Dijete u konfliktnom razvodu

Kako razvodu prethode nezadovoljavajući partnerski odnosi, nerijetko bivši partneri nastavljaju lošu komunikaciju, a u novonastaloj emocionalno zahtjevnoj situaciji njihov odnos je dodatno narušen. U takvoj situaciji bivši partneri teško razdvajaju partnersku od roditeljske uloge. Doživljavajući bivšeg partnera kao nezadovoljavajućeg u partnerskoj ulozi, imaju poteškoća u doživljavanju bivšeg supružnika kao roditelja u pozitivnom smislu. Teško ostaju prijatelji i dogovaraju se oko zajedničke djece. Umjesto da tijekom i nakon razvoda potiču zajedničku djecu na razvijanje odnosa s drugim roditeljem, prenose svoje negativne emocije i na djecu.

Opisano ponašanje i doživljavanje bivših partnera očekivano je kraće vrijeme nakon razdvajanja. Međutim, ako je opisano ponašanje intenzivno ili traje dulje vrijeme bez poboljšanja, postoji visok rizik od uključivanja djece u odnos njihovih roditelja te izlaganje dobi neprimjerenim sadržajima.U takvim situacijama često se roditelji natječu  „tko je bolji roditelj“. Nastojeći sebe prikazivati u što u boljem svjetlu roditelji često ističu lošije osobine drugog roditelja. Ovakvim postupcima zbunjuju djecu i vremenom narušavaju odnos djece s oboje. U takvim situacijama djeca svoju emocionalnu energiju troše na udovoljavanje svakom roditelju ponaosob, što im otežava emocionalni razvoj.

Većina roditelja to ne radi s namjerom opterećivanja djece, već je to njihov način separacije od partnera. Unatoč činjenici da opisano ponašanje nije usmjereno na djecu ono im uvelike može štetiti.

Kako roditelj može pomoći djetetu za vrijeme teškog razdoblja separacije? Tako da mu, primjerice, kaže: „Ti to ne moraš slušati. Ako mi tata/mama ima nešto za reći ili prigovoriti, to treba reći meni.“  Ili „Ono što tata/mama želi mene pitati, treba reći meni, a ne tebi, a ako ti kaže time se ne trebaš zamarati.“ Djetetu treba dati mirnu i jasnu poruku da ono nije poštar i da drugi roditelj zbog toga što govori nije loš roditelj: „Možda je tata/ mama bio/la ljut/a pa je to zato rekao/la. I ti kada si ljut kažeš prijatelju nešto što ne misliš.“ Ili, ako je roditelj sam kazao/la nešto loše o bivšem partneru: „Možda sam rekao/la nešto što nisam trebao/la i pogriješio/la sam. Ali bio/la sam ljut/a i napravio/la sam to zato.“

Važno je da roditelji tijekom razvoda prate reakcije djece, te po potrebi zatraže savjet stručnjaka i za djecu i za sebe.

Često je preporučeno savjetovanje ili terapija bivših partnera dočekano sa snažnim otporom, prijedlog  dočekuju zgražanjem: „Pa nećete me valjda staviti u prostoriju s tom osobom. Rastali smo se zato jer ga/ju više nikad ne želim vidjeti.“

Njihovu želju da više međusobno ne komuniciraju terapeut treba uvažiti, ali im i naglasiti moguće posljedice njihove  (ne)komunikacije na djecu. Ukoliko, unatoč savjetima stručnjaka, roditelji i dalje nastavljaju s načinom komuniciranja koji je štetan za djecu, potrebno je uključiti nadležne institucije (Centar za socijalnu skrb) u rad s obitelji.

dr. Marija Bačan, spec. psihijatar

Renata Ćorić Špoljar, prof. psihologije