Ovih dana u javnosti su aktualne rasprave o tome što nam donosi recesija. Aspekt koji je u tim raspravama zanemaren je kako će nedostatak novaca za javne potrebe utjecati na intervenciju kada dijete ima problem odnosno prevenciju problema kod djece i obitelji. Očekuje se da će se smanjivati razni troškovi pa je razumna briga kako će se to odraziti na budžet institucija koje brinu o djeci i njihovim obiteljima.

U sustavu zdravstva u Hrvatskoj s djecom radi tek nešto više od 20 psihologa. U sustavu školstva ih ima više – u ukupno 940 osnovnih škola radi 226 psihologa,  u 457 srednjih škola i učeničkih domova 125 psihologa – a minimalni standard bi trebao biti jedan psiholog po školi. Već sada se, dakle, štedi na djeci iako uvijek govorimo kako su nam djeca budućnost. Ako je tome tako zašto se ne zaposle psiholozi na svim razinama od  savjetovališta, domova zdravlja, bolnica i škola do fakulteta, kako bi i prije nego što se razvije psihopatologija svojim profesionalnim djelovanjem pomogli.

U javnosti su aktualne rasprave o tome što nam donosi recesija. Aspekt koji je u tim raspravama zanemaren je kako će nedostatak novaca za javne potrebe utjecati na intervenciju kada dijete ima problem odnosno prevenciju problema kod djece i obitelji. Očekuje se da će se smanjivati razni troškovi pa je razumna briga kako će se to odraziti na budžet institucija koje brinu o djeci i njihovim obiteljima.

U sustavu zdravstva u Hrvatskoj s djecom radi tek nešto više od 20 psihologa. U sustavu školstva ih ima više – u ukupno 940 osnovnih škola radi 226 psihologa,  u 457 srednjih škola i učeničkih domova 125 psihologa – a minimalni standard bi trebao biti jedan psiholog po školi.

Već sada se, dakle, štedi na djeci iako uvijek govorimo kako su nam djeca budućnost. Ako je tome tako zašto se ne zaposle psiholozi na svim razinama od  savjetovališta, domova zdravlja, bolnica i škola do fakulteta, kako bi i prije nego što se razvije psihopatologija svojim profesionalnim djelovanjem pomogli. Ne mogu se čak složiti da na ovakav način štedimo jer troškovi koje društvo ima zbog nepravovremene i neadekvatne intervencije su mnogostruko veći.

Ne samo zato što dijete u kasnijoj dobi treba razne opservacije, preglede i tretmane kada se razviju očigledni simptomi u smislu smetnji ponašanja ili psihičkih smetnji, nego postane odrasla osoba koja ne pridonosi društvu. Kad bismo danas uložili u zapošljavanje psihologa time bismo uložili u stasanje zdrave generacije koja će stvarati zdravo društvo. Ekonomskim rječnikom, to nije trošak nego investicija.

Ako su nam djeca doista najvažnija, tada bismo trebali osigurati svakoj školi psihologa koji bi poznavao barem onu djecu i obitelji kojima je potrebna njegova pomoć. Tako bi mogao preventivno djelovati i posvetiti se djeci koja to trebaju umjesto da se stalno iznova čudimo otkuda toliko nasilja među djecom. Psiholog treba biti dostupan djeci i roditeljima i u zdravstvenim ustanovama i bolnicama, a ne da se na obradu psihologa ( i to samo ondje gdje ga ima), čeka i po dva-tri mjeseca.

Trebalo bi poslušati stručnjake koji predlažu otvaranje kuća za mlade u kojima bi oni strukturirano i osmišljeno provodili slobodno vrijeme, u kojima bi učili o odnosima prema vršnjacima i sebi, samopoštovanju i poštivanju drugih.

Piše: Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica

Print Friendly, PDF & Email