U tri dana 3. europske konferencije EAPAP-a (Europske asocijacije stručnjaka u području otuđenja, engl. European Association of Parental Alienation Practitioners) o otuđenju djece od roditelja u visokokonfliktnim razvodima i separacijama roditelja u organizaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba (16. do 18. 9. 2020.) na kojoj smo okupili više od 400 stručnjaka – sudionika iz cijelog svijeta te 18 inozemnih i 14 naših predavača – eksperata, pokazalo se još jednom da naša Poliklinika prati dobre prakse u svijetu u zaštiti djece.

Otuđenje je sveprisutno – djeca trebaju žurnu i adekvatnu zaštitu

Iako pojam otuđenja od roditelja (parental alienation, PA) još nije uveden kao dijagnostički kriterij od strane Svjetske zdravstvene organizacije, stručnjaci na konferenciji su se složili da je otuđenje sveprisutno te da djeca izložena otuđujućim ponašanjima roditelja trebaju žurnu i adekvatnu zaštitu od strane stručnjaka i sustava za zaštitu djece.

Svi smo se složili da je otuđenje djeteta od drugog roditelja naprosto protuprirodno, nije biološki normalno (osim u slučaju da je drugi roditelj zlostavljač i da šteti djetetu), nego se zapravo radi o psihološkom rascjepu (splitting) i traumi djeteta. Ovdje nije riječ o uređivanju kontakata djece i roditelja i dodjeljivanju skrbi, nego o zaštiti djece. Meni osobno bilo je značajno čuti od strane europskih i američkih predavača, renomiranih stručnjaka, kako se kod otuđenja vrlo često radi o emocionalnom zlostavljanju djece od strane otuđujućeg roditelja, s obzirom da naša Poliklinika već 15-tak godina radi upravo na takav način, i da otuđenu djecu prepoznajemo kao emocionalno zlostavljanu djecu te da od sustava socijalne skrbi i pravosuđa tražimo poduzimanje mjera u smjeru zaštite djece, kao i za drugu zlostavljanu djecu.

Zloupotreba članka 12. Konvencije o pravima djeteta

Također mi se činila vrlo korisna rasprava o članku 12. Konvencije o pravima djeteta koji kaže da dijete ima pravo iznijeti svoje mišljenje, volju i želju o stvarima koje ga se tiču. Taj članak je zaista važan u zaštiti prava djece, no godinama već govorim kako se taj članak zloupotrebljava kada roditelji, rodbina i razni »stručnjaci« pitaju dijete s kim želi živjeti i koga više voli, a pri tome ga mama/tata, mamina/tatina rodbina »podučava« što treba reći. Time se dijete koje još nije otuđeno dovodi u konflikt lojalnosti, a kod otuđenog djeteta koje je već stopljeno s roditeljem – otuđiteljem čut ćemo glas otuđujućeg roditelja, a ne autentično mišljenje, volju i želju djeteta. Smatram da je to pitanje za djecu zlostavljajuće, i zato već godinama upozoravam da teret odluke nikad ne treba biti na leđima djeteta jer je to, kao što mi je jedno dijete reklo, »najteže pitanje na svijetu«. Djetetu svakako treba omogućiti da izrazi svoju volju i želju, ako ono to želi, no stručnjaci i sud su ti koji trebaju procijeniti je li djetetova volja i želja u skladu i u njegovom najboljem interesu.

Na nama odraslima je da iznađemo kroz svoju stručnost i svoje struke, multidisciplinarno, koja je autentična volja i želja djeteta te što je najbolji interes djeteta.

Odgovornost stručnjaka: »Čekanje da dijete kaže da želi živjeti s otuđenim roditeljem je kontraindicirano«

Nažalost, u dosadašnjoj praksi sam znala čuti da su »stručnjaci« savjetovali otuđenim roditeljima da odustanu od traženja kontakata s otuđenim djetetom, da puste da im dijete samo dođe nakon što bude punoljetno. Tijekom konferencije Karen Woodall, naša kolegica, edukatorica i supervizorica naglasila je kako je čekanje da dijete kaže da želi živjeti s otuđenim roditeljem kontraindicirano. Dijete to ne može reći, a mi stručnjaci koji ne uočavamo stvarni problem ne štitimo dijete od emocionalnog zlostavljanja nego nastavljamo biti dio otuđujućeg procesa. Dapače, umjesto da budemo dio rješenja postajemo dio problema. I naš dragi kolega, njemački psihijatar Wilfred von Boch-Galau je naglasio da su stručnjaci ti koji mogu olakšati proces otuđenja ili ga prekinuti, te da je najveća greška čekati da se dijete samostalno vrati otuđenom roditelju.

Zašto otuđeni roditelji sustavu moraju dokazivati da su savršeni?

Sietske Dijkstra iz Nizozemske je istaknula da se od otuđenih roditelja traži da budu savršeni, a zapravo oni trebaju biti samo roditelji. Nažalost, poznajem puno otuđenih roditelja koju djeca odbacuju pod utjecajem otuđujućih roditelja. Neki od njih su godinama morali dokazivati sustavu da su roditelji bez mane, kako bi uopće mogli viđati dijete. Godinama bi se stručnjaci pitali što nije u redu s tim otuđenim roditeljem kad ga dijete odbacuje, umjesto da se pitaju što nije u redu s otuđujućim roditeljem, je li i koja psihopatologija prisutna kod tog roditelja s kojim se dijete patološki stopilo, pa to dijete više nema niti svoje želje niti svoje potrebe nego je ovisno isključivo o željama i potrebama tog roditelja, doživljavajući ih kao svoje. Tada dijete izjavljuje, primjerice, »meni nitko ne treba osim moje mame/mojeg tate« »moja mama je anđeo, a moj tata je vrag«, »moj tata je moj kralj, a moja mama je najgora na svijetu«, »mrzim mamu, volim samo tatu«, »najviše na svijetu mrzim tatu/mamu«… U ovakvim je slučajevima evidentno da dijete pribjegava psihološkom splittingu kao mehanizmu obrane tj. kako bi emocionalno preživjelo.

Psihološka podloga za kasnije psihijatrijske poremećaje

Problematici splittinga, rascjepa, tj. idealizacije jednog odnosno demonizacije drugog roditelja bio je posvećen velik dio konferencije, s obzirom da je splitting psihološka podloga za kasnije psihološke/psihijatrijske poremećaje. Nažalost, vidjela sam dosta roditelja koji samozadovoljno uživaju ako njihovo dijete sasvim odbacuje i posve se otuđi od drugog roditelja, smatrajući to dokazom svog dobrog roditeljstva zbog kojeg je »dijete izabralo njih«. A zapravo je suprotno: dijete se priklanja tom roditelju odbacujući drugoga, zato što zna da je to uvijet njegove ljubavi, kako bi prevladalo anksioznost i prijetnju odbacivanja od strane otuđujućeg roditelja.

Otuđujući roditelji su me često pokušavali uvjeriti kako je dijete samo odlučilo da ne želi viđati drugog roditelja, da ga se boji te da ne žele prisiljavati dijete na ono što ono ne želi jer da bi to bilo nasilje prema djetetu, ili na primjer, da je petogodišnje dijete samo odlučilo da drugog roditelja želi viđati samo jednom tjedno po dva sata. Naravno da njihova djeca nakon što postanu otuđena recitiraju iste rečenice i s istim izrazom lica kakvog ima otuđujući, manipulativni roditelj. Tako mi je jedno dijete staro 5 i pol godina nedavno reklo: »Došla sam ti reći da ne želim živjeti s tatom nego ga viđati jednom u mjesec dana, jer mame su za življenje, a tate za igranje. I to sam se sama sjetila jer imam pravo na svoje mišljenje«.

Psihopatologija otuđujućih roditelja: Vide se kao zaštitinici djeteta-žrtve od drugog roditelja-progonitelja što ne odgovara realitetu

Nikad neću zaboraviti dijete koje nam je, opisujući kako se osjeća, dok još nije bilo otuđeno i nije se još psihološki stopilo s otuđujućim ocem pa je bilo svjesno svojih osjećaja, nacrtalo modrice na svojoj duši »koje nitko ne vidi jer nisu na tijelu«.

Stoga mi se činilo izuzetno važno predavanje doc. dr. sc. Danijela Crnkovića koji je pričao o psihopatologiji otuđujućih roditelja te naglasio kako iz te psihopatologije proizlazi da otuđujući roditelj dijete stavlja u ulogu žrtve, a sebe u ulogu zaštitnika, što ne odgovara realitetu, te da u prepoznavanju te dinamike i reagiranju stručnjaci ne smiju ući u ulogu nijemih promatrača.

Ja bih tome dodala, iz mog iskustva, da otuđujući roditelji i nas stručnjake pokušavaju uvući u taj toksični trokut, očekujući od nas da zajedno s njima stanemo u ulogu zaštitnika djeteta »žrtve« od drugog roditelja »progonitelja«. Kada to ne učinimo, nego prepoznamo njihova zlostavljajuća ponašanja, tada svoj bijes i mržnju koje imaju prema drugom roditelju, kojeg oni smatraju »progoniteljem«, okreću prema stručnjaku. Redaju se optužbe prema stručnjacima, pozivi na linč i klevete…, posebno po društvenim mrežama.

Problem koji dijelimo sa svijetom: zaštita stručnjaka od optužbi i kleveta po društvenim mrežama od strane otuđujućih roditelja

Zaštita stručnjaka također je bila jedna od tema na konferenciji jer iste takve optužbe i klevete po društvenim mrežama događaju se u svim zemaljama stručnjacima koji štite djecu od zlostavljanja, posebno u slučajevima otuđenja tj. emocionalnog zlostavljanja, kad nema vidljivih modrica i svjedoka.

Slušajući na konferenciji takva iskustva kolega iz različitih država i kontinenata, ojačala nas je spoznaja da mi stručnjaci sa raznih strana svijeta, iz raznih sustava koji smo zajedno u misiji zaštite djece, imamo iste izazove, vrlo slična iskustva. I ne odustajemo od svoje misije, u konačnici i zakonske obveze, zaštite djece.

Svi mi u sustavu zdravstva, školstva i socijalne skrbi kad dođe do otuđenja od roditelja, ne možemo ništa napraviti sami bez sustava pravosuđa koje treba preuzeti ulogu »nadroditelja« (superparent). Kao klinički psiholog i psihoterapeut odgovorno tvrdim da ne treba roditeljima godinama davati šansu da poprave roditeljske kompetencije, omogućujući im brojna savjetovanja i terapije, dok izostaje odgovarajuća sankcija za emocionalno zlostavljajuća ponašanja. Zbog toga se ta zlostavljajuća ponašanja otuđujućega roditelja nastavljaju, a cijelo to vrijeme dok njemu dajemo šansu da se »popravi« dijete raste otuđeno od drugog roditelja pa se umjesto sankcije prema roditelju dijete uključuje u psihološke tretmane. Otuđujući roditelj time »kupuje vrijeme« kako bi učvrstio svoju poziciju stopljenosti s djetetom, računajući da će s vremenom dijete u njegovo ime samo nastaviti voditi bitku protiv drugog roditelja. Moramo biti svjesni da neki roditelji nikad ne dobiju uvid u svoja zlostavljajuća ponašanja i funkcioniraju jedino pod pritiskom sustava.

Na konferenciji smo čuli i da je Brazil još 2010. godine donio zakon koji definira i kažnjava otuđenje kao oblik zlostavljanja djeteta. Prema mom iskustvu u Hrvatskoj i regiji u svim sustavima zaštite djece još uvijek nedostaje znanja o ovoj problematici, procesi predugo traju, djecu se šalje po ispitivanjima, obradama i vještačenjima, a za to vrijeme žive u ratnoj zoni, ponekad i veći dio svog života. Pri tome neki od njih imaju ili vrlo mali i »prisilni« kontakt s drugim roditeljem, ili ga uopće nemaju. A djetetu je u ovakvim situacijama vrijeme neprijatelj.

Djetetovo je temeljno pravo kontinuirano prisustvo oba roditelja u njegovom životu, odrastanju i odgoju

Dijete ima temeljno pravo na kontinuirano prisustvo oba roditelja u svom životu, odrastanju i odgoju (naravno, osim u slučaju zlostavljanja), a ipak se dogodi da neka djeca ostvare to temeljno pravo na oba roditelja tek po pravomoćnoj sudskoj presudi.

Ako dopustimo da se u međuvremenu dijete otuđi, i ako uvažimo djetetovu otuđenu volju i želju, a ne njegov najbolji interes, može biti prekasno. Dijete ostane bez drugog roditelja i doslovno živi s polovicom sebe, budući da je odbacivanjem jednog roditelja odbacilo i pola sebe, te razvije mnoge negativne posljedice, osobito u adolescenciji.

Naime, ako dijete mrzi drugog roditelja i odbacuje drugog roditelja kao lošeg, neadekvatnog, ako ga doživljava kao sasvim crnog, »kao čisto zlo«, dijete zapravo mrzi polovicu sebe koja u njemu predstavlja drugog roditelja, jer svi smo mi pola mama, pola tata. Time je dijete u riziku da ne postane zrela, emocionalno stabilna osoba koja može spojiti dobro i loše u roditeljima, u sebi, i u ljudima oko sebe, jer upravo je to zadatak odrastanja.

Vjerujem da ćemo uspjeti da otuđenje bude prepoznato i u javnosti i u struci kao oblik emocionalnog zlostavljanja

Iako je konferencija bila virtualna, osjetilo se čvrsto zajedništvo sudionika – bilo je jako puno diskusije, i u pauzama, puno konkretnih pitanja, praktičnih ideja… A svaki dan se produžio izvan zakazane satnice. Bilo je vrlo jasno zašto smo izabrali ovaj poziv.

Na kraju konferencije svi smo imali snažan osjećaj entuzijazma da će otuđenje postati opće prepoznato i od roditelja i od stručnjaka i od javnosti, da će postati neosporno da otuđenje djeteta nije ljubav između »dobrog« roditelja i djeteta i dokaz da je drugi roditelj »loš«, nego da je riječ o emocionalnom zlostavljanju djeteta koje zahtjeva žurnu i adekvatnu reakciju i djetetove okoline i stručnjaka sustava za zaštitu djece.

Prisjetila sam se vremena kada sam prije 25-30 godina počela govoriti o zaštiti seksualno zlostavljane djece, kada uopće nije bilo sluha za tu temu niti je u javnosti bilo poželjno govoriti o tome, kad se smatralo da se to događa negdje drugdje, a ne kod nas. Danas su se promijenili i stav javnosti i zakoni, seksualno zlostavljanu djecu se puno bolje prepoznaje i pruža im se bolja zaštita (iako još uvijek nedovoljna) nego kada ta problematika nije bila prepoznata niti od struke niti od javnosti.

Stoga sam u svom govoru kojim je zatvorena konferencija ponovila riječi izraelskog eksperta Benjamina Baileya »da ovo nije kratka utrka, već maraton«. I da čvrsto vjerujem, nakon ove konferencije više nego ikad, da ćemo ga uspješno istrčati.

Print Friendly, PDF & Email