Naša je Poliklinika već treće nacionalno istraživanje posvetila iskustvima djece i mladih na suvremenim tehnologijama i njihovom mentalnom zdravlju. Naša istraživanja izrastaju iz kliničke prakse i u nju se ponovno vraćaju, pa smo tako prije nekoliko godina saznali od naših mladih za sexting i sextortion, prije nego što smo te pojmove uopće pronašli u literaturi i u stručnoj praksi. Mladi puno „tekstaju“, a kad „tekstaju“, često i „sekstaju“. U istraživanju smo dobili da naši mladi često izmjenjuju seksualno eksplicitne slike, poruke, video zapise, prosljeđuju seksualne sadržaje sa ili bez pristanka osobe u glavnoj ulozi. Nekad im to donosi veselje, uzbuđenje, euforiju, nekad to čine da bi se nekome svidjeli, učinili ga ljubomornim, prikazali se privlačnima, slobodnima, zanimljivima… Nekad im sekstanje donosi sram, krivnju, gađenje, osjećaj pritiska, bespomoćnosti. Nekad sekstaju pod prisilom i prijetnjom i tad govorimo o sextortionu, koji je povezan s depresivnošću, anksioznošću, ljutnjom, suicidalnošću.

Prije skoro četrdeset godina, kada sam počela raditi s djecom, nitko nije znao da ćemo se susretati s ovakvim pojmovima i problematikom. Djeca se nisu previše promijenila, ali promijenio se svijet oko njih. Oduvijek je adolescentima bilo blisko rizično ponašanje, zanemarivanje posljedica tog ponašanja, osjećaj osobne neranjivosti, važnost odobravanja vršnjaka i slično. S malim ekranima, internetom i aplikacijama u rukama – o kojima ih nismo dovoljno podučili, za koje im nismo primjerom pokazali kako ih odgovorno koristiti, za koje ne ostavljamo prostor da nam se povjere – tipične adolescentne potrebe počinju se zadovoljavati na vrlo opasne i teško izbrisive načine.

Kako drugačije objasniti naše rezultate prema kojima više od 60 posto njih seksta? Zašto priznaju primanje seksualnih sadržaja od vršnjaka puno manje nego što priznaju slanje seksualnih sadržaja vršnjacima, i pri tome bez problema priznaju proslijeđivanje tuđih seksualno eksplicitnih sadržaja bez suglasnosti? Očito proslijeđivanje golišavih fotografija ili videa svojih vršnjaka bez njihovog pristanka mnogi ne smatraju svojim lošim postupkom, jer nisu „prvi počeli“ pa nisu odgovorni i ne smatraju to nasilnim ponašanjem u virtualnom prostoru? Kad uzmemo u obzir da prema našem istraživanju 60% mladih seksta, da značajan dio seksta pod prisilom i ucjenom nakon prvotnog dobrovoljnog sekstanja, a manje od 1% njih razgovara o tome s nastavnicima i stručnjacima u školama, jasno je da je prevencija ove raširene problematike s vrlo ozbiljnim posljedicama po mentalno zdravlje na niskim ili nikakvim razinama. Kakvu poruku mladima šaljemo kad i mi odrasli olako objavljujemo svoje provokativne i intimne slike na društvenim mrežama? Kakvu im poruku šaljemo ako mi odrasli okrivljujemo maloljetne žrtve takvog nasilja s argumentom „tko im je kriv kad sami šalju takve slike“?

Nadalje, 5.4% mladih u našem istraživanju kažu da sekstaju sa znatno starijim (punoljetnim, odraslim) osobama i gotovo svi to doživljavaju dobrovoljnim. Jesmo li ih naučili što je dobrovoljno, što je prisila, nagovor, a što je ucjena? Jesmo li ih naučili postaviti granice i zaštiti se? Naime, u našem istraživanju najveća se povezanost sa suicidalnim mislima pokazala kod mladih koji sekstaju na nagovor i pod prisilom (često pod ucjenama, sextortion), kao i kod onih koji sekstaju sa znatno starijom osobom.

Jednako kao i prije nekoliko godina, od gotovo 2000 mladih iz cijele Hrvatske saznali smo da slobodno vrijeme najčešće provode na društvenim mrežama, iako bi većina njih to vrijeme radije provodila u druženju uživo i nekim slobodnim aktivnostima. Mi odrasli si moramo postaviti pitanje i preuzeti odgovornost da im omogućimo da se bave onim što žele i što je za njih zdravije, primjerenije i manje rizično. Jesmo li ih mi već od predškolske dobi gurnuli na virtualno igralište kako bismo imali vremena za sebe i svoje aktivnosti? Što se mora dogoditi da započnemo sa sustavnom prevencijom na nivou cijele države (ovi rezultati se odnose na cijelu Hrvatsku), usmjerenom ne samo na djecu nego i na roditelje, nastavnike i ostale stručnjake koji se bave djecom.

Mladi su usamljeni. To su nam jasno rekli. Tada i sada. Jesmo li im pružili ruku ili ih osudili kao „touch screen“ generaciju i sakrili se iza opravdanja da se oni „ionako bolje razumiju u društvene mreže“?

Oduvijek sam znala da želim raditi s djecom i mladima. Ono što nisam znala je koliko taj posao donosi ljepote i nadahnuća, isto kao i težine i izazova. I danas, nakon gotovo četiri desetljeća kliničke i znanstvene prakse, imam osjećaj da učim svaki dan, da moram učiti i ulaziti u neke nove svjetove kako bih pratila djecu kojoj želim pomoći. Djeca se nisu previše promijenila u svojim potrebama, srcima i glavicama. Promijenilo se sve oko njih, a posebno činjenica da postoji paralelni, virtualni svijet u kojem praktički od rođenja traže svoje mjesto, a koji može biti polje snova, ali i ratno polje za mnoge od njih. Pomozimo im!

Print Friendly, PDF & Email