Psihologinja Ella Selak Bagarić gostovala je u emisiji Zoom na Z1 televiziji urednice i voditeljice Marine Pavić povodom lansiranja kampanje “Iza ovih vrata živi Mia #prijavinasilje” koju je pokrenula Poliklinika u suradnji s MUP-om i digitalnom agencijom Degordian pozivajući građane da sumnju da se u vrijeme izolacije zbog koronavirusa u nekoj obitelji, iza nekih zatvorenih vrata, događa obiteljsko nasilje prijave policiji telefonskim pozivom na broj 192:

“Poliklinika je sada već punoljetna u svom djelovanju i jedinstvena je ustanova ne samo u Hrvatskoj već i u Europi i specifična po tome da je specijalizirana ustanova za rad s traumatiziranom djecom. Nažalost, malenih Mia, Ivana, Tea… mi imamo svakodnevno, no ono što danas znamo je da se zlostavljanje događa i kada se ne prijavi. Nažalost, i kad nemamo izolacije i zdravstvenu krizu događa se to da nasilje nije prijavljeno, iako možda postoje neke indikacije i iako je možda neko dijete prepoznato. I tu je jako važno razmišljati o jednoj osobnoj odgovornosti – naglasila je psihologinja Ella Selak Bagarić:

– Ja sad već radim 10 godina u sustavu zaštite djece i nažalost puno Mia mi je ovako sjedilo kao što mi vi sad sjedite preko puta. Postoje neke stvari po kojima će stručnjaci – psiholozi, učitelji, odgajatelji, liječnici, psihijatri… prepoznati zlostavljanu djecu. Međutim, u ovakvim situacikama kada su djeca zatvorena, kada nemaju pristup stručnjacima, kada nemaju pristup nekoj osobi od povjerenja, a mi također nemamo pristup toj djeci, i ona ostaju sama. Upravo zato je važno da danas kad razgovaramo o sustavu zaštite djece ne govorimo samo o policiji, samo o centrima za socijalnu skrb i o poliklinikama. Sustav zaštite djece moramo biti svi mi. Statistike nam jasno govore da se zlostavljanje događa svugdje u svijetu, u svakom sustavu, u svakoj državi. Mi znamo da je svako peto dijete seksualno zlostavljano, svako četvrto dijete je emocionalno zlostavljano, svako četvrto dijete je fizički zlostavljano. To znači da je velika šansa da u nekom ulazu doista živi Mia. Ona ima ima susjede, ima rođake, ima ljude iz svoje okoline koji trebaju biti odrasli i biti njen glas. Djeca kada se obrate odraslima za pomoć to učine jako teško. Nije lako progovoriti o onome što proživljavaju. Danas, kada nemaju sugovornika važno je da svi mi osluškujemo što se događa u našoj okolini. U ime MUP-a , koji nam je partner, i u ime digialne agencije Degordian koja nas je podržala u ovoj kampanji, i u ime svih ostalih stručnjaka u sustavu zaštite djece molim građane da nam pomognu u tome da ovu djecu zaštitimo. Svi moramo biti glas zlostavljanog djeteta. Ako vidimo da se nešto događa, moramo pomoći sustavu da dođe, izvidi i pomogne i pruži pomoć – kazala je Ella Selak Bagarić.

– Znam iz razgovora, još dok sam radila na Hrabrom telefonu, da odrasle osobe imaju sumnju što ako su negdje krivo interpretirale, što ako su pogriješili. To nije naš zadatak. Moramo prepustiti stručnjacima da vide što se događa u obitelji. Nije svaki udarac zlostavljanje, ali je nasilje i nije dopušteno. Sasvim sigurno da je roditeljima u ovom periodu jako teško. Teško je biti roditelj i kada nemamo zdravstvenu krizu i kada nemamo upitnu egzistenciju kao što je to danas. Zato je važno da roditelji osjete kada se osjećaju bespomoćno, da sami traže pomoć stručnjaka prije nego što se dogodi nešto tako. Danas je dostupan niz savjeta, niz telefonskih linija pomoći, postoje i mailovi savjetovanja i brojevi telefona na kojima su stručnjaci koji su tu za roditelje. Važno biti hrabar roditelj i u trenutku nemoći potražiti pomoć stručnjaka tako da do nasilja uopće niti ne dođe.

Kako prepoznati da se radi o djetetu koje je zlostavljano?

–  Ono što znamo iz dosadašnjih prijava je da susjedi čuju plač koji ne prestaje, da čuju buku, da čuju vikanje na dijete, da čuju zapomaganje, da čuju lomljenje stvari, da djeca zovu u pomoć – dakle postoji niz pokazatelja da je neko dijete možda u nevolji. Važno je da u takvom slučaju nazovemo 192 i kažemo to stručnjacima koji su zaduženi djelovati u takvim situacijama. Iz razgovora s djelatnicima MUP-a znam da su odlično sistematizirani i da pojačano vode brigu upravo o obiteljskom nasilju i nasilju nad djecom. Dakle, mi imamo sustav koji brine ovog trena za djecu, ali im moramo pomoći da tu djecu mogu zašttiti – apelira psihologinja Selak Bagarić.

Uprkos sustavu koji brine, brojke zlostavljane djece su ogromne. Broj zlostavljnene djece, i to kad govorimo o prijavljenom nasilju, je 16 do 25%. A što kad govorimo o slučajevima neprijavljenog nasilja?

– Nasilje je nažalost uvijek siva brojka. To znači da je nekad potrebno da prođe i cijeli život da bi netko ispričao što mu se dogodilo  u djetinjstvu. Ono što moramo znati je da djeca jako često i štite svog zlostavljača, pogotovo ako je, a to je najčešće, netko iz neposredne djetetove okoline: otac, očuh, majka, očeva nova partnerica…. Djeca su svjesna i štite zlostavljače i nije im lako govoriti o tome što se događa. Upravo zato je važno da ih ne izdamo. Ako nam se neko dijete povjeri, naša je odgovornost to dijete zaštititi. I to je zapravo pokazatelj napretka društva – koliko smo osjetljivi na one koji su najranjiviji.

Kako djeca koja su bila izložena zlostavljanju to manifestiraju? Kako to utječe na njihov razvoj?

Neka djeca će eksternalizirati i to će se vidjeti kroz teškoće u ponašanju. Bit će agresivna, neadaptirana u skupini vršnjaka, loše će funkcionirati, mogu imati niži školski uspjeh, teškoće koncentracije, teškoće pažnje, biti odbijajuća. Mogu biti previše ljepljiva, tako da nemaju niti jednu prirodnu i očekivanu distancu od drugih ljudi. S druge strane, veliki broj djece se i distancira i povlači su sebe, odnosno internalizira neke poteškoće. Mogu razviti i neke anksiozne smetnje. Ja sam vidjela u našoj Poliklinici i kompletne depresivne slike koja zahtijevaju intervenciju liječnika. Dakle, postoji niz pokazatelja na emocionalnom i ponašajnom planu kod djece. Na žalost, odrasli ne interpretiraju to uvijek na jednak način. Znala sam raditi s djevojkama koje su seksualno zlostavljane, a bile su prepoznate kao djevojke problematičnog ponašanja. Zapravo, one su bježale od kuće zato što su pobjegle od zlostavljača, a nitko im nije pomogao. Naravno da se dijete ne može nositi sa takvim izazovima, ne može se nitko nositi, ali pogotovo jedno dijete koje nije u mogućnosti pobjeći i zaštititi se od zlostavljača jer nije samostalno.

Na koji način pomažete u Poliklinici toj djeci. Što im najbolje odgovara? Svakom djetetu treba personalizirani pristup – kako to u ovom razdoblju postići?

Ovog trena mi i dalje radimo s našim pacijentima koji su već u našem tretmanu. Prilagodili smo se kao i svaka zdravstvena institucija, poštujemo sve preporuke koje su važne za očuvanje zdravlja. Čujemo se s djecom telefonski, putem e-maila, savjetujemo roditelje… Nismo djecu ostavili samu. Primamo hitne slučajeve u dogovoru s MUP-om i sa socijalnim službama. Naravno da djeca koja odmah trebaju dobiti pomoć ne mogu čekati. Istina je da je svako dijete specifično, i da su potrebe svakog djeteta jedinstvene. Važno je da se u pristupu i radu sa zlostavljanom djecom prvenstveno poštuje Konvencija o pravima djece. Nažalost, događa se i dalje u Hrvatskoj da dijete više puta mora ponoviti ono što mu se dogodilo. To je veliki rizik za retraumatizaciju. To znači da dijete kaže učiteljici, pa onda ponavlja na centru za socijalnu skrb, pa na policiji, pa u Poliklinici – mi ćemo razgovarati onoliko koliko nam treba za tretman. Sada je situacija daleko bolja nego što je bila, ali je iznimno važno da kada se dijete otvori pazimo da sustav i stručnjaci dalje ne zlostavljaju dijete. Ono što svako dijete koje je zlostavljano prije svega treba je da mu se vjeruje. Da se ponašamo prema njemu kao da nije napravilo ništa loše, da mu pokažemo razumijevanje i da dobije poruku »odrasli su tu za tebe i naći ćemo način da te zaštitimo i da ti pomognemo. Sada možeš računati na nas.« Nažalost, to nije iskustvo mnoge djece. Mnoga djeca doživljavaju da im se ne vjeruje ili ih se ignorira. Kada se otvore dobiju poruku da moraju šutjeti. Nekad sustav zapravo odradi kako treba, ali to dijete tijekom dugog sudskog procesa ne dobije na vrijeme podršku i pomoć. To su iznimno stresne situacije, ne samo za djecu nego za svaku osobu. I prirodno je imati nekakav odgovor na doživljeno nasilje. Poliklinika pruža mogućnost foreznične obrade, što znači da ćemo u ime sustava ispitati dijete i razgovarati s njim o onome što se dogodilo i to se može kasnije koristiti u postupcima. Radmo i obradu djece, i dijete će dobiti kompletnu procjenu i od strane psihologa, psihijatara, socijalnog pedagoga, socijalnog radnika, pedijatra, dakle dajemo jedan multidicsciplinarni pristup i podršku djetetu, te nakon toga dijete dobije tretman kakav je procijenjen da je njegov najbolji interes u tom trenu.

Kakvi su to tretmani? 

Oni su zahtjevni za djecu. Mi provodimo specifične tretmane koji su se pokazali najbolji za rad sa zlostavljanom djecom. Ono što je važno je da se djeca jako često lijepo oporave. Ja sada već dobivam mailove od djece koja su se oženila, upisala fakultete. Ostane jedan poseban odnos – oni se vole javiti i pokazati da su napredovali u životu i da su se maknuli od toga što su dožvijeli. To je glavni cilj i sukus tretmana. Mnogi misle da je cilj da dijete zaboravi što se dogodilo. Dijete to ne može zaboraviti, ali će integrirati u sebe, integrirati će to u svoju povijest, i znati će da događaj zlostavljanja nije nešto što njega određuje. On će znati “OK dogodilo se nešto što se nije smjelo dogoditi – ali ti si i dalje balerina, fantastična u matematici, nečija najbolja prijateljica…” Dakle, naučimo dijete da se to dogodilo, ali da su oni puno, puno više od tog svog iskustva.

Pogledajte cijeli razgovor na našem You Tube kanalu: https://www.youtube.com/watch?v=3mAh6KmEWjo&t=38s

Print Friendly, PDF & Email