Posljednjih dana cijela zemlja pod snažnim je dojmom priče o nasilnom ponašanju učenika prema nastavniku i nasilnog odgovora tog nastavnika prema učenicima. Čini se da se javnost polarizirala na „mi i oni“ način te da je priča o jednom incidentu u čakovečkoj školi poprimila znatno veće razmjere. Govori se o pravima djece i nastavnika, o potrebama, pravilima, podršci odnosno nedostatku podrške, a nije dobro da se od strane pojedinih nastavnika djeca čak etiketiraju nasilnicima i da se poziva javnost na linč protiv te djece i njihovih roditelja, niti je prihvatljiv bilo kakav govor mržnje u javnom prostoru.

Neprimjerene postupke ne možemo okarakterizirati primjerenima

Kao klinički psiholog i psihoterapeut s više od tri desetljeća iskustva rada i suradnje s raznim institucijama mogu razumjeti da nastavnici mogu biti preplavljeni nelagodom, osjećati se preopterećenima, bespomoćnima i često stjeranima u kut, a kako čujem od mnogih, podrška stručnih službi i ravnatelja nažalost zna izostati. Sva ova i slična događanja sasvim sigurno upućuju da je nastavnicima teško i da su potrebne značajne promjene u odgojno-obrazovnom sustavu kojima bi ih se dodatno educiralo, podržalo i osnažilo u radu. Međutim, to što razumijemo da je nastavnicima teško i da iz vlastite bespomoćnosti ponekad mogu reagirati neprimjereno, ne znači da njihove neprimjerene postupke trebamo okarakterizirati primjerenima ili čak poželjnima.

Isto tako nije u redu i apsolutno je neprimjereno da se učenici nasilno ponašaju prema nastavnicima kao niti jedni prema drugima, ni prema roditeljima, ni roditelji prema njima i tako dalje. Škola treba biti mjesto bez nasilja u kojem god obliku nasilje dolazi, od koga god i prema kome god ono bilo usmjereno.

Odgovornost za odnos i rano uočavanje problema leži na nama odraslima

Odgovornost za odnos i rano uočavanje problema kao i pravovremeno i žurno reagiranje i na najmanji oblik nasilja od strane učenika leži na nama odraslima. Dijete koje se ponaša nasilno najčešće je simptom problema u obitelji, grupi, zajednici, školi… Dijete koje je u problemu trebamo prepoznati na vrijeme i pomoći mu, kako do ozbiljne razine nasilja ne bi ni došlo tj. kako od maloljetnog počinitelja nasilja ne bi postao punoljetni počinitelj nasilja.

Svi mi pričamo  jako puno o prevenciji, ali je premalo radimo. Jedna od osnovnih prevencijskih aktivnosti bi trebala biti rani screening tj. psihologijska evaluacija djeteta i obitelji prije upisa u školu kako bismo već tada mogli pružiti podršku djeci i obiteljima u ranim fazama. Poznato je da 25% psihijatrijskih bolesti počinje u dobi do 7 godina, a 50% do 14-te godine. Ako na vrijeme reagiramo, ne samo da ćemo pomoći djeci i obiteljima, nego će i društvo imati financijske uštede.

Nažalost, u mnogim školama nastavnici i stručne službe poduzmu sve unutar škole, pozovu roditelje, počinitelje i žrtve, razmjeste djecu, porazgovaraju s jednima i s drugima, ali ne obavijeste centar za socijalnu skrb koji jedini može ući u obitelj i uključiti ne samo dijete žrtve nego i dijete počinitelja i njegovu obitelj u tretman te poduzeti i ostale predviđene mjere stručne pomoći i podrške djeci i obiteljima.

Škola treba biti i odgojna i obrazovna institucija

Također često škola reagira tek kad nasilje potpuno eskalira u fizičke sukobe, umjesto da reagira i na najmanji oblik emocionalnog nasilja poput izrugivanja ili ismijavanja i izoliranja nekog djeteta. Sve to ostavlja dugoročan i težak trag u dušama i srcima te djece. I zato škola treba biti i obrazovna i odgojna institucija. Nema te obrazovne lekcije koja može biti važnija od odgoja i sprječavanja nasilja u prvom trenutku kad se primijeti i kad se s djecom treba početi aktivno raditi. Važno je ohrabriti i podržati nastavnike kao i sve djelatnike sustava za zaštitu djece, posebno s nivoa nadležnih ministarstava i strukovnih organizacija, da surađuju intersektorski sa zdravstvom, socijalnim sustavom, policijom i pravosuđem, bez obzira što će možda doživjeti i neugodnosti od roditelja ili čak i nadređenih.

Nikakvo nasilje nije prihvatljivo, stručnjaci moraju imati građanske hrabrosti i profesionalne odgovornosti reagirati u smjeru zaštite djece i u situacijama kad su izloženi nerazumijevanju od strane roditelja, a nažalost često i kolega i njima nadređenih.

 

 

Print Friendly, PDF & Email