Djeca se na različite načine nose s osjećajima neizvjesnosti, bespomoćnosti, straha i tuge koja se javi kada ne netko od članova njegove obitelji razboli. Pitanje koje roditelji sebi postavljaju u tim situacijama je s koliko godina dijete uopće može razumjeti koncept bolesti.
Razumijevanje koncepta bolesti
Razumljivo je da sva djeca, uključujući i onu najmanju, sa svojom okolinom dijele ozračje koje je ispunjeno osjećajima te na sebe preuzimaju i one sadržaje koji im nisu razumljivi. Pri tome osjećaju raspoloženja roditelja i njima bliskih osoba. To znači da, iako mala djeca ispod dobi od četiri godina ne razumiju nužno koncept bolesti, sudjeluju u atmosferi koja se javlja kada se član obitelji razboli, te se u skladu s time i ponašaju.
Dijete u takvoj situaciji može postati uznemireno, sklono ponašanju nezrelijem od dobi, zahtjevno u smislu zadobivanja pažnje, dok djeca starije dobi mogu pokazivati smetnje pažnje, uznemirenost koja može prijeći u agresivno ponašanje i ljutnju zbog gubitka sigurnosti i rutine u svome svakodnevnom životu. U svakome slučaju starija djeca (od sedme godine života na dalje), mogu biti svjesnija značenja bolesti te iako ne postavljaju nužno uvijek otvorena pitanja o vrsti i tijeku bolesti, sklona su razmišljati o bolesti općenito, povezujući to sa svojim dosadašnjim spoznajama i iskustvima, te mogu i u većoj mjeri nego što mi to možemo pretpostaviti, biti zaokupljeni posljedicama koje bolest majke ili oca ima na njih.
Kako djetetu reći o bolesti u obitelji
Kako reći djetetu kaže da su majka, otac, brat ili sestra bolesni, a da ono ne doživi to kao preveliki stres, uvelike ovisi o dobi djeteta. Treba se rukovoditi istinitim informacijama koje će djetetu biti prenesene na način koji može razumjeti, pri čemu je najvažnije da se dijete osjeća zaštićeno brižnim pristupom njemu bliske osobe. Za osobu koja razgovara s djetetom je važno da se može na uravnotežen način nositi sa svojom vlastitom tjeskobom te da ima iskren i brižan nastup. Dijete je potrebno izvijestiti o tome kakvo će biti liječenje, kao i što će se vezano uz to promijeniti u njihovoj obitelji i svakodnevnim aktivnostima.
Roditelji često misle da štite dijete ako mu prešute neke stvari, no da li je to zaista zaštita djeteta ili ga, suprotno tome, treba upoznati s detaljima terapije ili liječenja.
Jedna od predrasuda koje odrasli imaju vezano uz reakcije djece je da ona nisu svjesna situacije ili da je bolje ne rastuživati dijete razgovorom o tome. Druga bi krajnost bila opterećivati dijete pojedinostima vezanim uz bolest drage osobe, te ga opteretiti podacima za koji nismo sigurni može li ih dijete uopće razumjeti niti kako će se osjećati vezano uz to. Informacije koje dajemo mlađoj djeci trebaju biti jednostavne, bez suvišnih detalja i pojedinosti. Kod starije djece i djece naprednijeg razvoja se može očekivati da će nakon početne informacije i sami postavljati detaljnija pitanja i tražiti pojašnjenja. Ukoliko roditelji neke informacije nemaju ili im one trenutačno nisu poznate, važno je da djetetu tako i kažu, te dodaju da će ih o svim stvarima, koje su važne za njihovu obitelj, obavijestiti. Neizmjerno je važno na dijete ne prenositi svoje strahove ili nemogućnost da se nosimo sa neizvjesnim ishodima, te davati upravo one informacije koje su primjerene trenutačnom stanju.
Svaka oboljela osoba se na svoj osobit način suočava s novonastalom situacijom što podrazumijeva kako promjene u svojoj vlastitoj prilagodbi tako i u komunikaciji s drugim članovima obitelji, a to ima za posljedicu na cjelokupnu organizaciju života u obitelji. Ujedno to znači da svatko daje svoj doprinos u pokušaju da se uspostavi nova ravnoteža obiteljskog života, a što nerijetko nije lagan zadatak.
Kad se suoče s težom bolesti članovi obitelji u početku najčešće reagiraju negiranjem i neprihvaćanjem stanja, potom dolazi do potištenosti i žalovanja vezano uz mogući tijek i ishod kojeg bolest donosi i na kraju dolazi do prihvaćanja i prilagodbe. Radi se o zahtjevnom i bolnom procesu za sve članove obitelji, osobito za dijete, koji u većoj ili manjoj mjeri, za njega može predstavljati traumatsko iskustvo.
Nije svejedno je li se obitelj s bolešću člana suočila iznenada ili postepeno i očekivano. Postepeno suočavanje pruža mogućnost za pripremu resursa i bolju prilagodbu, koja može početi od traženja i pronalaženja relevantnih informacija o bolesti i načinima tretmana, te osobnoj pripremi za suočavanje, traženju podrške i pomoći bilo stručnih službi ili okoline, što svakako umanjuje osjećaj nemoći pojedinca u suočavanju s bolesti
Negativne emocije
Povišena razina tjeskobe koja je prateći dio bolesti, pojačava emocionalne reakcije, pri čemu se naravno povećava i vjerojatnost negativnih emocija. Tako da pored brige vezane uz bolest, negativne reakcije drugih članova obitelji koji skrbe o bolesnom članu obitelji mogu dodatno opteretiti dijete. One obitelji koje i inače otežano funkcioniraju, u situacijama povišenog stresa, pokazuju krutost i neorganiziranost. One obitelji koje se i inače uspješno nose sa teškoćama, mogu iz takve krize izaći ojačane pozitivnim iskustvom na način veće bliskosti i povjerenja koje članovi obitelji imaju jedni u druge.
U slučaju bolesti jednog člana u obitelji se mijenjaju prioriteti, a potrebe nekih članova se na dulji ili kraći period stavljaju u drugi plan. Ukoliko se radi o kroničnom stanju i dugoročno promijenjenim životnim okolnostima, važno je voditi računa o tome da pored brige i nesebičnosti, bolest jednog člana ne postane isključivi i središnji organizacijski princip obitelji, nego se više ili manje uvažavaju potrebe i ostalih članova. To je od osobitog značaja u obiteljima gdje je oboljelo jedno od djece, inače djeca koja nemaju poteškoća, postaju zanemarena i počinju pokazivati probleme u psihološkoj prilagodbi.
Nerijetko se članovi obitelji pored povećane odgovornosti, truda i napora oko zbrinjavanja oboljelog člana obitelji, moraju nositi i s osobnim osjećajima krivnje, bespomoćnosti, ljutnje i ostalim mogućim osjećajima, koji ih mogu opterećivati ali i zbunjivati.
Podjela povećane odgovornosti i brige
Pored toga moraju iznaći načina kako da povećanu odgovornost i brigu podijele na način koji neće ozbiljnije remetiti ravnotežu svakog od njih. Pri tome je potrebno izbjeći situacije u kojima su pojedini članovi obitelji previše opterećeni, a drugi izbjegavaju biti uključeni u skrb i pomoć oboljelom članu obitelji, možda kao odraz osobne tjeskobe vezano uz bolest, a možda i kao stil funkcioniranja u obitelji.
Posvećenost brizi oboljelog člana obitelji može ići od pretjerane uključenosti do potpunog isključivanja, pri čemu i jedan i drugi obrazac imaju negativne posljedice, no svakako se posvećenost pokazala prediktorom dobrog funkcioniranja obitelji, pri čemu se kohezija obitelji odnosi na onu snagu koju pojedini članovi pojedinačno ali i zajedno pokazuju u kritičnim trenucima. Kako će obitelj prihvatiti bolest člana ovisi i o porukama koje se prenose u obitelji, o obiteljskim pričama i mitovima i načinu na koji djeluju na nesvjesne fantazije članova obitelji te o cjelokupnom sistemu vjerovanja u obitelji.
U takvoj situaciji koja je za svaku obitelj jedinstven proces, osobito je važno da dijete zajedno s drugim članovima obitelji podijeli bolna iskustva, te da ga obitelj ne isključuje iz procesa prolaska kroz iskustvo liječenja, osobito da ga se ne izdvaja iz obitelji s namjerom da ga se zaštiti. Prisnost, povezanost i povjerenje među članovima obitelji se i u tim situacijama pokazala kao najvažniji zaštitni čimbenik za djecu.
Piše: Sanja Jusufbegović, prof. klin. psiholog
Drugi tekstovi iste autorice:
Podijeljeno skrbništvo – pitanja i dileme
Smetnje spavanja kod djece predškolske dobi
Poremećaji prehrane kod djece predškolske dobi
