Podržavam prijedlog da se ukine zastara za kaznena djela seksualnog zlostavljanja djece i drago mi je da je nedavno povodom te inicijative održana tematska sjednica u Saboru. Sadašnje postupanje prema seksualnim zlostavljačima djece je preblago. Niskim kaznama, uvjetnim kaznama ili radom za opće dobro ohrabrujemo zlostavljače da ponove to kazneno djelo, a obeshrabrujemo druge žrtve da progovore i prijave nasilje.

U našem društvu postoji jedna vrsta kolektivne samoobmane da je seksualno zlostavljanje djece nešto što se rijetko događa. U stvarnosti, i u Hrvatskoj kao i u Europi seksualno je zlostavljano svako peto dijete. Seksualno zlostavljanje ne poštuje granice, događa se u svim klasama, kulturama i rasama bez obzira na visinu primanja ili na obrazovni nivo.

Evo podataka:

  • Istraživanje koje smo 2002. godine proveli na 510 studenata zagrebačkih fakulteta pokazalo je da je 25,2 % studentica i 16% mladića do svoje 14. godine doživjelo neki oblik seksualnog zlostavljanja. Ukupno gledano, to je 19,7 % – dakle, svaki peti.
  • Sljedeće, veće istraživanje, proveli smo 2008. godine na 4500 maturanata. Podaci koje smo dobili pokazuju da je 18% naših maturanata do 14. godine doživjelo neki oblik seksualnog zlostavljanja – dakle, opet svaki peti.
  • U 90% slučajeva zlostavljači su osobe iz najuže obitelji, rodbine i bliski prijatelji obitelji. Retrospektivne studije pokazuju da kad je riječ o seksualnom zlostavljanju djevojčica – zlostavljači su u 30 do 50% slučajeva članovi obitelji. Seksualni zlostavljači dječaka su članovi obitelji u 10 do 20% slučajeva.
  • U 90% slučajeva zlostavljači su djeci poznate osobe, tek je 10% nepoznatih.
  • U nekim obiteljima incest ili seksualno zlostavljanje djece ponavljaju se u nekoliko generacija.
  • Zlostavljači najčešće ne koriste silu, nego nagovaranje, prijetnje, potkupljivanje. Djeca se dive odraslima i slušaju ih zbog njihove snage, vještina i znanja, a sve to zlostavljači koriste kako bi ih djeca poslušala.
  • Većina seksualnih zlostavljača su muškarci.
  • Seksualno zlostavljanje djeteta najčešće počinje u dobi između 4 i 8 godina. Prosječna dob žrtve je 9 godina. Najranjivija dob je između 7 i 13 godina i za djevojčice i dječake.
  • Smatra se da je zlostavljanje muške djece manje uočava i manje prijavljuje, od one kod ženske djece, dijelom i zbog očekivanja društva da su žrtve uglavnom ženskog spola, a zlostavljači muškarci. Dapače, nekad i sami dječaci neće definirati ponašanje kao seksualno zlostavljanje već kao seksualno iskustvo, osobito ako je zlostavljač ženska osoba. Također, muška djeca su odgajana da ne govore o svojim problemima, a šutljivost se povećava ako je zlostavljač muškog djeteta muškarac, jer dijete koje prijavi zlostavljanje mora zaobići dva tabua: to što je bio objekt seksualnog kontakta s odraslom osobom i to što je ta odrasla osoba bila istog spola.
  • Muškoj žrtvi vjeruje se manje nego ženskoj žrtvi.
  • U oko 25% slučajeva seksualno zlostavljanje djeteta uključuje i penetraciju ili oralno-genitalni kontakt.
  • Seksualni zlostavljač djece prosječno ima 50 žrtava prije nego ga se procesuira.
  • Prosječno vrijeme koje prođe od vremena kad se zlostavljanje događalo do trenutka kada se žrtva povjeri je 10 do 16 godina.

Zašto žrtve šute tako dugo?

U ovim statističkim podacima je djelomičan odgovor zašto djeca šute. U svojoj sam karijeri dosad radila sa više od 1500 seksualno zlostavljane djece, a i nekim odraslim žrtvama. I ovdje i u inozemstvu ta djeca i odrasli su mi govorili da su godinama, nekad i desetljećima, šutjeli iz straha da će ako progovore biti odgovorni za raspad obitelji; potom zbog srama; zbog straha da im se neće vjerovati; zbog straha da će u eventualnom sudskom postupku koji će uslijediti nakon što progovore doživjeti neugodnosti; boje se da će morati govoriti o „sramotnim“ detaljima što ih dodatno traumatizira; ne znaju što će se dogoditi nakon što nekome kažu; boje se da će ih ljudi ogovarati …

„Ne želim da on ide u zatvor jer mi je otac/djed/ujak, dospjet ću u novine, obitelj će me odbaciti, bit ću obilježen/a, nitko se neće sa mnom željeti družiti …“

„Rekao mi je da će njemu vjerovati više nego meni…“

„Rekao mi je da se njemu i tako ništa neće dogoditi, a mene će obitelj odbaciti…“

Nažalost, mnogi od tih strahova se i ostvare nakon što se dijete nekom povjeri i slučaj dospije do službi za zaštitu djece. Vrlo često nezlostavljajući roditelj i rodbina stanu na stranu počinitelja, pa dijete ostane doslovno samo na svijetu. Dijete bude izdvojeno iz obitelji, a zlostavljač ostane u svom domu.

Postupci  traju godinama. Kroz to vrijeme dijete prolazi višestruka ispitivanja od strane različitih -ponekad educiranih,  češće needuciranih – ispitivača, na različitim mjestima,  i kroz cijelo to vrijeme dijete mora dokazivati da ne laže. Dakle, dijete ide od jedne do druge ustanove u kojima mora dokazivati da govori istinu. Nije čudo da su mi mnoga djeca rekla da im je gore ono što prolaze nakon što su se povjerili i zatražili pomoć, nego zlostavljanje koje su trpjeli godinama.

Zašto ne poštujemo prava djeteta žrtve?

Hrvatska je potpisala i ratificirala konvencije i dokumente temeljem kojih smo obvezni poštivati sva prava djeteta žrtve, primjerice: dijete se ispituje samo jedanput  ( u iznimnim slučajevima dva puta), ispitivači moraju biti educirani, koristiti znanstveno utemeljene protokole forenzičnog intervjua djeteta, postupci moraju biti žurni …  Često smo svjedoci da se ništa ili većina preuzetih obveza prema djetetu žrtvi  ne poštuje.

Pa niti mi odrasli se ne osjećamo ugodno na sudu, možemo zamisliti kako se onda osjećaju djeca.  Dijete do 9-10 godina starosti ne razumije pojam svjedoka, ono misli da se i svjedocima sudi te da i ono može ići u zatvor ako nešto pogrešno kaže.

Kad sve to znamo, zaista mi nije jasno zašto uz današnju tehnologiju dijete uopće mora ići na sud. Tehnologija nam omogućuje da dijete bude u djeci prilagođenom prostoru npr. u  našoj Poliklinici ili u vrtiću ili u nekoj dječjoj kući,  udruzi, a  svi drugi uključeni u proces mogu biti u sudu.

Mi u Poliklinici već 15 godina nudimo kaznenim sucima u Zagrebu i okolici da barem djecu mlađu od 9-10 godina, djecu s teškoćama u razvoju  i jako traumatiziranu djecu ne pozivaju na sud, nego da sudac, državni odvjetnik, počinitelj i njegova obrana, i svi uključeni u proces izađu sa suda i dođu u našu Polikliniku. Ovdje mogu ispitati dijete preko našeg eksperta koji će u posebnoj, za to prilagođenoj prostoriji, sam biti s djetetom i prilagođavati pitanja suca, s kojim je povezan audio-video linkom. Dakle, sudac i drugi uključeni u proces vide i čuju  situaciju ispitivanja na ekranima, a ekspert pitanja  suca, koja čuje putem slušalice, prilagođava djetetovoj dobi i emocionalnom stanju. Razgovor se snima i uključene strane dobiju snimku razgovora, pa dijete uopće ne mora ići na sud.

Svi naši stručnjaci imaju posebne edukacije od strane najboljih američkih eksperata u forenzičnom intervjuiranju djece – žrtava kaznenih djela, sudovima to nudimo besplatno, ali, nažalost, jedini kazneni sudac koji koristi ovu mogućnost  je sutkinja Lana Petö Kujundžić.  Zaista se nadam da će i drugi kazneni suci prihvatiti ovu našu ponudu koja onda može biti primjer dobre prakse i pravosuđa prilagođenog djeci na koji smo se obvezali.  To zasad ovisi o dobroj volji sudaca i pokazuje se kao neefikasno. Zato bi trebala biti zakonska obveza da za djecu mlađu od 9-10 godina, djecu s teškoćama u razvoju  i jako traumatiziranu djecu  sudac izlazi iz suda. Država treba omogućiti stručnjake i djeci prilagođene prostore.

Posljedice seksualnog zlostavljanja za dijete – žrtvu

Seksualno zlostavljanje nije problem koji će proći s odrastanjem. Posljedice se mogu protezati kroz cijeli život. Ta se djeca veoma često osjećaju kao roba s greškom, obilježeno, bespomoćno, Imaju viši rizik za autodestruktivna ponašanja u adolescenciji – za samoozljeđivanje, za suicidalno ponašanje. Rezanje svog tijela zapravo je pokušaj da psihičku bol, koja im je nepodnošljiva, zamjenjuju fizičkom boli jer im je podnošljivija. Ili se u adolescenciji „anesteziraju“ drogom i alkoholom.

Umjesto da shvatimo da su to posljedice trauma iz djetinjstva, te adolescente često proglašavamo problematičnima

Seksualno zlostavljana djeca, s obzirom da su prerano seksualno stimulirana i pobuđena, znaju pokazivati neprimjerena seksualizirana ponašanja, primjerice, pokazuju neuobičajeni interes za spolne organe, crtaju crteže s naglašenim seksualnim detaljima, crteže koji pokazuju spolovila kroz odjeću, upotrebljavaju „proste“ riječi i slično.

I opet, umjesto da to prepoznamo kao simptom, okolina ih kažnjava za ta ponašanja

Često se posljedice seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu provlače kroz cijeli život. Zato ne smije biti zastare niti uvjetnih kazni kao niti kazne radom za opće dobro kad je riječ o ovom kaznenom djelu. Time pravosuđe djeci šalje poruku da to što su doživjeli i nije tako strašno i da se nemaju pravo osjećati loše. Mi im kroz terapiju šaljemo poruku da nisu oni krivi niti odgovorni za to što se dogodilo, ali oporavak djetetu svakako otežava ako im sustav šalje poruku da niti zlostavljači nisu baš jako krivi i odgovorni za to.

Posljedice za žrtvu često traju cijeli život, a zlostavljaču djelo ode u zastaru. Ako zlostavljač i bude kažnjen, ima mogućnost brisanja kazne i on je nakon toga neosuđivana osoba te dalje ide u život kao da se ništa nije dogodilo. Doslovce ništa, jer čak nema niti obvezu da prođe psihološki tretman kojim bi svoj nagon mogao staviti pod kontrolu (ako mu to sud nije naložio).

Tako se „čist“ vraća u društvo gdje može raditi s djecom i tražiti nove žrtve, jer ne postoji obveza poslodavaca, bilo privatnih, bilo javnih institucija da se za takve poslove od kandidata traži da prilože potvrdu da nisu u registru seksualnih zlostavljača djece. Naš je tzv. „registar pedofila“ jedan nekorisni registar koji postoji samo pro forme: seksualni zlostavljač djece se nakon kaznene sankcije više ne treba javljati s podacima o tome gdje živi, gdje radi, da li je promijenio fizički izgled (brada, brkovi, boja kose…), kuda putuje na godišnji odmor…  Taj se registar mora doraditi i pretvoriti u svrhoviti registar koji služi za zaštitu djece.

Print Friendly, PDF & Email