Aktualna zdravstvena kriza primorala je nadležne institucije da uvedu striktne mjere s ciljem prevencije daljnje zaraze i očuvanja fizičkog zdravlja, ali isto tako ne treba zanemariti niti shvaćati olako važnost održavanja mentalnog zdravlja koje u konkretnoj situaciji može biti stavljeno na veliki test. Ljudi su socijalna bića, a zrcalni neuroni nam još od najranije dobi omogućuju da se nesvjesno emocionalno usklađujemo s drugima upravo opažajući suptilne i naizgled neprimjetne izraze lica. Budući da je potreba za ljubavlju i pripadanjem jedna od temeljnih ljudskih potreba, situacije u kojima je osoba socijalno izolirana od drugih, tijelo će tumačiti kao opasne, odnosno prijeteće.
Važnost kontakta “licem u lice” i socijalne podrške
Istraživanja pokazuju kako kontakt ‘licem u lice’ oslobađa brojne neurotransmitere koji kod ljudi stvaraju psihološku otpornost jer omogućavaju otpuštanje oksitocina – hormona odgovornog za povećavanje povjerenja u druge ljude i s druge strane snižavanje razine kortizola, što dovodi do smanjenog osjećaja stresa i tjeskobe.
Djeci i mladima su naročito potrebni socijalni kontakti, primarno s obitelji, a potom i s vršnjacima jer se njihov socijalni razvoj odvija upravo putem interakcija s drugima. Zdrav socijalni razvoj može djetetu doprinijeti u brojnim drugim područjima uključujući jezični i govorni razvoj, izgradnji samopoštovanja, jačanju školskih vještina, rješavanju konflikata, empatiji i dr. Dakle, socijalni dio razvoja nikako se ne može izolirati od cjelovitog razvoja pojedinca.
Socijalna podrška je kod djece povezana s brojnim pozitivnim ishodima kasnije u životu kao što su veće zadovoljstvo životom i lakše nošenje sa visokim razinama stresa. Izostanak socijalne podrške kod djece i mladih s druge strane može biti dvostruko pouzdaniji prediktor za razvoj PTSP-a od ozbiljnosti traumatskog doživljaja. Ranija istraživanja pokazala su značajnu povezanost socijalne izolacije i brojnih zdravstvenih problema kod svih dobnih skupina. Razlog tome je što dugotrajna socijalna izolacija može aktivirati neuralne mehanizme za strah i agresiju. Jednim istraživanjem za vrijeme trajanja epidemije SARS-a iz 2002./2003. godine dobiveni su rezultati kako karantena može dovesti do značajnog doživljavanja stresa, depresivnih simptoma ili čak PTSP-a, a druga istraživanja su pokazala kako kronična socijalna izolacija povećava i rizik od smrtnosti za gotovo 30%.
Trenutno stanje u kojem smo prisiljeni biti na određenoj fizičkoj distanci ili čak u samoizolaciji u suprotnosti je s nalazima istraživanja o psihičkom zdravlju koje se, između ostalog, oslanja i na redovite socijalne kontakte. Međutim, održavanje bliskih socijalnih odnosa za vrijeme trajanja samoizolacije nije nemoguće, naročito u vremenu u kojem se značajan dio komunikacije među ljudima odvija putem elektroničkih uređaja s pristupom internetu.
Brojna istraživanja su došla do sličnih zaključaka kako je prekomjerno korištenje društvenih mreža značajno povezano sa osjećajem socijalne izolacije. No, trenutne okolnosti dovode nas u situaciju gdje su elektronički uređaji gotovo jedini način postizanja socijalnih kontakata s drugima.
S obzirom na statističke podatke koji ukazuju kako su u trenutnoj zdravstvenoj krizi najrizičnije starije životne skupine, ohrabruju rezultati istraživanja provedenog 2018. kojim je dobiveno kako videopozivi mogu značajno smanjiti rizik od pojave depresivne simptomatologije kod osoba iznad 60. godine života. Premda se starije dobne skupine često opiru modernim tehnologijama pretežno zbog nedostatnog znanja, negativnih stavova ili s dobi povezanih stanja (poput oslabljenog vida ili sluha), istraživanja pokazuju kako se njih više od 50% ipak svakodnevno služi mobitelima i računalima. Zato bi upućivanje starijih osoba u aplikacije za uspostavljanje videopoziva (poput Skype-a ili WhatsApp-a) i pružanje osnovne tehničko-informatičke podrške moglo bi biti od velikog značaja za njihovo, ali i za naše mentalno zdravlje, neovisno o tome radi li se o našim roditeljima, bakama i djedovima ili drugim starijim članovima naše obitelji ili šire zajednice.
Održavanje socijalnih kontakata putem elektroničkih uređaja kod djece i mladih
Osim već spomenutih videopoziva s djedovima i bakama, roditelji bi kod djece trebali poticati i održavanje kontakata s vršnjacima iz škole i prijateljima što može biti od velikog značaja u kontekstu održavanja rutine, ali i zbog činjenice da su se socijalna povezanost i podrška u ranijim studijama pokazale visoko povezane s emocionalnom otpornošću. Videopozivi su, kako je ranije navedeno, zbog zrcalnih neurona i mogućnosti gledanja izraza lica osobe s kojom vodimo razgovor potencijalno bolja opcija od dopisivanja preko aplikacija ili društvenih mreža, odnosno slanja SMS poruka.
Svakako ne treba izostaviti niti zanemariti negativne aspekte prekomjernog korištenja elektroničkih uređaja na dječji razvoj. Djeca i mladi za vrijeme trajanja mjere socijalnog distanciranja školu prate upravo putem elektroničkih uređaja – TV-a ili računala. Navedeno slijeđenje školskih obaveza također spada pod ‘screen time’, odnosno period proveden pred elektroničkim uređajem. Međutim, djeca vrijeme provedeno pred ekranom koje se odnosi na njihove školske obaveze neće i isprva ne mogu shvatiti kao stvarno vrijeme koje provedu pred elektroničkim uređajem jer su naviknuti da se vrijeme provedeno na digitalnim uređajima i konzolama odnosi na njihove slobodne aktivnosti, igru i zabavu. Sve navedeno predstavlja rizik za poteškoće do kojih može doći zbog značajne količine vremena provedenog pred (malim) ekranima (problemi sa usnivanjem i spavanjem, pretilost, poteškoće u ponašanju, nasilno ponašanje i sl.).
Postavljanjem jasnih okvira o tome koliko i kada mogu biti na elektroničkim uređajima i igraćim konzolama kod djece se uspostavlja jasna rutina koje će se oni držati ako odrasli ne posustanu i ne popuste djeci nakon prvotnih previranja i negodovanja. S druge strane, brojni roditelji su trenutačno doma što im omogućava kvalitetniji nadzor nad interakcijom njihove djece sa tehnologijom.
Ranijim istraživanjima dobivena je značajna povezanost korištenja društvenih mreža sa osjećajem socijalne izoliranosti, ali stručnjaci naglašavaju kako u ovoj izvanrednoj situaciji fizičkog distanciranja i stvarne izolacije, komuniciranje putem elektroničkih uređaja može biti od velike pomoći u održavanju zadovoljavajućih socijalnih odnosa. Dakle, treba uzeti i obzir kako se konkretna situacija u kojoj se nalazimo ne može uspoređivati sa regularnom svakodnevnicom, stoga bi roditelji ipak mogli u narednom periodu progledati djeci kroz prste što se tiče korištenja elektroničkih uređaja za komunikaciju s njihovim vršnjacima (naročito za videopozive ili pozive). S druge strane, ne treba izgubiti strukturu, odnosno poželjno je dogovoriti s djecom vrijeme koje će u danu i/ ili tjednu provesti pred malim ekranom u igri, zabavi i opuštanju (a ne u učenju i praćenju nastave) kako ne bi došlo do prevelike izloženosti elektroničkim uređajima. Ovdje su navedene još neke smjernice:
Praktične smjernice za ograničavanje korištenja elektroničkih uređaja za vrijeme trajanja mjere fizičkog distanciranja:
1. Pružiti djeci primjer – ne provodite vrijeme na raznim portalima i društvenim mrežama stalno provjeravajući vijesti
2. Unaprijed odredite dnevni limit korištenja digitalnih uređaja.
3. Potičite druge aktivnosti (obiteljske društvene igre, čitanje knjiga, kreativnost).
4. Fizički im oduzmite elektroničke uređaje van vremena u kojem ih smiju aktivno koristiti za zabavu i igru.
5. Pokušajte ograničiti dječje korištenje elektroničkih uređaja na dnevnu sobu.
6. Dogovorite s roditeljima od prijatelja ili prijateljice vašeg djeteta videopozive putem interneta i potičite ih na njih, kao i na pozive, radije nego na dopisivanje
Piše i ilustrirao: Krešimir Prijatelj, mag. psihologije
Drugi tekstovi istog autora:
Kućni ljubimac kao član obitelji s djecom
