U međunarodnom znanstveno-stručnom časopisu Archives of Psychiatry Research : An International Journal of Psychiatry and Related Sciences, Vol. 56 No. 2, iz travnja 2020. kojeg od 1965. godine izdaje Psihijatrijski odjel KBC-a Sestara Milosrdnica, objavljena su dva znanstvena rada hrvatskih autora o mentalnom zdavlju i koronakrizi. Stručnjaci Poliklinike, psiholozi Mia Roje Đapić, prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander i Krešimir Prijatelj objavili su pregledni rad pod nazivom: “Djeca iza zatvorenih vrata COVID-19 izolacije: zlostavljanje, zanemarivanje i nasilje u obitelji (str.181-192)” u kojem donose analizu američke i europske literature i znanstvenih spoznaja o povezanosti zlostavljanja i zanemarivanja djece u vrijeme društvenih kriza, te recentne radove publicirane u aktualnoj COVID-19 krizi na tu temu. Ovaj rad predstavlja pregled dosadašnjih kliničkih i empirijskih iskustava drugih zemalja vezano za stope zlostavljanja i zanemarivanja djece u vrijeme zdravstvenih i drugih kriza, kao i analizu trendova recentnih podataka Ministarstva unutarnjih poslova, s praktičnim smjernicama za pojačanu zaštitu djece u ovom periodu. Zlostavljanje i zanemarivanje tijekom kriznih razdoblja je u porastu, ali manje se prijavljuje: zbog toga su Poliklinika, MUP i agencija Degordian pokrenuli kampanju “Iza ovih vrata živi Mia – nazovi 192” koju su preuzele i neke druge europske zemlje. (Tekst rada na hrvatskom jeziku slijedi u nastavku)
Stručnjaci KBC-a Sestara Milosrdnica psihijatri doc. dr. sc. Vjekoslav Peitl, Vedrana Golubić Zatezalo i prof. dr. sc. Dalibor Karlović objavili su rad Mentalno zdravlje i psihološke krizne intervencije tijekom COVID-19 pandemije i potresa u Hrvatskoj (str.193-198).
Sažetak rada “Djeca iza zatvorenih vrata COVID-19 izolacije: zlostavljanje, zanemarivanje i nasilje u obitelji”
Zlostavljanje i zanemarivanje djece predstavlja javnozdravstveni problem na razini svijeta, Europe i Hrvatske sa značajnim stopama morbiditeta i mortaliteta. Aktualne okolnosti zdravstvene krize generiraju i potenciraju cijeli niz rizičnih čimbenika za zlostavljanje i zanemarivanje djece na razini karakteristika djeteta, roditelja, obiteljske dinamike i šire društvene zajednice. Za zlostavljanje i zanemarivanje djece posebno je rizična socijalna isključenost, do koje može doći uslijed mjera izolacije i karantene, a koja istovremeno može utjecati na smanjen broj prijava. Ovaj rad predstavlja pregled dosadašnjih kliničkih i empirijskih iskustava drugih zemalja vezano za stope zlostavljanja i zanemarivanja djece u vrijeme zdravstvenih i drugih kriza, kao i analizu trendova recentnih podataka Ministarstva unutarnjih poslova, s praktičnim smjernicama za pojačanu zaštitu djece u ovom periodu.
Cjeloviti tekst možete preuzeti na engleskom jeziku iz baze HRČAK u PDF-u na linku: https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=345096
Tekst rada na hrvatskom jeziku: Djeca iza zatvorenih vrata COVID-19 izolacije: zlostavljanje, zanemarivanje i nasilje u obitelji
Zlostavljanje i zanemarivanje djece
Zlostavljanje djece javnozdravstveni je problem, kako u svijetu (1), tako i u Hrvatskoj (2). Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (3), zlostavljanje djece sastoji se od svih oblika fizičkoga i/ili emocionalnog neprimjerenog postupanja, seksualnog zlostavljanja, zanemarivanja ili nepažljivog postupanja, eksploatacije ili drugih oblika iskorištavanja koji rezultiraju stvarnom ili mogućom povredom djetetova života, zdravlja, razvoja ili digniteta u kontekstu odnosa odgovornosti, povjerenja ili moći. Definicije zlostavljanja i zanemarivanja u mnogome variraju, s obzirom na znanstveno-stručnu disciplinu, kulturu i razvijenost pojedine zemlje, ali postoji opći konsenzus prema kojem se radi o javnozdravstvenom i socijalnom problemu sa značajnim morbiditetom i mortalitetom (4).
Istraživanja sustavno pokazuju da djeca s iskustvima zlostavljanja, pa čak i tjelesnoga kažnjavanja, imaju više agresivnih i antisocijalnih ponašanja, kao i cijeli spektar teškoća u području mentalnog zdravlja (5, 6) te da su posljedice dugoročne, pa čak i transgeneracijske (7, 8, 9). Posljedice zlostavljanja u djetinjstvu očituju se i u ekonomskom prosperitetu na razini pojedinca, obitelji i šire društvene zajednice, pa tako istraživanja ukazuju na niže razine obrazovanja, manju zapošljivost, prosječno niža primanja te znatno veće financijsko opterećenje na socijalni i zdravstveni sustav, odraslih s iskustvima zlostavljanja i zanemarivanja u odnosu na opću populaciju (9, 10).
Svako peto do svako drugo dijete u svijetu trpi neki oblik zlostavljanja, no procjene su značajno otežane zbog malog broja prijava i metodološki različitih pristupa procjenama (11). Istraživanje u 28 država iz različitih dijelova svijeta (12) pokazuje da je najviše djece doživljavalo nasilje u afričkim zemljama (83,2% doživjelo je neki oblik psihičkog nasilja, 64% doživjelo je neki oblik umjerenog tjelesnog nasilja, a 43% neki oblik ozbiljnoga tjelesnog nasilja), a djeca u tranzicijskim zemljama doživjela su manje, ali i dalje značajno puno nasilja (56 % doživjelo je neki oblik psihičkog nasilja, 46% doživjelo je neki oblik umjerenoga tjelesnog nasilja, a 9% neki oblik ozbiljnoga tjelesnog nasilja). Prema rezultatima projekta „BECAN — Balkan Epidemiological Study on Child Abuse and Neglect“ (13), djeca u Hrvatskoj (N = 3644) u obitelji najviše su izložena psihičkom nasilju (5. razred 59,0 %; 7. razred 77,1 %; 2. razred srednje škole 82,5 %), zatim tjelesnom kažnjavanju (5. razred 56,1 %; 7. razred 68,4 %; 2. razred srednje škole 72,3 %), tjelesnom zlostavljanju (5. razred 26,2 %; 7. razred 34,0 %; 2. razred srednje škole 40,7 %) te konačno psihičkom zlostavljanju (5. razred 22,8 %; 7. razred 26,8 %; 2. razred srednje škole 34,8 %); mjereno na revidiranoj ljestvici ISPCAN Child Abuse Screening Tool — Children’s Version (ICAST-C). Prema nacionalnom istraživanju Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i Hrabrog Telefona na učenicima srednjih škola (ukupno 4191 djece) i srodnim istraživanjima manjeg opsega u Hrvatskoj (14), ali i prema podatcima Vijeća Europe (15), svako peto dijete seksualno je zlostavljano.
Rizični čimbenici za zlostavljanje i zanemarivanje djece
Mnoga istraživanja nastojala su otkriti koja djeca su rizičnija za zlostavljanje i zanemarivanje te rezultati ukazuju na rizične čimbenike na razini karakteristika djeteta, roditelja, obiteljske dinamike i šire društvene zajednice, koji su sažeto predstavljeni u Tablici 1.
Zlostavljanje i zanemarivanje djece u aktualnoj zdravstvenoj krizi
U prosincu 2019. godine započelo je širenje koronavirusa (COVID-19) u Kini, koje se uslijed migracija stanovništva proširilo na cijeli svijet, uslijed čega je Svjetska zdravstvena organizacija 12. ožujka 2020. proglasila globalnu pandemiju. Unazad proteklih nekoliko mjeseci većina zemalja u svijetu zbog rizika od fatalnih posljedica i širenja ovog virusa uvela je rigorozne mjere zaštite građana, koje se najjasnije očituju u mjerama strogoga ograničavanja socijalnog kontakta (29). Neki građani su u karanteni, što se definira kao socijalno odvajanje i strogo ograničavanje kretanja osoba koje su potencijalno bile izložene zaraznoj bolesti do utvrđivanja njihovoga zdravstvenog statusa, s ciljem smanjenja rizika zaraze ostalih (30). Karantena se razlikuje od izolacije, koja se odnosi na razdvajanje građana s potvrđenom dijagnozom zarazne bolesti od onih građana koji nisu zaraženi (30), iako se ovi pojmovi često koriste kao sinonimi. Karantena i izolacija kao javnozdravstvene preventivne metode vuku korijene iz 12. stoljeća i borbe protiv gube (31), stoga nam kao čovječanstvu nisu nepoznate ni nove. U novijoj povijesti šira upotreba karantene bilježi se u Kini i Kanadi (2003). za vrijeme SARS-a te u zapadnoafričkim zemljama 2014. godine, kada su pod karantenama bila cijela sela oboljelih od ebole (29).
Iako uspješne u prevenciji širenja zaraznih bolesti, rigorozne mjere koje uključuju socijalno distanciranje, uz cijeli niz pripadajućih posljedica (poput rasta nezaposlenosti, gospodarskog pada, snižavanja životnog standarda i kvalitete života), imaju utjecaj i na mentalno zdravlje. U kratkom pregledu 24 objavljene relevantne studije na tu temu od početka aktualne pandemije do ožujka 2020., nalaze se podatci o negativnim psihološkim učincima, uključujući znakove post-traumatskog stresa, zbunjenosti i ljutnje. Pojavnost i intenzitet negativnih indikatora mentalnog zdravlja posredovani su trajanjem mjera izolacije/karantene, strahovima od zaraze, osjećajem frustracije, dosade, nedostatkom ili neadekvatnošću zaliha, neadekvatnošću informacija, materijalnim gubitcima i stigmom (u slučaju oboljenja ili sumnje na oboljenje), a neke studije ukazuju na vjerojatnost dugotrajnog zadržavanja spomenutih teškoća (32).
Od ranije navedenih rizičnih faktora za zlostavljanje i zanemarivanje djece, razvidno je da aktualna situacija potencira pojavnost i intenzitet barem nekih od njih, o čemu govore aktualne studije, empirijska i klinička zapažanja. Neki od rizika za zdravlje i dobrobit djece i mladih poznati su iz ranijih epidemija infektivnih bolesti, ali i drugih situacija s obilježjima krize. Prema UNICEF-ovom izvještaju (33) zatvaranje škola tijekom epidemije ebole u Zapadnoj Africi u periodu od 2014. do 2016. godine rezultiralo je povećanim stopama zanemarivanja i seksualnog zlostavljanja djece, a u Sierra Leone-u se tijekom epidemije ebole broj maloljetničkih trudnoća udvostručio u odnosu na period prije epidemije. Tijekom ekonomske krize u SAD-u od 2007. do 2009. zabilježen je porast traume glave od 65% kod male djece koja je liječnicima još od prije poznata kao „sindrom protresenog djeteta“ (34). Uslijed ekonomske krize negativan utjecaj na mentalno zdravlje djece posredovan je upravo promijenjenim roditeljskim ponašanjem u vidu negativnih odgojnih postupaka (35). Longitudinalne studije nalaze dugoročne posljedice ekonomske krize na stopu zlostavljanja djece u obitelji (36).
Istraživanja sugeriraju da posebno rizičan faktor leži u socijalnoj isključenosti obitelji (37) koji bi se mogao promatrati na razini šire društvene zajednice, jer povezuje brojne ostale rizične čimbenike i zlostavljanje odnosno zanemarivanje djece. Eurostat Task Force on Social Exclusion (38) socijalnu isključenost definira kao dinamički proces, najbolje opisan kao kretanje prema nižim razinama, odnosno određene nepovoljne okolnosti vode prema isključenosti, koja zatim stvara još veći broj nepovoljnih okolnosti i sve veću isključenost, završavajući s perzistentnim, višestruko deprivirajućim okolnostima. Pojedinci, kućanstva i geografska područja mogu biti isključeni iz pristupa vrijednim resursima kao što su zaposlenje, zdravlje, obrazovanje, socijalni i politički život.
Upravo po ovoj definiciji, prema kojoj se „gomilaju“ efekti socijalne isključenosti, socijalna isključenost u vrijeme aktualne zdravstvene krize može doprinositi razvoju raznih rizičnih čimbenika za zlostavljanje i zanemarivanje djece navedenima u Tablici 1, primjerice: (a) karakteristikama djeteta – niže samopouzdanje i samoefikasnost (39) razvoj somatskih smetnji (40) te internaliziranih i eksternaliziranih teškoća (39, 40); (b) karakteristikama roditelja – razvoj i/ili intenziviranje simptoma psihičkih teškoća uz povećanu zlouporabu sredstava ovisnosti (41), niži socioekonomski status, nezaposlenost i egzistencijalni problemi (42), visoke razine stresa (43) i neka somatska oboljenja (44); (c) karakteristikama obitelji – potenciranje svih negativnih obrazaca bez mogućnosti ublažavanja (eng. buffering) od strane drugih osoba i/ili institucija (45).
Ovi rizici već su aktualno prepoznati u Europi i svijetu od strane struke i centara koji rade direktno s obiteljima. Primjerice, The Alliance for Child Protection in Humanitarian Action (46) upozorava da trenutna zdravstvena kriza predstavlja objektivan rizik za porast stope zlostavljanja djece, svjedočenja obiteljskom nasilju i zanemarivanja, a uz to je istaknut i povećan rizik od seksualnog iskorištavanja djece i maloljetnika, uživo i putem suvremenih tehnologija. Centar za prevenciju nasilja u obitelji u Virginiji (SAD) navodi kako krizno vrijeme poput pandemije COVID-19 može dovesti do dezorganiziranih emocija i ponašanja roditelja značajno povezanih sa zlostavljanjem djece. Također, upozorenja dolaze i sa sudova. Primjerice, s Vrhovnog suda okruga Jefferson (SAD) dolazi predikcija pojave više incidencije zlostavljanja i zanemarivanja djece (48).
I sami roditelji izvještavaju o učincima aktualne situacije na njihovo roditeljstvo. Online istraživanje Sveučilišta u Michiganu (562 roditelja) otkriva da 52% roditelja smatra kako socijalno distanciranje i financijske brige ometaju njihovo roditeljstvo. Njih 61% navode da su, otkad se pandemija počela razvijati, barem jednom vikali ili urlali na dijete, dok 19% njih primjećuje da viču više nego inače. Jedan od šest roditelja izvještava da je udario dijete, a 11% njih udarilo je dijete više puta (49).
Istovremeno, otežano je povjeravanje i razotkrivanje zlostavljanja. Family & Children’s Place centar u Kentucky-ju (50) u priopćenju navodi kako zatvaranje škola predstavlja problem zato što izlaže djecu većem riziku od neprepoznavanja zlostavljanja u obitelji zbog manjka ljudi iz svakodnevne okoline djeteta (prijatelja, učitelja, stručnih suradnika i sl.) koji bi mogli prepoznati neke od znakova zlostavljanja i pružiti pomoć i podršku, što se vraća na hipotezu problematike socijalne isključenosti. Primjerice, u okruzima Santa Barbara i North County (SAD) u zadnjem tjednu ožujka zabilježen je znatan pad izvještaja o sumnji na zlostavljanje i zanemarivanje, pretežno zato što je većina prijava dotad pristizala upravo od obrazovnih institucija koje su trenutno zatvorene (51).
Država Maine (SAD) zabilježila je značajan pad u broju prijava od 32% od kad su se zatvorili vrtići i škole u toj državi (52). U veljači je 22% prijavljenih sumnji na zlostavljanje i zanemarivanje djece pristiglo upravo od strane odgajatelja, učitelja i profesora, dok je u ožujku taj broj pao na 7%, uslijed otežane komunikacije s učenicima. Način komunikacije koji trenutno preporučuju stručnjaci putem elektroničkih uređaja može biti vrlo opasan i nesiguran po žrtve jer je putem elektroničkih uređaja puno teže, odnosno gotovo nemoguće osigurati da dijete ima privatan razgovor sa stručnjakom, a time se nasilje može teže detektirati i prijaviti (53). Brojne su organizacije i službe za prevenciju zlostavljanja i nasilja u obitelji bile primorane ograničiti svoje usluge uslijed naputaka nadležnih institucija s ciljem sprječavanja daljnjeg širenja pandemije COVID-19 (54), u čemu neki autori vide mogući „umjetni pad“ stope zlostavljanja, što zapravo predstavlja pad prijava zlostavljanja i zanemarivanja djece (55). Ipak, neke metode prijave zlostavljanja i zanemarivanja djece, poput anonimnih telefona za pomoć, očito uspješno održavaju povjerenje djece i građana u novonastalim okolnostima. Primjerice, u Floridi (SAD) u ožujku je zabilježeno 30% više poziva prijave obiteljskog nasilja u odnosu na veljaču (56). SOS linija za žrtve obiteljskog nasilja u Nikšiću (Crna Gora) je u posljednjem tjednu ožujka zabilježila porast od 20% (57).
Neki podatci drugih zemalja govore u prilog činjenici da je stopa zlostavljanja i zanemarivanja djece uslijed globalne pandemije već porasla. U Sjevernoj Irskoj (UK) zabilježen je porast nasilja u obitelji za 20%, u Parizu (Francuska) za 32%, u Novom Južnom Walesu (Australija) za 40% (58). Dječja bolnica u Forth Worthu u Texasu (SAD) je u jednom tjednu od 16. do 20. ožujka 2020. zabilježila značajan porast teških slučajeva zlostavljanja, čak 7 slučajeva, od čega je dvoje djece i preminulo. Usporedbe radi, ista bolnica u prosjeku zabilježi sedam slučajeva zlostavljanja i šest smrtnih slučajeva zbog posljedica zlostavljanja i zanemarivanja u razdoblju od jedne godine (59).
Pregled trendova u Republici Hrvatskoj
Prema podatcima Ministarstva unutarnjih poslova (podatci interno prikupljeni, dostupni na uvid od autora), u ožujku 2020. godine bilježi se 324 djece žrtava obiteljskog nasilja, u odnosu na isti mjesec prošle godine kada je ta brojka bila 502, odnosno 35% viša (Tablica 2), u domeni prekršajnih djela u obitelji.
Broj registriranih počinjenja nasilja u obitelji u veljači 2019. bio 692, nasuprot 497 u veljači 2020. (28% manje); sličan trend bilježi se uspoređujući ožujak 2019. (878) s ožujkom 2020. (530), odnosno 40% manje (Tablica 3).
U domeni kaznenih djela povrede djetetovih prava bilježi se trend rasta broja prijava u odnosu na 2019. godinu (Tablica 4) – za razdoblje od siječnja, veljače i ožujka 2019. zabilježeno je 324 prijave kaznenih djela povrede djetetovih prava, dok je za isto razdoblje 2020. godine ta brojka 569, odnosno veća je za 43%. Spolno zlostavljanje i iskorištavanje djece za razdoblje od siječnja, veljače i ožujka 2019. zabilježeno je u vidu 200 prijava, a u istom razdoblju 2020. 138 puta, odnosno 31% manje.
Prezentirani podatci u ovom su radu korišteni u ilustrativne svrhe te se razlike mogu promatrati u vidu trendova koji se, prema informacijama Ministarstva unutarnjih poslova ne bilježe za ostala razdoblja, a s obzirom na cilj rada i važnost brze dostupnosti postojećih podataka za stručnu javnost.
Predlaže se provesti detaljne kros-sekvencijalne analize statističkih podataka, s posebnim naglaskom na obilježja podnositelja prijava i način podnošenja prijava, jednom kada podatci budu dostupni u širem opsegu, kao i provesti istraživanje na djeci i mladima na temelju samoizvještaja o iskustvima zlostavljanja i zanemarivanja u ovom periodu, kako bi se mogli izvlačiti empirijski zaključci. Na razini dakle žurne interpretacije trendova, čini se da je broj prijava prekršajnih i kaznenih djela na štetu djece manji u periodu kada bismo teorijski i empirijski očekivali da je zlostavljanja i zanemarivanja djece u obitelji više. Razlozi mogu ležati u detaljno raspravljenoj socijalnoj isključenosti i relativnoj nedostupnosti resursa i osoba koje bi primijetile te adekvatno reagirale u smjeru zaštite djece. Iznimka se nalazi kod prijave kaznenog djela povrede prava djeteta, što je, prema iskustvima iz kliničke prakse, moguće pripisati pojačanom pritisku na sustav od strane roditelja u konfliktnim razvodima vezano za ostvarivanje osobnih odnosa djeteta s roditeljem s kojim dijete ne živi. Navedenu hipotezu valjalo bi provjeriti daljnjim istraživanjem na temelju godišnjih izvještaja i raspisanih specifikacija svakoga pojedinog djela od strane nadležnih Ministarstava.
Praktična perspektiva
S obzirom na teorijski i empirijski očekivani rast stope zlostavljanja i zanemarivanja djece, što i u uobičajenim okolnostima predstavlja javnozdravstveni problem s dalekosežnim posljedicama, a paralelno s tim očekivano smanjenje broje prijava sumnji na kršenje prava djece u obitelji u aktualnim okolnostima, izrazito je važno skrenuti pažnju opće i stručne javnosti na ranjivu populaciju djece u riziku. Usprkos visokim zahtjevima od zdravstvenog sustava za očuvanje somatskog zdravlja građana i sprečavanje širenja globalne pandemije, zaštita djece propisana Konvencijom o pravima djeteta te zakonom Republike Hrvatske, uz usku i sustavnu intersektorsku suradnju, mora ostati jedan od prioriteta.
Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i Ministarstvo unutarnjih poslova aktualno pokreću javnu kampanju u izvedbi agencije Degordian za senzibilizaciju javnosti i podizanje javne svijesti o važnosti pravovremenog obavještavanja institucija o sumnji na zlostavljanje i zanemarivanje djece te su slične javno-političke aktivnosti od presudne važnosti.
Literatura
1. ETATS-UNIS. DEPARTMENT OF HEALTH AND HUMAN SERVICES, et al. Healthy people 2010: Final review. US Government Printing Office, 2012.
2. ROJE ĐAPIĆ, Mia; BULJAN FLANDER, Gordana. Prevencija emocionalnog zlostavljanja djece u visokokonfliktnim razvodima roditelja: Analiza stanja u Hrvatskoj. Kriminologija & socijalna integracija: časopis za kriminologiju, penologiju i poremećaje u ponašanju, 2019, 27.2: 256-274.
3. WHO; 2019; [cited 2020 Feb 21]. Available from: https://www.who.int/
4. BULJAN FLANDER, Gordana; ČORIĆ, Vesna; ŠTIMAC, Domagoj. Iskustvo, znanja i stavovi liječnika primarne zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj o zlostavljanju i zanemarivanju djece. Suvremena psihologija, 2008, 11.2: 313-328.
5. GERSHOFF, Elizabeth T., et al. Longitudinal links between spanking and children’s externalizing behaviors in a national sample of White, Black, Hispanic, and Asian American families. Child development, 2012, 83.3: 838-843.
6. TAYLOR, Catherine A., et al. Mothers’ spanking of 3-year-old children and subsequent risk of children’s aggressive behavior. Pediatrics, 2010, 125.5: e1057-e1065.
7. BERGER, Lawrence M.; WALDFOGEL, Jane. Economic determinants and consequences of child maltreatment. 2011.
8. HERRENKOHL, Todd I.; HERRENKOHL, Roy C. Examining the overlap and prediction of multiple forms of child maltreatment, stressors, and socioeconomic status: A longitudinal analysis of youth outcomes. Journal of Family Violence, 2007, 22.7: 553-562.
9. SOUSA, Cindy, et al. Longitudinal study on the effects of child abuse and children’s exposure to domestic violence, parent-child attachments, and antisocial behavior in adolescence. Journal of interpersonal violence, 2011, 26.1: 111-136.
10. FELITTI, Vincent J., et al. Relationship of childhood abuse and household dysfunction to many of the leading causes of death in adults: The Adverse Childhood Experiences (ACE) Study. American journal of preventive medicine, 2019, 56.6: 774-786.
11. WHO; 2002; [cited 2020 Feb 21]. Available from: https://www.who.int/newsroom/detail/25-05-2019-world-health-assembly-update
12. AKMATOV, Manas K. Child abuse in 28 developing and transitional countries—results from the Multiple Indicator Cluster Surveys. International journal of epidemiology, 2011, 40.1: 219-227.
13. AJDUKOVIĆ, Marina, et al. Epidemiološko istraživanje prevalencije i incidencije nasilja nad djecom u obitelji u Hrvatskoj. Ljetopis socijalnog rada, 2012, 19.3: 367-412.
14. CIKOJEVIĆ, Karla. Seksualna viktimizacija djece-analiza hrvatskih spoznaja. 2019. PhD Thesis. University of Zagreb. Faculty of Education and Rehabilitation Sciences.
15. Council of Europe; 2017; [cited 2020 Mar 21]. Available from: https://www.coe.int/t/dg3/children/1in5/NationalCampaigns/check_en.asp
16. GOLDBERG, Anna E.; BLAAUW, Eric. Parental substance use disorder and child abuse: risk factors for child maltreatment?. Psychiatry, psychology and Law, 2019, 1-11.
17. DE RUITER, Corine; HILDEBRAND, Martin; VAN DER HOORN, Steven. The Child Abuse Risk Evaluation Dutch Version (CARE-NL): A retrospective validation study. Journal of Child Custody, 2019, 1-21.
18. LOREDO ABDALÁ, Arturo, et al. Child abuse: risk factors associated with the macro and microenvironment in a suburban zone within Mexico City. 2019.
19. ASSINK, Mark, et al. Risk factors for child sexual abuse victimization: A meta-analytic review. Psychological bulletin, 2019.
20. MILNER, Joel S.; CROUCH, Julie L. Child physical abuse risk assessment: Parent and family evaluations. 2017.
21. CASEY, Julie. Factors influencing risk of child abuse to improve risk assessment in child protective services. 2019. PhD Thesis. University of Newcastle.
22. MAGUIRE-JACK, Kathryn; FONT, Sarah A. Community and individual risk factors for physical child abuse and child neglect: Variations by poverty status. Child maltreatment, 2017, 22.3: 215-226.
23. DOIDGE, James C., et al. Risk factors for child maltreatment in an Australian population-based birth cohort. Child Abuse & Neglect, 2017, 64: 47-60.
24. ANDERSON, RaeAnn E., et al. Intergenerational transmission of child abuse: Predictors of child abuse potential among racially diverse women residing in domestic violence shelters. Child abuse & neglect, 2018, 85: 80-90.
25. FARRELL, Caitlin A., et al. Community poverty and child abuse fatalities in the United States. Pediatrics, 2017, 139.5: e20161616.
26. PIERCE, Mary Clyde, et al. Dataset on psychosocial risk factors in cases of fatal and near-fatal physical child abuse. Data in brief, 2017, 14: 107.
27. BLOCK, Robert W. No surprise: The rate of fatal child abuse and neglect fatalities is related to poverty. Pediatrics, 2017, 139.5: e0357-e0357.
28. GAO, Yunjiao; ATKINSON-SHEPPARD, Sally; LIU, Xing. Prevalence and risk factors of child maltreatment among migrant families in China. Child abuse & neglect, 2017, 65: 171-181.
29. BROOKS, Samantha K., et al. The psychological impact of quarantine and how to reduce it: rapid review of the evidence. The Lancet, 2020.
30. Centers for Disease Control and Prevention. Quarantine and isolation; 2017; [cited 2020 Mar 21]. Available from: https://www.cdc.gov/quarantine/index.html
31. NEWMAN, Kira LS. Shutt up: bubonic plague and quarantine in early modern England. Journal of social history, 2012, 45.3: 809-834.
32. BROOKS-GUNN, Jeanne; SCHNEIDER, William; WALDFOGEL, Jane. The Great Recession and the risk for child maltreatment. Child abuse & neglect, 2013, 37.10: 721-729.
33. UNICEF. COVID-19: Children at heightened risk of abuse, neglect, exploitation and violence amidst intensifying containment measures; 2020; [cited 2020 Apr 4]. Available from: https://www.unicef.org/press-releases/covid-19-children-heightened-risk-abuse-neglect-exploitation-and-violence-amidst
34. BERGER, Rachel P., et al. Abusive head trauma during a time of increased unemployment: a multicenter analysis. Pediatrics, 2011, 128.4: 637-643.
35. ELDER, Glen H.; CONGER, Rand D. Children of the land: Adversity and success in rural America. University of Chicago Press, 2014.
36. MCLANAHAN, Sara, et al. The fragile families and child well-being study: Questions, design, and a few preliminary results. Institute for Research on Poverty, University of Wisconsin-Madison, 2000.
