Danas 10. listopada obilježavamo Svjetski dan mentalnog zdravlja i tim povodom važno mi je sa svim stručnjacima, roditeljima i ostalima koji nas prate podijeliti neke činjenice, znanja i promišljanja o mentalnom zdravlju onih kojima je posvećena naša Poliklinika – djece i mladih.

Kad otvorimo novine, internetske portale ili se okrenemo nekom drugom mediju, gotovo svakodnevno možemo pročitati nešto što se odnosi na mentalno zdravlje djece i mladih. Uglavnom nailazimo na teme poput delinkventnog ponašanja, samoubojstava, nasilja i slične problematike koja zapravo ukazuje na manjak brige nas odraslih o najranjivijim članovima društva, o kojima govorimo tek kad problem eskalira.

Što je mentalno zdravlje?

Mentalno zdravlje nije samo „ne-zdravlje“, odnosno nažalost često senzacionalističko izvještavanje o djeci i mladima koji pate od nekih smetnji i/ili poremećaja. Mentalno zdravlje je i naglašavanje pozitivnih primjera mladih u našem društvu kojih zbilja ne nedostaje – od volontera, uspješnih učenika, sportaša, do djece i mladih koji malim koracima u svojoj zajednici čine neke pozitivne promjene.

Mentalno zdravlje je i preventivno djelovanje od najranije dobi, uključivanje djece, mladih, roditelja i obitelji u razne aktivnosti, pružanje podrške, otvaranje stručnjaka djeci i obiteljima, promicanje pozitivnih primjera, provođenje javnih kampanja, educiranje i rana procjena rizika uz primjerene intervencije. Iako se može činiti da je tako opsežna briga o mentalnom zdravlju teška i skupa, mnoge razvijene zemlje svijeta prepoznaju da je teže i skuplje (u svakom smislu) orijentirati se primarno na liječenje posljedica umjesto na sprečavanje njihova razvoja.

Poseban problem javlja se kad su roditelji ili skrbnici djeteta, oni koji bi mu trebali pružiti najviše ljubavi i sigurnosti (što je za mnogu djecu barem polovina mentalnog zdravlja), ujedno i oni koji mu nanose bol, ujedno i oni koji ometaju zdrav razvoj i narušavaju mentalno zdravlje. Istraživanja pokazuju da 15 do 30 posto djece i mladih trpi emocionalno i tjelesno zlostavljanje, a da je svako peto dijete seksualno zlostavljano. Stoga ne čudi da, prema podatcima istraživanja Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, oko 20 posto mladih u Zagrebu ima značajne kliničke simptome nekih poremećaja (npr. depresivnosti, anksioznosti).

Važnost stručnjaka uključenih u brigu i skrb o djeci

U takvim slučajevima važnost nas kao stručnjaka postaje još veća, kao i odgovornost koju imamo. Kad kažem stručnjaci, pritom mislim na sve odrasle osobe uključene u brigu i skrb o djeci – učitelji, odgajatelji, nastavnici, profesori, liječnici, psiholozi, pedagozi, logopedi, socijalni radnici, treneri… Jedino otvaranjem očiju kako bismo djecu vidjeli, otvaranjem ušiju kako bismo djecu čuli i otvaranjem ruku kako bismo međusobno neumorno surađivali možemo pomoći djeci koja doživljavaju takva iskustva. Iako reakcije mogu izazvati ljutnju roditelja i iako možemo imati nedobrovoljne klijente s kojima radimo, važno je da reagiramo i na taj način doprinesemo očuvanju mentalnog zdravlja djeteta, mlade osobe, jednog dana i odrasle osobe koja će imati svoju djecu.

Iz svog iskustva mogu reći da ne poznajem nijednog roditelja koji želi zlo svom djetetu, ali upoznala sam ih mnogo koji su zlo djetetu učinili. Većina roditelja ipak je dostupna savjetovanju i promjeni te im trebamo kao aktivni pomagači. Trebamo i djeci kao aktivni pomagači koji djeluju zajedno. Nadam se da će se o mentalnom zdravlju, a posebno djece i mladih, u idućoj godini govoriti puno više, opsežnije i da ćemo djelima opravdati dan koji danas riječima obilježavamo.

Print Friendly, PDF & Email