U svojih 40-tak godina radnog iskustva, i nešto više životnog, suočavala sam se s brojnim krizama, uključujući i ratnu. Prolazeći sa svojim klijentima i svojim bližnjima te krize puno sam naučila.

Kriza u svima nama izaziva osjećaj nesigurnosti. Ne znamo što misliti ni kako reagirati uslijed potpuno nepoznatih, a često i nepredvidivih okolnosti. Kada se ujedine osjećaj neizvjesnosti i opasnosti, naša potreba za uspostavom osobne emocionalne sigurnosti se pojačava.

Kako mi imamo potrebu za pouzdanim informacijama, jasnim napucima i smjernicama, „svjetlom na kraju tunela“… iste takve potrebe imaju i naša djeca. Potrebne su im jasne informacije o onome što se događa, sukladno njihovoj dobi i mogućnosti razumijevanja, kao što im je i potrebna jasna poruka roditelja da ih volimo i da ćemo uvijek biti tu za njih. Također im je potrebna jasna poruka da imaju pravo na sve emocije u ovoj kriznoj situaciji, da nema »pravih i krivih« osjećaja, te da ćemo im omogućiti da iskažu sve svoje osjećaje, strahove i brige koje nećemo negirati i minimizirati, nego ćemo o njima razgovarati.

Našoj djeci sada trebaju sigurni i fleksibilni roditelji, kao što je i nama potrebno čvrsto, sigurno i jasno vodstvo javnih službi uz određenu fleksibilnost.

Sada, kada nema ubrzanog života, bar na način na koji smo naviknuti, shvaćamo da su aktivnost, produktivnost, igra, uživanje i dijeljenje i dalje mogući, no na drugi način od onoga kako smo do sada promatrali.

Svi smo ranjivi i trebaju nam toplina i povezanost

Krizno doba nas učini svjesnima naših jednakosti – bez obzira na dob, spol, bračni status, materijalnu sigurnost. Svi  čeznemo za kohezijom i jedinstvom. Osjećaj kontrole je narušen, što još više povećava ovisnost o drugima. Zbog toga socijalni odnosi postaju još važniji,  a mi postajemo svjesniji još veće potrebe za toplinom i povezanošću s drugima.

Budimo primjer našoj djeci

U kriznim vremenima pridajemo veliki značaj osobama koje služe zajednici, koje su često u „normalnom“ životu neprimjetne… divimo se djelima dobrote te i sami češće pružamo ruku pomoći, brinemo za opće dobro, iskazujemo empatiju i posvećujemo pažnju humanosti. Prioritet imaju zajedničke vrijednosti – suradnja, obzirnost i briga, dok individualističke vrijednosti, poput prestiža, popularnosti i moći gube na značaju. 

Imamo kapacitet za suočavanje s krizama i oporavak, za empatiju i solidarnost

Sada je vrijeme za afirmaciju temeljnih ljudskih i moralnih vrijednosti i djelovanje u skladu s njima. Ovo je vrijeme da se usmjerimo na našu obitelj i zajednicu. Imamo sposobnosti prevladati ovakve situacije.

Iako osjećamo gubitak kontrole, ostaje nam mnoštvo toga što možemo učiniti, i za individualno i za kolektivno osnaživanje. Kreativna smo, prilagodljiva bića, sposobni smo pronaći smisao, razviti strategije nošenja s frustracijom, načine suočavanja i organizacije življenja.

Više smo otporni nego što to shvaćamo. Da, nalazimo se zatvoreni u našim domovima kako bismo suzbili širenje virusa, neki i u privremenim domovima nakon potresa… Ali ovo je trenutak da shvatimo kako nije samo virus zarazan – “zarazna” je i solidarnost, empatija, toplina, razumijevanje, poštivanje… “zarazna” je ljubav.

Na svima nama je odgovornost i izbor koju ćemo društvenu ulogu uzeti, koristeći resurse i snage koje imamo. Briga o sebi je nužna, a briga o drugima moguća čak i iz izolacije.

Budimo bolji jedni prema drugima

Apsolutno se slažem s prof. dr. sc. Alemkom Markotić koja je prije nekoliko dana rekla: »U situacijama kao što je ova svi bismo trebali razmisliti o prioritetima u životu. O tome da budemo bolji jedni prema drugima, i da nam neke materijalne stvari ne budu najveći prioritet na svijetu.«

U vrijeme Domovinskog rata kao mladi psiholog bila sam impresionirana požrtvovnošću, empatijom i solidarnošću mnogih građana, udruga, organizacija, volontera i profesionalaca u pomaganju potrebitima. Ovih dana imam isti osjećaj gledajući kako su se ponovo mnogi građani »digli na noge«, pomažu, idu starijima u dućan, nude hranu i stanove, udomljavaju kućne ljubimce stradalih… S obzirom da imamo iskustvo rada i pomaganja u kriznim situacijama i mi stručnjaci mentalnog zdravlja odmah smo se aktivirali, otvorili savjetodavne linije, pišemo psihoedukacijske tekstove, započinjemo kampanje podrške… Posebno sam ponosna na djelatnike Poliklinike koji su se na početku zdravstvene krize nesebično angažirali pišući brojne tekstove i savjete za roditelje i djecu, uključili se u suradnju s medijima, organizirali kampanju i istraživanje, a i na sam dan potresa pisali smjernice roditeljima kako se suočiti s tim traumatskim događajima.

Iako u ovim vremenima krize mnogi od nas za prioritet postavljaju pomaganje drugima, osobito djeci, dajmo i sebi pravo da se možemo osjećati krhko, ranjivo, bespomoćno, anksiozno, frustrirano…, da možemo i sami imati potrebu da nama drugi pomognu, a istovremeno imamo kapacitet za suočavanje sa stresnim i kriznim situacijama i oporavak, te kapacitet za empatiju i solidarnost što smo pokazali i u dosadašnjim kriznim vremenima. Zato uprkos sadašnjoj krizi s pravom možemo računati na svoje snage, našu vlastitu otpornost, zajedništvo i solidarnost, a to su niti iz kojih možemo istkati naš optimizam.

 

 

Print Friendly, PDF & Email