poput važnih životnih promjena, konflikti s važnim osobama, gubitak voljenih osoba, bolest, epidemije, rat i slično.
Neki od obrambenih mehanizama su:
- Poricanje – odbijanje da se prihvati stvarnost ili činjenica ponašajući se kao da se “to” ne događa. Primjerice, neki roditelji nakon što čuju da im je dijete bolesno ili loše, nadalje ljudi koji u situaciji globalne prijetnje odbijaju pratiti upute “jer to nije ništa”.
- Disocijacija – odvajanje od neugodnih misli i osjećaja jer ih je preteško prihvatiti. Primjerice, dijete koje se doima smireno, a očekujemo reakcije poput tuge, tjeskobe ili drugih neugodnih emocija, promjena u ponašanju; ne može se sjetiti traumatskog događaja kojemu je svjedočilo i slično.
- Projekcija – projiciramo (kao na “kino platno”) vlastite neželjene misli ili osjećaje na druge ljude. Primjerice, ljuti nas nečije ponašanje, a optužujemo drugu osobu da se ljuti na nas.
- Regresija – vraćanje na raniji stadij razvoja. Primjerice, starije dijete koje u stresnoj situaciji počinje ponovno mokriti u krevet.
- Potiskivanje – kada naš um gura ili premješta neželjene događaje u nesvjesni dio jer nam je u tom trenu preteško nositi se s njima, pa ih se niti ne sjeća.
- Intelektualizacija – pretjerano smo fokusirani na “racionalni dio”, kako bismo izbjegli “baviti se” emocijama.
- Racionalizacija – pokušavamo si razumno objasniti određene situacije, branimo se racionalnim objašnjenjima u situacijama kada primjerice nismo nešto uspjeli ostvariti ili pri doživljaju nekog neuspjeha.
- Sublimacija – prilikom doživljavanja neugodnih emocija, odlučimo se prihvatiti aktivnosti koja je konstruktivna (sportske aktivnosti, kuhanje, spremanje…)
- Humor – pokušavamo vidjeti problemnu ili stresnu situaciju na duhoviti način.
- Asertivnost – zauzimanje za sebe i svoje emocije na neagresivan način.
Prethodno nabrojene strategije razlikuju se po svojoj “zrelosti” odnosno razini na kojoj se adaptivno možemo nositi s određenim situacijama. Tako je u nekim situacijama u kojima objektivno nemamo nikakvu kontrolu (npr. čekanje rezultata medicinskih pretraga) adaptivno koristiti i “nezrelije” strategije. No, određene obrane kratkoročno ili dugoročno mogu štetiti nama, našim odnosima i drugima te je važno u određenom trenu osvijestiti ih i proraditi neugodne emocije i događaje kako bismo mogli “neometano” funkcionirati.
Poznavanje obrambenih mehanizama može nam pomoći i u odnosima s drugima. Omogućuje nam bolje razumjeti kako se zaista osjećaju drugi i što nam svojim ponašanjem zapravo govore kako bismo mogli uvažiti njihove načine preživljavanja teških trenutaka te im biti adekvatna podrška. Isto tako može nam otvoriti načine kako prići drugima, osobito bliskim osobama, u situacijama sukoba te se tako ponovno približiti u odnosu.
S obzirom da je većina naših obrana u prostoru nesvjesnog, psihoterapeut nam je često važan pomoćnik u razumijevanju i prihvaćanju sebe kao i boljeg razumijevanja odnosa s drugima. Isto tako može nam biti pomoćnik u stvaranju novih, korisnijih alata za nošenje sa stresnim situacijama kako bismo na efikasniji način pristupili rješavanju problema te ujedno i više poštedjeli sebe.
Piše: Vlatka Križan, prof. psihologije, klinički psiholog
