Većina roditelja teži tome da svoje dijete zaštiti koliko god može. No, koliko god nije u redu ne voditi brigu o svom djetetu, toliko nije dobro štititi djecu od svih loših i neugodnih iskustava, boli i povreda, tuge, neuspjeha i razočaranja. Zbog čega?

Sigurno se većina roditelja može zamisliti u situaciji kako stoji kraj tobogana i u laganoj panici dok se dijete veselo i bezbrižno spušta viče ”pazi, past ćeš” ili ”daj mi ruku, ne možeš sam”. Roditelji to naravno čine iz brige za dijete. No ne misle da se dijete u toj situaciji možda pita ”zbog čega mama/tata misli da ja to ne mogu?”. A da ne govorimo o situacijama kada dijete uđe u sukob s drugim djetetom, kada mu drugo dijete ”otme ” igračku ili ga fizički napadne, gurne, udari. Koji roditelj ne bi pojurio u zaštitu svog djeteta?

Zdravo dijete mora proći i kroz bolna iskustva

Razmislimo na trenutak o tome što donosi briga o djetetu. Svaki čin zaštite djeteta ima dva učinka. S jedne strane on štiti dijete od fizičke povrede ili neugodne situacije s kojom se dijete (po našoj ocjeni) ne bi moglo nositi, a s druge strane ograničava dijete u prikupljanju iskustava. I sve je u redu dok naša subjektivna procjena odgovara realnoj procjeni – dijete bi radi nereagiranja zaista moglo biti ozbiljno povrijeđeno i vrijednost iskustva koje bi pri tome prikupilo daleko je manja od cijene povrede, bila ona fizička ili emotivna. No djeca se ponekad moraju naći u neugodnoj situaciji kako bi se s istima naučila sama nositi. Postavljajući se kao ”tampon zona” između svoje i tuđe djece, roditelji djecu čine ranjivima lišavajući ih iskustava i stvaranja strategija za suočavanje i nošenje s novim iskustvima, dobrima i lošima.

U strahu da se dijete ne povrijedi, čuvamo ga od prikupljanja iskustava, uglavnom onih bolnih, kroz koje svako zdravo dijete mora proći. Na taj način onemogućavamo djetetu da na vlastitoj koži osjeti ne samo opasne, nego i lijepe strane života (npr. uspješno ovladavanje neke nove prepreke ili rješavanje nekog teškog problema). Dijete koje je na taj način prezaštićeno svijet počinje doživljavati kao opasno mjesto, jer vidi da se netko stalno mora brinuti za njega. Roditelji svojim ponašanjem, zbog prevelike želje da zaštite dijete, nenamjerno kod njega izazivaju anksioznost i nesigurnost.

To ne znači da malo dijete treba pustiti u park ili u stvaranje odnosa s nepoznatima da se samo snalazi. Naravno da će roditelj u početku biti djetetov vodič, poučiti ga kako koja sprava u parku funkcionira kao i pravilima ponašanja na takvom mjestu i u odnosu s drugom djecom. A potom ga, kada za to dođe vrijeme, pustiti da stvara vlastita iskustva i pokaže što je naučilo. Roditelji moraju biti svjesni da je trenutak kada djeca postaju neovisna o roditeljima izuzetno važan trenutak u njihovom odrastanju.

Nerazumno ograničavanje i sputavanje djeteta

Postoje mnoge opasnosti sa kojima se djeca mogu susresti u ciklusu odrastanja kao što su droga, alkohol, nasilje u školama. Stoga roditelji mogu pomisliti da potpuno opravdano (pretjerano) štite svoju djecu i ograničavaju im samostalnost i neovisnost. No, pretjerani strahovi vode roditelje ka nerazumnom ograničavanju i sputavanju djeteta. Svojim ponašanjem šalju djeci poruku kako se ona ne mogu sama nositi sa životnim izazovima odnosno da nisu dovoljno vrijedna ni sposobna. To može dovesti do nedostatka samopouzdanja kod djece. Oni bi mogli pomisliti kako njihovi roditelji nemaju povjerenje u njih, odnosno u njihovu sposobnost da će sami moći riješiti svoje probleme. Nije dovoljno djetetu govoriti kako je najbolje i da može sve što poželi, ako se djelima to ne pokazuje. Djeca koja odmalena nisu naučena biti samostalna, kada odrastu, teže se snalaze u svijetu odraslih.

Brojne studije upućuju na zaključak da su djeca zbog pretjerane brige i pažnje roditelja prilično nesigurna u vezi svoje budućnosti te imaju osjećaj kako nemaju izbora. Prezaštićenost, kojoj su mnogi roditelji skloni, čini djecu nesretnom, uplašenom i manje snalažljivom u raznim životnim situacijama. Želimo li to za svoju djecu?

Kakav sam roditelj?

Prezaštitnički roditeljski stil spada u nefunkcionalan roditeljski stil. Jednostavan kriterij za ocjenu je li određeni roditeljski stil funkcionalan ili nije jest koliko se njime podržava ili ograničava djetetov razvoj, njegove sposobnosti i identitet.

Ako kao prezaštitnički roditelji ne promijenimo svoje ponašanje, riskiramo da se dijete razvije u osobu uvjerenu da ništa ne može sama, da joj je uvijek potreban zaštitnik koji će ju voditi kroz život – danas roditelj, sutra možda prijatelj, partner….

Ukoliko ste se prepoznali u ulozi prezaštitničkih roditelja možda možete ponekada, primjerice dok se dijete spušta niz tobogan ili vijugavo vozi svoj novi biciklić, stisnuti zube i pustiti ga da padne i samo shvati da se ništa strašno nije dogodilo, čak ga pohvaliti za hrabrost i ustrajnost ukoliko ne odustane od aktivnosti nakon prvog pada. Time pomažete njegovu razvoju, a dijete će istovremeno puno efikasnije naučiti o mogućim opasnostima nego iz vašeg pričanja i upozoravanja.

Kao ohrabrujući roditelj pokazujete funkcionalan stil, pozitivan i afirmativan. Tada djelujete kao podržavajući ”treneri”, vodeći i poučavajući dijete te izazivajući ga da preuzme prihvatljiv rizik. Kao takav roditelj pružate djetetu podršku i pomoć, ali ga ne spašavate od ”svih mogućih zala”.

Dobro roditeljstvo podrazumijeva poučavanje i postavljanje pravila uz stalnu potporu i emocionalnu toplinu.

Piše: Renata Ćorić Špoljar, prof. psihologije

Drugi tekstovi ovog autora:

Kako razvijati emocionalnu inteligenciju djeteta

Dijete u konfliktnom razvodu

Kako se odnositi prema svom fizičkom izgledu

Kako poboljšati socijalne vještine djeteta




Print Friendly, PDF & Email