Danas, 10 rujna, obilježava se Svjetski dan prevencije samoubojstava, na inicijativu Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubojstava i Svjetske zdravstvene organizacije.

Mnogim ljudima smrt predstavlja tabu temu, nešto o čemu ne vole govoriti ni razmišljati, nešto za što se nadaju da nikad neće pogoditi njih, njihove bližnje, obitelj ni prijatelje, iako znaju da ju je nemoguće izbjeći. Ako baš moramo razmišljati o smrtnosti, mnogi će zamisliti mirnu smrt u poodmakloj životnoj dobi, bez boli i patnje. Međutim, kad se smrt poveže s agresijom, odnosno (samo)ubojstvom, obuzimaju nas različite neugodne emocije.

Posebno se teško nositi s tim da samoubojstvo čine djeca i mladi, pred kojima je mogao biti cijeli jedan život. Sasvim je prirodno da ljudi imaju potrebu izbjeći bujicu neugodnih emocija koju sa sobom može povlačiti promišljanje o samoubojstvima mladih osoba. Međutim, samoubojstva djece i mladih se događaju i važno je da smo toga svjesni, a u nastavku teksta nalaze se neki podaci koji svjedoče o tome.

U američkoj populaciji više od 30 djece u dobi do 12 godina godišnje umre od samoubojstva, a istraživanja pokazuju da se ta brojka s dobi sustavno povećava (Bridge i sur., 2015). Djeca do 11. ili 12. godine života nemaju kognitivnu zrelost da bi razumjela što samoubojstvo zapravo znači, da je smrt ireverzibilna i da se ne mogu kasnije „predomisliti“, da ne mogu svjedočiti vlastitom sprovodu i slično. Njihova samoubojstva stoga su često manje promišljena i više impulzivna nego samoubojstva adolescenata.

Adolescenti osim impulzivnih samoubojstava često počine samoubojstvo nakon dulje depresije, nakon pomnog planiranja i jednog ili više neuspješnih pokušaja. Za mlade od 12 do 18 godina samoubojstvo je drugi vodeći uzrok smrti u SAD-u (CDC WISQARS, 2016), češći nego karcinomi, srčane bolesti, AIDS, urođene malformacije, udari, upale pluća, gripe i kronične plućne bolesti zajedno.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj na godišnjoj razini na 100 tisuća mladih u dobi od 15 do 19 godina samoubojstvom izgubi život njih između 5 i 6. U 2016. godini od samoubojstva je u Hrvatskoj izgubilo život 36 adolescenata i mladih odraslih u dobi od 15 do 24 godine (HZJZ, 2016).

Puno češće od samoubojstava koja završavaju smrću susrećemo se s pokušajima samoubojstava djece i mladih. Procjenjuje se da na svako počinjeno samoubojstvo mladih dolazi barem tri pokušaja samoubojstva (Maple i sur., 2010).

Kao odrasle osobe i odgovorni članovi društva, a osobito stručnjaci mentalnog zdravlja, bitno je da znamo barem osnovne činjenice i načine kako preventivno djelovati da bismo pomogli djeci i mladima u riziku. Započnimo razbijanjem nekoliko uvriježenih mitova:

 „Ako razgovaram s djetetom o samoubojstvu, to ga može potaknuti da se ubije!“

Kao što ni nas odrasle nečije pitanje ne bi natjeralo da se ubijemo, isto vrijedi za djecu i mlade. Postavljanjem direktnog pitanja o samoubojstvu djetetu za koje sumnjamo da bi se moglo ubiti dajemo do znanja da ga vidimo, čujemo i da smo spremni biti uz njega kad i ako podijeli suicidalne misli. Razgovor o samoubojstvu s djecom i mladima i inače je važan jer im daje priliku da se informiraju od strane odrasle osobe kojoj vjeruju, da podijele svoja razmišljanja i emocije te da razumiju da nema zabranjenih tema – time raste vjerojatnost povjeravanja ako oni sami ili netko njima blizak bude u problemu.

„Djeca bezveze kažu da će se ubiti, na to ne treba obraćati pažnju!“

Iako je moguće da je suicidalna misao izrečena u afektu, bez stvarne namjere, uvijek ju je dobro uzeti ozbiljno i potaknuti dijete da ispriča više o tome. Svaki suicidalni znak važno je uzeti krajnje ozbiljno i po potrebi potražiti stručnu pomoć.

 „Ako im pokažemo detalje samoubojstva u medijima, to će ih odvratiti od ideje!“

Upravo suprotno – kod mladih se može javiti tzv. Werther efekt, što znači da izvještavanje o drugim samoubojstvima na senzacionalistički način koji romantizira suicid može pokrenuti više samoubojstava mladih u zajednici. O samoubojstvu je dobro razgovarati, ali ne iskorištavati nesretnu sudbinu djeteta i njegove obitelji kako bi se stvorila senzacionalistička priča i kako bi neki drugi mladi poželjeli na sličan način postati „popularni“.

„Nije to bio pokušaj suicida, samo privlači pažnju!“

Pokušaji samoubojstava u kojima su djeca i mladi preživjeli prilika su da im se pruži očito prijeko potrebna pomoć. Banaliziranje njihovog problema kao pokušaja „traženja pažnje“ zasigurno neće pridonijeti oporavku, no pažnju im svakako treba posvetiti.

„Tko se želi ubiti, ubit će se, tu nema pomoći!“

Uvijek ima pomoći, nade i prilike za napredak. Ustrajnom podrškom primarne obitelji, zajednice, vršnjaka i stručnjaka mentalnog zdravlja može se pomoći djeci i mladima koji se žele ubiti.

„Svako dijete koje se samoozljeđuje će se ubiti!“

Iako je među djecom koja počine samoubojstvo veći broj djece koja su se samoozljeđivala nego koja to nisu činila, ne znači da će se svako dijete koje se samoozljeđuje ubiti. Potpuno su drugi psihološki mehanizmi u pozadini jedne i druge problematike. Važno  je pomoći djeci koja se samoozljeđuju i uključiti se u tretman stručnjaka te im na taj način pokazati i da ih shvaćamo ozbiljno.

Znakovi koji prethode pokušaju samoubojstva

Odrasli na djeci i mladima često mogu primijetiti znakove koji prethode pokušaju samoubojstva ili samoubojstvu i shvatiti ih kao pozive u pomoć. Većina ljudi zapravo ne želi umrijeti, nego traže izlaz iz njima u tom trenutku bezizlazne situacije. Djeca i mladi mogu se povlačiti u sebe, gubiti interes za aktivnosti koje su ih ranije veselile, opraštati se s bližnjima, postati preokupirani temom smrti, pretraživati članke o samoubojstvima na Internetu, biti depresivni, pisati oproštajna pisma, govoriti rečenice poput: „Bilo bi bolje da ne postojim, da se nikad nisam rodio/la“.

U slučaju bilo kakvih naglih promjena koje pobuđuju sumnju da se s djetetom nešto neuobičajeno događa, upućivale one na suicidalnost ili ne, dobro je razgovarati otvoreno i bez ustručavanja, a po potrebi uključiti stručnu pomoć. Iako se djeca i mladi u takvim slučajevima često opiru posjetu psihologu ili psihijatru, na odraslima je odgovornost da im pomoć osiguraju, kao što bi ih odveli liječniku da imaju primjerice upalu pluća, bez obzira na njihovo protivljenje. Jasne granice uz nježan pristup roditelja daju djetetu do znanja da je shvaćeno ozbiljno, da ga njegovi bližnji vole i da će se boriti da dobije pomoć – a to je često od presudne važnosti.

Ako je došlo do samoubojstva djeteta ili mlade osobe, ono što nikako ne smijemo činiti, a društvo nažalost ponekad upravo to napravi, je upirati prstom u roditelje i tražiti krivce u njima. Ljudi ovo obično čine da bi održali dva temeljna uvjerenja o svijetu koja im pomažu da se nose s rizicima i izazovima u svome svakodnevnom životu, a to su vjerovanje u pravedan svijet i osobnu neranjivost. Ako bismo zaista prihvatili da nitko nije kriv za neke situacije u životu, da se razne nevolje i nesreće mogu dogoditi baš nama, bez obzira na to što činimo ili ne činimo, mogli bismo se osjećati dosta bespomoćno i nezaštićeno.

Međutim, nema veće tuge u životu nego kad roditelj izgubi dijete, a posebno u ovakvim okolnostima, kad si je dijete samo odlučilo oduzeti život. Umjesto da osuđujemo, važno je da kao zajednica pomognemo toj obitelji i izvučemo jasne poruke za budućnost, naučimo nešto za drugu djecu i mlade koji se mogu naći u istoj nevolji.

Ako sumnjate na suicidalnost djeteta i mlade osobe iz svoje okoline, nazovite 0800 0800, Hrabri Telefon, liniju za odrasle svaki radni dan od 9 do 20 sati, besplatno i anonimno. U kriznoj situaciji, ako sumnjate da si netko aktualno želi oduzeti život ili na bilo koji način nauditi sebi ili drugima, nazovite policiju i hitnu pomoć.

Print Friendly, PDF & Email