Strah je jedan od temeljnih osjećaja, svojstven svakom čovjeku, ali i životinjama. Ima obrambeni karakter i evolucijski je važan.
Javlja se u situacijama suočavanja s vanjskim (živa osoba, životinja, situacija) ili unutarnjim objektom (intrapsihički sadržaj npr sjetimo se neke realne ili nerealne osobe, situacije u kojoj smo boli ili bismo se mogli naći).
U stanjima straha osoba se nastoji svjesno i nesvjesno obraniti od prijetećeg objekta, pa mobilizira sve obrambene snage.
Razvojni strahovi u djece
U djece redovito nalazimo razvojne strahove koji su normalna pojava za određenu dob, javljaju se, mijenjaju i spontano nestaju kada dijete preraste određenu razvojnu fazu. Uz svaku razvojnu fazu vezani su specifični strahovi, koji imaju određenu funkciju za tu dob.
Tako u prvim mjesecima života kod djeteta se, u situaciji odsutnosti odraslih osoba, javlja strah od potpunog uništenja (dijelom je povezano s objektivnom nemoći novorođenčeta koje ne bi moglo preživjeti u situacija kada bi bilo ostavljeno). Psihodinamičari ova strah nazivaju strah od dezintegracije. U drugoj polovici prve godine života primarni strah je strah od gubitka važne osobe (dijete još uvijek nema kapacitet zadržati sliku bliske osobe nego u situaciji kada ta osoba nije na raspolaganju dijete razvija strah da je važna osoba zauvijek izgubljena).
Tijekom druge godine života u vrijeme kada se počinje navikavati na čistoću dijete počinje shvaćati da o njegovom ponašanju ovisi i raspoloženje bliske osobe, da on može razveseliti ili rastužiti njemu važnu osobu. U ovom razdoblju prevladava strah od gubitka ljubavi važne osobe.
U dobi od treće do školske dobi dijete počinje dobivati razne zabrane od strane roditelja i primarni strah u ovoj dobi je strah od kazne.
U kasnijem razdoblju strah od kazne se prihvati kao svoj tako da primarni strah postaje strah od vlastite savjesti, „strah od superega“, što je preduvjet za razvoj osobe socijalno prihvatljivog ponašanja.
Izražavanje strahova
U prvim godinama života dijete ne može verbalizirati svoje strahove, roditelji djetetove strahove uočavaju kroz dječje ponašanje, roditelji osjećaju da što je dijete mlađe ima manji kapacitet za podnošenje straha. Ovaj urođeni kapacitet roditelja za prepoznavanje dječjeg straha ima važnu ulogu u roditeljskoj skrbi.
Nakon treće godine života, razvojem govora dijete može i verbalizirati svoje strahove, tako da od treće godine možemo govoriti i o konkretnim osobama, stvarima i pojavama kojih se djeca boje.
Faze prema sadržaju straha
Obzirom na sadržaj straha , također možemo govoriti o fazama.
Tako u razdoblju oko treće godine prevladavaju vizualni strahovi: djeca se boje maski, nakaza, obilježenih ili jako starih ljudi. Također su česti strahovi od mraka, samoće, životinja.
Oko četvrte godine života uz još uvijek prisutnih strahova od mraka, samoće, opasnih životinja počinju se javljati i auditivni strahovi npr strah od sirena.
Tijekom pete godine života postupno iščezavaju strahovi od životinja, nakaza, ali rastu strahovi od konkretnih opasnih situacija: povreda, pad, ugriz psa.
Tijekom šeste godine života počinju se javljati strahovi od natprirodnog: duhovi, vještice, zatim strah da je netko opasan, sakriven npr ispod kreveta, strah od gubitka u nepoznatom prostoru npr. strah od šume. Strah od samoće sada se počinje manifestirati kao strah od smrti, krvi.
Oko sedme godine života javljaju se strahovi od špijuna, lopova, često se javljaju nakon TVa, filmova, priča. Počinje se javljati i briga veza uz odgovornost: da ga ne vole, da kasni u školu, da nije naučio.
Od osme godine života postupno blijede tzv „djetinji strahovi“, sada se djeca počinju bojati realnih opasnih stvari i situacija.
Važno je napomenuti da se, kao i sav ostali razvoj, i strahovi razvijaju, postupno jedan oblik straha prelazi u drugi. Strahovi jedne faze, i bez pomoći odraslih, postupno blijede i pretvaraju se u strahove nove razvojne faze.
Niti jedan roditelj ne može svoje dijete osloboditi straha, niti bi to bilo poželjno, jer savladavanjem strahova jedne razvojne faze dijete postaje sposobno suočiti se s novom razvojnom fazom i strahovima vezanim uz tu novu fazu.Razvojni strahove ne zahtijevaju stručnu pomoć.
Prevladavanje strahova
Roditelji mogu olakšati svojoj djeci na način da prihvate dječje strahove, da mu ostave prostor da se suoči sa svojim strahom (primjerice dozvoliti mu povlačenje od nečega čega se boji, a ne uvjeravati ga da se nema čega bojati, ne izrugivati se dječjem strahu). Također je važno dati djetetu priliku i njemu dovoljno vremena da se navikne na neku situaciju i na taj način savlada strah, a ne ga gurati u situaciju koja mu izaziva strah. Posebno opasna je takozvana šok metoda poput, primjerice, bacanje u vodu djeteta koje se boji vode.
Potrebno voditi računa i o tome da je čest način savladavanja određenih strahova neodoljiva privlačnost njemu do tada zastrašujućih situacija. Neodoljiva privlačnost se javlja u vrijeme kada određeni strah počinje slabljeti, ali je još uvijek prisutan. Na taj način dijete izlažući se postupno, za njega do tada opasnim situacijama, stječe hrabrost. Potrebno je djetetu omogućiti ovakvo samoohrabrivanje npr. dijete koje se bojalo vatre ima neodoljivu potrebu paliti šibice (potrebno mu je to, naravno pod kontrolom roditelja, i omogućiti).
Kako bi olakšali djeci razvoj roditelji bi trebali:
Osim razvojnih javljaju se i neurotski strahovi, koji ne prolaze spontano, najčešće zaostaju strahovi iz prethodne razvojne faze, bez obzira što je dijete kronološki u novoj fazi i oni zahtijevaju stručnu pomoć.
Piše: dr. Marija Bačan, psihijatrica
