S obzirom na velike rizike za mentalno zdravlje zbog zdravstvene krize ove se godine susrećemo s možda najizazovnijim danom prevencije samoubojstva (10. rujna) od početka svjetskog obilježavanja ovog važnog datuma 2003. godine, na inicijativu Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubojstava (engl. International Association for Suicide Prevention – IASP) i u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom, s ciljem podizanja svjesnosti o potrebi i obvezi aktivnosti na prevenciji samoubojstava na globalnoj razini.

Američka pedijatrijska akademija (2019) iznosi kako jedan od pet adolescenata promišlja o samoubojstvu, a dodatno zabrinjava i podatak kako je samoubojstvo drugi vodeći uzrok smrti mladih u dobi od 15 do 19 godina (Shain, 2016).

MUP: U Hrvatskoj 2019. godine 145 pokušaja samoubojstva djece i mladih do 25 godina starosti – njih 30 je preminulo

Jednim europskim istraživanjem u kojem su sudjelovali i mladi iz Hrvatske dobiveni su podaci kako je 29,5% učenika barem jednom do 16. godine života razmišljalo o tome da se ozlijedi ili si naudi na neki drugi način, a 8,4% učenika barem jednom je pokušalo izvršiti samoubojstvo (ESPAD, 2011).

Samoubojstva djece mlađe od 12 godina uglavnom nisu promišljena i impulzivnija su nego samoubojstva kod adolescenata. Djeca do 12. godine života kognitivno su nezrelija što im onemogućava razumijevanje smrti kao ireverzibilne, odnosno da neće imati mogućnost da se kasnije „predomisle“.

Prema podacima MUP za 2019. godinu, od 145 pokušaja samoubojstva djece i mladih do 25. godine života, njih 30 je preminulo. U posljednjih 5 godina, najveći porast samoubojstava djece zabilježen je u kategoriji do 14 godina 2017. kada je porast iznosio čak 200%. Naime 2017. godine i u svijetu je zabilježen porast samoubojstava djece i mladih, a neki su taj fenomen povezali s izlaskom tada nove Netflixove serije „13 Reasons Why“ (13 razloga zašto) čija se radnja odvija upravo oko samoubojstva mlade djevojke.

Samoubojstvo ili suicid se prema nekim autorima smatra jedinim destruktivnim činom u kojem su žrtva i počinitelj jedna te ista osoba (Bočina, 2009). Neki samoubojstvo nazivaju trajnim „rješenjem“ za problem koji je samo privremen, a riješio bi se kad bi si osoba dala dovoljno vremena kako bi došlo do promjena i kako bi se bol smanjila i problem riješio.

Svjetska zdravstvena organizacija upozorava kako svakih 40 sekundi jedna osoba u svijetu počini samoubojstvo ili podlegne ozljedama uslijed pokušaja samoubojstva. Na svjetskoj razini, suicidi čine 1,4% od svih iznenadnih smrtnih slučajeva (Bachmann, 2018), a Hrvatska od 2004. godine bilježi podjednake stope samoubojstava kao i Europska Unija za sve dobe skupine (HZJZ, 2019). Turecki i suradnici (2019) naglašavaju kompleksnost rizika za suicid koji, između ostalog, uključuje biološku, psihološku, socijalnu i okolinsku komponentu. Statistički podaci ukazuju kako od 25 pokušaja samoubojstava, jedan završi smrtnim ishodom, dok između 20% i 30% pojedinaca ponovi pokušaj samoubojstva unutar prve godine od tog pokušaja, pri čemu posebno valja istaknuti kako je stopa ponovnog pokušaja samoubojstva viša kod adolescenata (Ivančević, Rumboldt, Bergovec i Silobrčić, 2000).

Neki faktori koji su se pokazali jasno povezanima s povećanim rizikom za suicid kod mladih su: poteškoće na planu mentalnog zdravlja, psihološki stresori, pozitivan hereditet, prethodni pokušaji samoubojstva i specifične karakteristike ličnosti (Bilsen, 2018). Djeca i mladi koji imaju iskustvo kontinuirane izloženosti boli ili patnji (npr. vršnjačkom nasilju, zlostavljanju, nesuicidalnom samoozljeđivanju), teškim događajima (npr. svjedočenju nasilju ili nesuicidalnom samoozljeđivanju prijatelja ili obitelji) i nasilnoj smrti, pokazuju manje znakove straha od smrti što može predstavljati rizik za pokušaj samoubojstva (Steele, Thower, Noroian i Saleh, 2017).

Zdravstvena kriza i porast rizika za samoubojstva

Iskustva iz prijašnjih zdravstvenih kriza upozoravaju na porast rizika za samoubojstva, a najrecentniji primjer je porast samoubojstava tijekom i nakon epidemije SARS-a 2003. godine u Hong Kong-u (Cheung, Chau i Yip., 2008). Jedan od prvih slučajeva samoubojstva povezanog s COVID-19 pandemijom zabilježen je u Bangladešu gdje je muškarac u 30-tim godinama počinio samoubojstvo zbog socijalne izolacije i stigmatizirajućih stavova njegovih kolega i susjeda koji su smatrali da je zaražen koronavirusom nakon povratka s puta (Mamun i Griffiths, 2020). Stručnjaci napominju kako je period karantene tijekom COVID-19 pandemije imao naročito negativan utjecaj na mentalno zdravlje mladih te da bismo u narednom periodu mogli svjedočiti povećanom broju mladih sa simptomima PTSP-a, depresije i anksioznosti, te s iskustvima nasilja u obitelji što predstavlja rizične faktore za pokušaj samoubojstva (Guessoum i sur., 2020).

U kontekstu COVID-19 pandemije potrebno je staviti dodatan naglasak na usamljenost i društvenu izolaciju koje se također smatraju rizičnim faktorima za pokušaj suicida, naročito među populacijom adolescenata (Calati i sur., 2019). Stručnjaci također napominju kako je kod mladih koji doživljavaju neki oblik diskriminacije 5 puta veća vjerojatnost pokušaja samoubojstva (Gomez, Miranda i Polanco, 2011). Diskriminacija je u konkretnom slučaju zdravstvene krize povezana sa stigmatizacijom oboljelih, najčešće radi nedovoljnog znanja ili netočnih informacija o samoj bolesti. Stope samoubojstava uslijed COVID-19 pandemije mogle bi potencijalno rasti ukoliko pandemija potraje duži vremenski period i ostavi dugotrajne posljedice na opću populaciju (npr. ekonomski problemi).

Poteškoće i simptomi koji mogu ukazivati na rizik za samoubojstvo kod djece i mladih

Određena odstupanja u životima i svakodnevnici djece i mladih mogla bi ukazivati na poteškoće i predstavljati rizik za pokušaj samoubojstva:

–  Nesanica (insomnia) ili hipersomnia

–  Gubitak apetita

–  Povlačenje od bliskih osoba

–  Odbijanje kontakta s prijateljima

–  Iskazivanje naročitog interesa za smrt

–  Razgovor ili dopisivanje o smrti s prijateljima

–  Prijetnje samoubojstvom

–  Nagle promjene u ponašanju

– Nisko samopoštovanje

–  Neizvršavanje i odbijanje uobičajenih obaveza

–  Pretjerana razdražljivost i impulzivnost

–  Korištenje supstanci ovisnosti

–  Konflikti s roditeljima

–  Doživljavanje ili činjenje vršnjačkog nasilja

Što odrasle osobe mogu učiniti ako posumnjaju na suicidalnost kod djeteta ili adolescenta

1. Shvatite situaciju i dijete/mladu osobu ozbiljno

Nikako nemojte optužiti da samo privlači pažnju ili da njegovi problemi nisu dovoljno ozbiljni da bi se ubio/ubila.

2. Slušajte s razumijevanjem o osjećajima, mislima i problemima djeteta/mlade osobe

Nemojte izbjegavati razgovor s djetetom/mladom osobom, premda vam je možda teško jer je dijete/mlada osoba kojoj je potrebna pomoć odlučilo/la upravo vama pružiti svoje povjerenje i povjeriti vam se o svojim problemima.

3. Budite iskreni i ohrabrujući

Pokušajte ne skrivati svoje osjećaje, sasvim je u redu da ste zabrinuti i da vas je strah, te naglasiti da vas je strah jer vam je stalo.

4. Razgovarajte o traženju stručne pomoći

Dijete/mlada osoba koja se povjeri da razmišlja o samoubojstvu može biti u otporu prema traženju stručne pomoći, međutim ne smijemo odustati uprkos molbi i nagovaranja djeteta/mlade osobe da nikome kažemo što je nam je povjerilo/povjerila. Trebamo jasno izraziti svoje osjećaje, zabrinutost i naglasiti da to činimo isključivo jer nam je stalo i zato što mu/joj sami ne možemo pomoći na način na koji to može stručnjak.

5. Brinite o sebi

Teško je nositi se sa spoznajom da si netko želi oduzeti život ili da razmišlja o tome. Možemo se osjećati odgovornima za ono što dijete/mlada osoba čini, osobito ako se radi o vlastitoj djeci i bližnjima. Na nama je da se potrudimo pružiti djetetu/mladoj osobi ono što je u našoj moći – biti tu za njega/nju, slušati, biti podrška, pružiti prihvaćanje i razumijevanje, i svakako osigurati stručnu pomoć.

6. Gledajte dijete/mladu osobu kao osobu, a ne kao nekog tko se pokušao ubiti

Činjenica je da se sa svakim pokušajem suicida povećava vjerojatnost da ga osoba ponovno počini. Najopasnije je razdoblje u tri mjeseca nakon pokušaja suicida, kad se osobi poboljšalo stanje jer upravo tada ima najviše energije da nešto učini. Iako je bitno to imati na umu, još je bitnije ne smatrati suicidalnost glavnim obilježjem osobe.

Zablude i istine o samoubojstvu

Odraslim se osobama posebno teško nositi sa situacijama u kojima djeca i mladi sebi oduzmu život. Prirodno je da imamo potrebu izbjeći neugodne emocije koje su povezane s promišljanjem o samoubojstvima djece i mladih osoba. Međutim, samoubojstva djece i mladih se događaju i važno je da smo toga svjesni.

Upravo je razgovor, odnosno iskrena i otvorena komunikacija s djecom i mladima ključ za razumijevanje njihovih života i načina doživljavanja svijeta koji ih okružuje. Bez obzira na naše uloge u društvu, bilo da smo roditelji, stručnjaci mentalnog zdravlja, učitelji, bake i djedovi ili susjedi, važno je da smo kao odrasle osobe upućeni u osnovne činjenice o samoubojstvima djece i mladih jer je upravo znanje prvi korak ka prevenciji.

Svjetska zdravstvena organizacija upozorava na nekoliko zabluda, odnosno mitova koji su povezani sa samoubojstvima:

MIT: “Većina samoubojstava rezultat su nepromišljenih odluka i budu iznenadna.”

ISTINA: “Većini pokušanih ili izvršenih samoubojstava prethode specifični indikatori i tzv. znakovi upozorenja.”

MIT: “Oni koji pričaju o tome da će si oduzeti život ne misle to stvarno nego time privlače pažnju.”

ISTINA: “Osobe koje pričaju o tome da će si oduzeti život često na taj način pokušavaju doći do podrške i pomoći jer se osjećaju bespomoćno i misle da nemaju drugog rješenja.”

MIT: “Ako je netko jednom suicidalan, on ili ona će zauvijek ostati suicidalan.”

ISTINA: “Povećan rizik za suicid često je kratkoročan i situacijski specifičan, ali suicidalne misli se mogu vratiti. Najčešće nisu neprolazne.”

MIT: “Razgovaranje o samoubojstvu je nekorisno i može se interpretirati kao odobravanje takvog čina.”

ISTINA: “Zbog stigme i tabua oko samoubojstva, mladi često ne znaju, a poneki niti nemaju osobu s kojom bi mogli razgovarati. Otvorenim razgovorom mladi dobivaju više informacija i mogu podijeliti svoja razmišljanja i emocije.”

MIT: “Samo ljudi s mentalnim poremećajima mogu počiniti samoubojstvo.”

ISTINA: “Mnoge osobe koje nemaju mentalne poremećaje počine samoubojstvo, a isto tako brojne osobe koje žive s nekim problemom mentalnog zdravlja nikad nisu pokušale izvršiti samoubojstvo.”

U situacijama kad dijete ili mlada osoba počini samoubojstvo, društvo nažalost nerijetko upire prstom u roditelje, skrbnike i obitelj tražeći među njima krivce. Pojedinci ovo obično čine da bi održali dva temeljna uvjerenja o svijetu koja im pomažu da se nose s rizicima i izazovima u svome svakodnevnom životu, a to su vjerovanje u pravedan svijet i osobnu neranjivost. Ako bismo zaista prihvatili da nitko nije kriv za neke situacije u životu, da se razne nevolje i nesreće mogu dogoditi baš nama, bez obzira na to što činimo ili ne činimo, mogli bismo se osjećati dosta bespomoćno i nezaštićeno.

Umjesto osude, važno je da kao pojedinci unutar zajednice pomognemo obitelji koja se nosi s tugom gubitka vlastitog djeteta i izvučemo jasne poruke za budućnost, ali i da budemo svjesni toga da se samoubojstva djece i mladih ne dešavaju „tamo negdje“, izvan našeg kontinenta, naše države, grada, zgrade ili naša 4 zida, već da usvojimo određena znanja kako bismo mogli učiniti nešto dobro i za drugu djecu i mlade koji se mogu naći u istoj ili sličnoj situaciji.

Ako sumnjate na suicidalnost djeteta i mlade osobe iz svoje okoline, nazovite 0800 0800, Hrabri Telefon, liniju za odrasle svaki radni dan od 9 do 20 sati, besplatno i anonimno. U kriznoj situaciji, ako sumnjate da si netko aktualno želi oduzeti život ili na bilo koji način nauditi sebi ili drugima, odvedite dijete/mladu osobu u adekvatnu zdravstvenu ustanovu, odnosno nazovite centar za krizna stanja ili hitnu pomoć i poslušajte njihove upute.

 prevencija samoubojstva

Autor ilustracije: Krešimir Prijatelj, mag. psych.

Bibliografija:

Bachmann, S. (2018). Epidemiology of suicide and the psychiatric perspective. International journal of environmental research and public health15(7), 1425.

Bilsen, J. (2018). Suicide and youth: risk factors. Frontiers in psychiatry9, 540.

Bočina, I. (2009). Biti ili ne biti: mladi i samoubojstvo. Narodni zdravstveni list. 15-16.

Calati, R., Ferrari, C., Brittner, M., Oasi, O., Olié, E., Carvalho, A. F. i Courtet, P. (2019). Suicidal thoughts and behaviors and social isolation: A narrative review of the literature. Journal of affective disorders245, 653-667.

Cheung, Y. T., Chau, P. H. i Yip, P. S. (2008). A revisit on older adults suicides and Severe Acute Respiratory Syndrome (SARS) epidemic in Hong Kong. International Journal of Geriatric Psychiatry: A journal of the psychiatry of late life and allied sciences23(12), 1231-1238.

Gomez, J., Miranda, R. i Polanco, L. (2011). Acculturative stress, perceived discrimination, and vulnerability to suicide attempts among emerging adults. Journal of youth and adolescence40(11), 1465.

Guessoum, S. B., Lachal, J., Radjack, R., Carretier, E., Minassian, S., Benoit, L. i Moro, M. R. (2020). Adolescent psychiatric disorders during the COVID-19 pandemic and lockdown. Psychiatry research, 113264.

Gunnell, D., Appleby, L., Arensman, E., Hawton, K., John, A., Kapur, N., … i Chan, L. F. (2020). Suicide risk and prevention during the COVID-19 pandemic. The Lancet Psychiatry7(6), 468-471.

Ivančević, Ž., Rumboldt, Z., Bergovec, M. i Silobrčić, V. (2000) MSD – priručnik dijagnostike i terapije. Split, Placwbo.

Mamun, M. A. i Griffiths, M. D. (2020). First COVID-19 suicide case in Bangladesh due to fear of COVID-19 and xenophobia: Possible suicide prevention strategies. Asian journal of psychiatry51, 102073.

Shain, B. (2016). Suicide and suicide attempts in adolescents. Pediatrics138(1).

Steele, I. H., Thrower, N., Noroian, P. i Saleh, F. M. (2017). Understanding Suicide Across the Lifespan: A United States Perspective of Suicide Risk Factors, Assessment & Management. Journal of Forensic Sciences, 63(1), 162–171. doi:10.1111/1556-4029.13519 

Steele, I. H., Thrower, N., Noroian, P. i Saleh, F. M. (2017). Understanding Suicide Across the Lifespan: A United States Perspective of Suicide Risk Factors, Assessment & Management. Journal of Forensic Sciences, 63(1), 162–171. doi:10.1111/1556-4029.13519 

Turecki, G., Brent, D. A., Gunnell, D., O’Connor, R. C., Oquendo, M. A., Pirkis, J. i Stanley, B. H. (2019). Suicide and suicide risk. Nature reviews Disease primers5(1), 1-22.

Print Friendly, PDF & Email