U emisiji ZOOM Zagreb urednice i voditeljice Hane Tabaković na Z1 televiziji na temu psihološke podrške djeci povodom koronakrize i potresa gostovala je 31. ožujka 2020. klinička psihologinja Poliklinike doc. dr. sc. Bruna Profaca:
“Kako najmlađi proživljavaju karantenu, izolaciju, nedruženje s prijateljima, neodlazak u školu…?
Profaca: Živimo u jedno vrijeme koje je potpuno drugačije od svega što smo dosad preživjeli. Dakle, riječ je o zdravstvenoj krizi, nepogodi koja je pogodila sve nas, a u Zagrebu postoje i traumatski događaji od prošlog tjedna koji su povezani sa potresom. Ovo je situacija koju zapravo učimo živjeti, i to na nekoliko načina: tako da se pridržavamo preporuka brige o sebi, zdravstvene brige, slušamo preporuke stožera… Ali na to moramo naučiti i djecu s kojom živimo. Ako bi djeca slušala preporuke stožera – govoreći o mlađoj djeci – ona ne bi razumjela puno toga i zato je jako bitno kako s njima sada razgovaramo.
Mislim da svako dijete bez obzira na dob može dobiti neku informaciju o tome što se zbiva. To je jako važno, jer ako ne dobije informaciju od bliskih ljudi, onda dijete može dati neku svoju interpretaciju i može doživljavati još veći strah za ljude s kojima živi. I drugo, jako je bitno da im te informacije daju njihovi najbliži koji će ih dobiti iz relevantnih izvora: roditelj ili bliska osoba s kojom dijete živi, jer mnoga djeca ne žive u svojim biološkim obiteljima, nego žive u domovima ili u udomiteljskim obiteljima ili sa članovma šire obitelji. Ti odrasli ljudi su emocionalni filter kroz koji će dijete dobiti informaciju o tome što živimo, kako živimo, koje su opasnosti, koliko su opasnosti realne i dati im zapravo odgovore na pitanja na koja ni mi nekad ne znamo odgovoriti. Dakle, nekad je dovoljno reći ne znam, jer je i to odgovor, pa ćemo se potruditi da saznamo.
Osim epidemije koronavirusom Zagreb je doživio i potres. Nažalost žrtva tog potresa je 15-godišnja djevojčica. Moram priznati da s teškom knedlom u grlu pokušavam izgovoriti tu rečenicu. Počeli smo snagu tražiti u tome da smo vidjeli da u Italiji pjevaju i plješću na balkonima, pa se neka grupa i u Zagrebu osnovala i djevojčicu su pozdravili posljednji puta u ponedjeljak. Teško to, emotivno to proživljavamo, ali sad svaku večer i nečemu plješćemo.
Profaca: Vidim da vam je teško. I meni je teško. Bilo koja žrtva je problematična, pogotovo ako je žrtva dijete, i naravno da svi tu suosjećamo ovog časa. Ovog časa dok razgovaramo suosjećamo s njenom obitelji, s prijateljima, s klubom, sa svima koji su je voljeli, ali i sa svima koji je nisu poznavali, jer smo svi na neki način uz nju, bez obzira da li smo bliski s njom ili nismo. Mnogi se mogu identificirati s tim, jer je to moglo biti i neko dijete koje je nama blisko.
Kad kažete da smo doživjeli ovaj drugi događaj, to su zapravo dva događaja koja nas potpuno vode u neizvjesnost, i time je to teže. Teže je kad je izvor traume nešto što ne može kontrolirati. Dakle, virus ne možemo kontrolirati. Izvrsno ga kontroliraju naši liječnici, izvrsno kontroliraju svakodnevne informacije, možemo se samo uzdati u taj, rekla bih skoro matematički pristup svemu što vidimo. Kad kažemo matematički, ne mislim na matematiku nego na preciznost. Možemo se pouzdati u to jer nam odaju povjerenje da znamo što radimo i kako se nosimo s time. Potres je još jedna, druga neizvjesnost, koja je najteža u situacijama krize. Kad kažem kriza, to može biti neki lakši ili teži događaj, ali to su zapravo događaji u kojima nemamo mehanizme kako se s tim suočiti, pa svatko to radi na neki svoj način. Ali ono što je bitno je da znamo da smo svi preplavljeni u jednoj takvoj situaciji, da smo konfuzni i ne znamo što prvo napraviti. Ne znam da li se sjećate, kad je tresnuo potres, možda vam je trebalo da vam netko kaže što da napravite. Ja osobno sam zazvala susjedu i pitala »što da radim?«.
I ja sam isto pitala susjedu.
Profaca: Ona mi je viknula dvije tri rečenice koje su mi tog trenutka pomogle. U takvim kriznim situacijama osjećamo nekakvu bespomoćnost. Kao da ne znamo što dalje. Na sreću, u takvim situacijama postoje mehanizmi preživljavanja koji nas guraju naprijed. To je nešto, rekli bismo, od čega smo složeni i u situacijama krize je prvo preživljavanje. Moramo ići dalje. Jedna ogromna energija se u nama kumulira, i mi napravimo ono što treba napraviti. Emocionalna preplavljenost, bespomoćnost koje sam spomenula – to je trenutačno. Evolucijski i ljudski je da u situacijama krize imamo tu energiju koja će nas pokrenuti.
Nekad ljudi baš u tom trenutku izvrsno reagiraju, pa im bude malo teže poslije.
Nekad u tom teško reagiraju, pa im pomogne netko uz njih tko im da nekakvu konkretnu i jasnu informaciju što napraviti.
Izuzetno je bitno da se ovih dana osvrćemo samo na jasne i provjerene informacije, jer u situaciji krize postajemo ranjivi na dezinformacije. Postane nam teže ako sad imamo informacije iz različitih izvora i ne znamo kome da vjerujemo. Važno je zaštititi i članove obitelji koji su skloniji tome da traže i proučavaju teorije zavjere, da ih usmjeravamo na jasne informacije, i da se ne preplavljujemo informacijama.
Drago mi je što se ministar zdravstva neki dan pozvao i na našu struku. I pripadnici stožera su rekli da je dobro ovo što psiholozi i psihijatri sada savjetuju: informirajte se jednom ili dva puta dnevno, a ostalo vrijeme se pokušajte brinuti o sebi, radite neke stvari koje volite. Prepune su mreže izvrsnih filmova, druženja, itd. Čak i ako smo sami u kući i nemamo socijalni kontakt u situaciji u kojoj živimo, bitno je da se barem malo podsjetimo na ono što volimo i bitno je da se puno odmaramo.
Kad smo ušli u ovu situaciju, kad je rečeno da ćemo biti doma da ćemo manje ići raditi, život nam inače nije izgledao bajno, bili smo prepuni obaveza. I onda u netko rekao: »sad ću moći raditi ovo i ovo.«. Ali nemojte započinjati projekte. Ne treba stvarati neki novi vid perfekcionizma u ovoj situaciji. Sad je bitan odmor i bitno je raditi neke stvari za sebe i za svoj gušt.
Kako u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba sada izgleda vaša komunikacija s djecom, imate li online vezu?
Profaca: Mi smo, naravno, u komunikaciji s djecom, jer radimo s djecom koja su posebno ranjiva skupina u ovoj situaciji. Kao i druge zdravstvene ustanove imamo dežurstvo i dostupni smo našim roditeljima da nam se jave e-mailom, da se obrate stručnjaku kojega dijete pozna. Međutim, vrlo brzo smo se aktivirali. Nakon što nas je prvo pitala kako smo i gdje smo, naša ravnateljca Gordana Buljan Flander nas je potakla da svo znanje koje imamo o stresu i traumi, a to je naše područje, svo znanje o međusobnom pomaganju u obitelji, o pomaganju djeci i drugima… da prostremo ne samo djeci i obiteljima koje dolaze do nas nego i svima. To nam omogućavaju društvene mreže. Sve što napišete za dvije minute je dostupno svima. Jako smo zadovoljni odazivom – i roditelja ali i struke i kolegica i kolega psihologa, psihijatara, socijalnih pedagoga, socijalnih radnika… Svi smo umreženi i, naravno, nismo jedini koji dajemo takve informacije. Jako je puno ovog trena i udruga i društava psihologa, svi smo se aktivirali u pomaganju djeci i roditeljima. Ono što nas u Poliklinici veseli je da je to prepoznato i da dobivamo jako dobre povratne informacije. Škole stavljaju na svoje stranice neke naše članke sa vrlo, vrlo konkretnim uputama roditeljima kako s djecom proći ovo razdoblje.
Mene osobno jako interesiraju skupine djece koje ne spadaju u općenitu skupinu djece, i kao što smo rekli u jednom članku »neka su djeca ranjivija«. Pa su tako ranjivija djeca koja već imaju teška iskustva, kojima ovo jest neko novo iskustvo, ali koje se naslanja na sva ona iskustva od ranije; djeca koja su tjeskobnija od drugih, koja se, što bi naši roditelji rekli, više brinu nego drugi, pa brinu više i u ovim situacijama. Njima smo se posebno obratili. I ono što nam je jako bitno, obratili smo se roditeljima kako pružiti djeci podršku u razdoblju razvoda braka. Kako smo naglasili, djeca trebaju svu moguću podršku, a što s djecom koja ne mogu vidjeti drugog roditelja i s njim ostvaruju kontakte putem telefona, video poziva. Kako u tim sitaucijama razgovarati? Kako roditelje potaknuti da bez obzira na to koliko su sukobljeni ovog časa razmišljaju o djeci, jer je ovo razdoblje koje će djeca nositi do kraja života u svojem sjećanju. Dakle, kao što ćete vi uvijek pamtiti i pričati o ovome, tako će se i dijete koje ima pet ili sedam ili petnaest godina ovoga uvjek sjećati. Želimo potaknuti roditelje da, ako dijete ima oba roditelja, bez obzira žive li oni ili ne zajedno, da omoguće djetetu da se sjeća da su oba roditelja bila tu za njega.
Htjela bih reći da prisutnost nije uvijek isto što i dostupnost roditelja. Znaju djeca reći da kad su s mamom doma i skupa su, “ona je stalno na laptopu”. Ili znaju reći “idem kod tate, a onda on spava cijelo vrijeme kad sam kod njega”. To je prisutnost. Dostupnost može biti i na ove druge načine koje sad treba iskoristiti zato da dijete zna da smo sad za njega tu, bez obzira na koji način kontaktira s nama: da li je to telefonski razgovor ili neki drugi načini… Djeca znaju kako uspostaviti komunikaciju i pozivamo roditelje da budu maksimalno dostupni komunikaciji s djecom.
Uvijek postoje djeca koja su povučena, koja ne stvaraju probleme, ali koja gomilaju u sebi hrpu raznih emocija koje proživljavaju iz dana u dan. Nijedno to dijete nije problematično, nego drugačiji su, i njima će trebati dug oporavak kad jednog dana sve ovo prođe. Mogu li vas oni kontaktirati?
Profaca: Mogu, naravno. Na našoj web stranici stoji obavijest da su stručnjaci dostupni putem e-maila, a stručnjaci onda dalje vide s roditeljima kako i što. To su djeca koja i u drugim uvjetima možda manje pokazuju kako se osjećaju, međutim roditelji znaju kakva su njihova djeca. Ona nisu takva od danas. Oni naprosto znaju da je neko dijete povučenije, da je neko dijete u stanju frustracije ljuto, da će neko dijete u stanju frustracije plakati. I ono što bih željela reći roditeljima je: prvo gledajte svoju djecu u odnosu na to kakvi su inače, i vodite računa o tome da su sve reakcije normalne.
Dakle, u nenormalnoj situaciji je sve normalno. To nije patologija ako sada netko ujutro plače, ili se boji za svoju baku koju dugo nije vidio, ili izražava strah »što ako se nešto dogodi tati koji mora ići na posao« ili slično. Sve su to normalne reakcije. Ono što je važno je da se djeci nudimo za razgovor, ali ako dijete tog trena radi nešto drugo što mu pomaže, neka to radi. Bitno je samo da mu ponudite i da mu kažete da su mu vrata otvorena gdje može pričati. Dakle, povezanost s djecom znači da djeca osjete da su s vama povezani i da ih vidite takvu kakva jesu.
Pri tome ne mislim da ih vidimo u fizičkom smislu, nego da vidimo njihove potrebe. Prvih dana izolacije kod kuće su recimo adolescenti sigurno uživali, malo dulje su spavali, nije bilo škole, mogli su ostvariti neke kontakte na načine koji su im i inače dostupni u svakodnevnom životu. Bez obzira koliko su adolescentima vršnjaci važni, ne zaboravimo da su im roditelji i dalje važni, bez obzira što oni to ne pokazuju. I dalje će im biti potrebna roditeljska podrška. Primjerice, neki sad hoće svjetlo da bude ostavljeno noću u hodniku, ili bi došli malo mami u krevet. U sadašnjoj je situaciji to potpuno normalno, očekivano.
Znamo da su u Poliklinici djeca koja su u raznim sudskim postupcima zbog trauma koje su proživjeli. Što je s tim postupcima sada?
Profaca: To su djeca za koju mi najviše brinemo i ovih dana smo puno o tome pisali na našoj web stranici. Zaštita djece ne prestaje nikad. I dalje ako građani prijave da je neko dijete izoženo nasilju, zlostavljanju i zanemarivanju, kao i u svim drugim hitnim slučajevima sigurna sam da službe djeluju i da izlaze. Naravno da sada nema ovih postupaka koji su možda manje uznemirujući ili je manje je bitno da se sad upravo riješe, ali za djecu koja doživljavaju neko traumatsko iskustvo moramo imati razumijevanja. U ovoj podršci roditeljima i djeci, mi sada stalno naglašavamo kako je obitelj izvor zaštite za djecu. I to je istina. Ali nikad nemojmo zaboraviti i da je obitelj izvor najvećeg rizika za dijete i za druge članove obitelji. Naravno, ako imamo nasilnu osobu u obitelji koja maltretira druge članove, ako imamo muškarca koji je nasilan prema svojoj supruzi, roditelje nasilne prema svojoj djeci, oni nisu izvor zaštite svojoj djeci, oni su zaista izvor rizika. Najviše traumatskih iskustava djeca dožive od bliskih osoba.
Djeca koja su doživjela neka traumatska iskustva su zaista ranjivija. Njima se ovo iskustvo neizvjesnosti naslanja na ono ranije iskustvo neizvjesnosti, kad primjerice nisu znali što će biti s njihovim roditeljima, da li je jedan roditelja u zatvoru, gdje je drugi rodtielj, ili je jedan roditelj na liječenju. Kad kažem traumatska iskustva, ne mislim samo na zlostavljanje nego i na druga iskustva. Ne zaboravimo da smo i dalje odgovorni ako znamo da neko dijete trpi nasilje.
Može li se očekivati jedan val djece koja će kada ovo završi pokucati na vrata vaše Poliklinike i potražiti pomoć? I sami ste rekli da koliko god je na početku to moglo biti zabavno, zabava je iščezla kada slušamo svaki dan stožer i vijesti. To je nešto na što ne možemo biti imuni, to su brojke, statistika.
Profaca: Ja se prvo veselim da ćemo mi vidjeti našu djecu, i, naravno, svu onu djecu koja trebaju pomoć. Voljela bih da ih bude manje, voljela bih da i ove neke upute urode plodom, i da ljudi zaista u ovom razdoblju vide ono što je bitno, a to je da budemo tu jedni za druge i da pružamo jedni drugima podršku.
Teoretski je zaista moguće očekivati nekakve pojačane potrebe i djece i odraslih. Možda bih to probala prevenirati s nekoliko osnovnih stvari.
Prvo poruka odraslima: brinite o sebi, stvorite par minuta u danu da budete sami sa sobom. Nije lako niti jednom roditelju koji mora biti kod kuće, koji mora obaviti posao online, koji mora biti uz svoje dijete uz neznam koliko sati nastave, koji mora djetetu objasniti razlomke, koji mora pričati o Grčkoj ili povijesti ili bilo čemu. Nadam se da što više djece to radi samo, nadam se da dobivaju podršku iz škola da to rade sami, ali vi roditelji prvo brinite o sebi da ostanete zdravi i da imate neko vrijeme za sebe da se osjećate dobro barem neko vrijeme u danu, bez obzira koliko imate briga.
Ima onda i poruka školi: Čujem izvanredna iskustva iz nekih škola, i od mojih poznatih koji su profesori u nekim školama, uživaju raditi s djecom i dobivaju odlične povratne informacije. Ali čujem i druge informacije koje govore o povećanom pritisku škola u sadašnjoj situaciji. Npr. mnogi roditelji su mi rekli da vide nedovoljno psihološke podrške iz te online nastave, npr. prvi dan nakon potresa automatski je krenula nastava matematike i drugoga po programu. Mi uvijek kažemo: svaki sat se može zaustaviti, pa i onaj online, za neki oblik podrške.
Pokušajte i vi roditelji i vi nastavnici ne gledati da je ovo vrijeme pritiska na djecu vezano uz školu. Bitno je da oni imaju strukturu i bitno je da imaju osjećaj da mi odrasli smatramo da je škola važna. To je važno iz jednog drugog razloga: kad postoji škola to znači da postoji budućnost. I to je djeci poruka: vaš život ide dalje, mi brinemo da imate neki oblik školovanja, da imate našu podršku. Ali zaista apeliram da to ne bude pristisak na njih.
Roditelji, brinite o sebi, brinite o strukturi, i dajte djeci poruku da budućnost postoji, ali ne da to bude pritisak. I treće, ostanite povezani. To je vezano uz vaše pitanje da li ćemo trebati više podrške. Sad je razdoblje da smo svi jako povezani, javlja se solidarnost, empatija, i to je izvrsno i jako važno. U vremenu kad se vratimo na naše trgove, u tramvaje i autobuse, na radna mjesta, važno je da se podsjetimo toga koliko nam je to bilo važno i da je važno da se s time nastavi i dalje.
Nažalost, posljednji podaci kažu da se tisuće ljudi prijavljuje na burzi. U trenutku kad roditelj treba biti miran i staložen, djetetu treba reći da ima bolje sutra i da će doći bolje sutra, on brine o egzistenciji: hoće li ostati bez posla, ako je ostao bez posla brine kako će platiti kredit, kako će skuhati za ručak. Kako u tom trenutku ostati stabilan i djetetu ne pokazati strah koji većina roditelja sada ima?
Profaca: Teško zaista. Ovo što ste naveli samo je jedan dio problema koji ljudi imaju. Jer ova zdravstvena kriza nas je sada sve pogodila, ali i u toj zdravstvenoj krizi imamo nekakve odnose, imamo nekakvu ekonomsku situaciju. Mnogima je teško, otkazuju se poslovi koje rade, ne znaju što će biti… Mnogi drugi ljudi imaju zdravstvene tegobe drugog tipa: čekaju nalaze, čekaju operacije, ne znaju što će biti… Dakle svi mi nismo u vakuumu u korona krizi. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa, imamo svoje svakodnevne probleme i sad smo uronjeni u ovo. Jako je važno da razmislimo što nam barem malo pomaže, barem dan po dan
Pitali su me pomaže li ako se isplačem. Je li to u redu?
Profaca: Ako vama pomaže, onda pomaže. Sve što radite da vam pomogne je u redu. Skrenula bih pažnju na jedan osjećaj koji je sada jako čest, a to je ljutnja. Neki roditelji su nam se nedavno obratili putem e-maila jer da se djeca češće sukobljavaju, ljuti su jedni na druge, tuku se… Zapravo je ljutnja jedan osjećaj ispod kojeg stoje neki drugi osjećaji. I neki ljudi, i neka djeca su spremniji pokazati ljjutnju nego ono što je ispod. Ja često s djecom razgovaram »što to leži ispod tvoje ljutnje«, i onda dođemo da raznih drugih osjećaja. Često je to tuga, za koju mislimo da nije dozvoljeno pokazati ju. Znamo da nećemo dobiti podršku za tu tugu. Često je to frustracija, često je to neki osjećaj srama, često je to briga za druge pa je izražavamo ljutnjom. Važno je da vidite kod ljudi s kojima živite, i kod djece, da je ispod ljutnje zapravo niz drugih osjećaja. I obraćajmo se tim osjećajima. Nemojmo govoriti »nemoj biti ljut« ili »nemoj plakati«. Jer to ne pomaže. Svatko ima svoje osjećaje i jako je važno da ne prekidate takve osjećaje u ovakvoj situaciji. Jer »nemoj plakati« vama poručuje da ja ne mogu izdržati vaše suze. A »dođi k meni« je nešto drugo. Izdržite suze svoje djece, izdržite suze svojih bližnjih.
Za sve što vas roditelje zanima otiđite na web stranicu Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i čitajte, naći ćete odgovore. Ako ne nađete odgovore, možete postaviti pitanja.
Osim članaka i online komunikacije, otvoreno je puno telefonskih linija za psihološku pomoć. Hrvatska psihološka komora ima telefone u svakoj županiji, postoje telefoni Hrvatskog zavoda za javno zdravstveno, Crvenog križa. Ja bih apelirala da nazovete ako vam je preteško nositi se sa svime. Ako vam je preteško pružati podršku djetetu koje ima dvije-tri godine, ili ako ste se umorili od pružanja podrške, jer zaista je to teško. Zaista je teško održavati strukturu svakodnevno i pružiti pomoć. Zaista je teško i da se ujutro ustanemo, izađemo iz pidžame, operemo zube, otvorimo laptop i počnemo nešto raditi, a paralelno ide škola za dijete. Ili moramo ići raditi pa ima netko drugi tko nam čuva dijete. Mi stalno apeliramo na ove situacije koje se u obitelji događaju. Da ne govorim o ljudima koji su na prvoj liniji i stalno rade, poput zdravstvenih radnika
Vidjela sam da djeca imaju jako puno foruma na kojima pričaju. Jedan me čak malo rasplakao, kad je napisao “onaj doktor na televiziji je rekao da će ovo trajati do lipnja, jel’ to znači da ove godine neće biti mora?” Pa kad vidite da djeca iz osnovne škole komentiraju “mama je rekla” da će biti ovako ili da će biti onako.
Profaca: Djeca puno toga znaju, pogotovo što su sada u stanovima i kućama televizori uključeni non-stop. Ono što mi Polikliničari sada u našim tekstovima apeliramo, a i svi naši kolege, svi apeliraju smanjite informiranje o svemu tome.
Ne mijenjaju se stvari svakih pet minuta. Dva puta dnevno, maksnimalno tri puta dnevno je dovoljno da dobijemo nove informacije. Važno je da ograničimo informiranje, pogotovo ako imamo djecu u obitelji, jer uz to što ćemo slušati, možda ćemo i komentrati, poput »joj, nema mora ove godine«. Možda to za nas uopće nije neka strašna stvar, ali za neko dijete to producira niz fantazija dalje.
Vodite računa da smo mi emocionalni filter kroz koji dijete dobiva informacije. Ima jedna divna rečenica da dijete ima oči majke. Koliko se ona boji, toliko će se i dijete bojati u nekoj situaciji. Pritom kad kažem majka mislim oba roditelja, na bake, na bilo koga tko brine o djetetu. Dakle, dijete gleda na svijet kroz naše oči. Ako se informiramo, znamo da sada moramo napraviti to i to, i onda idemo dalje u nekakvu rutinu. Ali ponavljam i ako odstupite od te rutine, pa što? Budite s onima koje volite. Stvorimo neke situacije u danu kada ćemo pomoći jedni drugima.
Je li krivo tješiti se činjenicom da se to ne događa samo nama nego cijelom svijetu; da je to zaokupilo cijeli svijet i da je svijet stao?
Ja nekako to gledam dvojako. S jedne strane to nam može olakšati, jer »i svima drugima je kao i meni«. S jedne strane je to olakšavajuće, a s druge može biti i preplavljujuće u smislu promjene svjetonazora da ako nam je zaista svima tako teško, da svijet nije tako sigurno mjesto.
I u toj situaciji je potrebno pokušati naći neki realističan pogled na svijet: niti su svi ljudi grozni, niti su svi divni, no postoje ljudi koji uprežu svoje znanje kako bi nam svima bilo bolje, vezano ne samo za fizičko zdravlje nego i za mentalno zdravlje. Te stvari su povezane. Koliko god je na prvom mjestu briga o tjelesnom zdravlju zbog koronavirusa, mislim da briga o mentalnom zdavlju već dugo nije bila tako jako važna.
Apsolutno, kad smo kod brige za mentalno zdravlje moram pohvaliti naše maturante. Oni sad kad se matura približava, mole upute što raditi i kako raditi. Upisi na fakultet dolaze. Još uvijek je lijepo pročitati da mladi vide tu širu sliku.
Osim toga ti mladi govore upravo ono što njima treba. Treba im struktura. U svakoj situaciji ovakve krize nam treba struktura. Treba nam struktura u danu, a isto tako nam treba i da znamo sljedeći korak u koji gledamo. Sigurno je da ljudi koji su nadležni u tome području možda neće odmah znati što će biti 1.9. Ali će nadam da će dati neki sljedeći korak. Apeliram da je bitno uz tu strukturu ulkjučiti malo više podrške.
Znate, različiti su i roditelji što se tiče podrške djeci u školovanju. Imate roditelje koji će u ovoj sitauciji biti jako ležerni, reći će super, imaš školu, to je ionako uvijek bila tvoja briga. Dijete će reći škola je moja briga… moj posao, i nekako će dijete to samo raditi. Imamo roditelje koji brinu za djecu, jer ne mogu sva djeca sve sama, pa oni brinu s razlogom. Imate roditelje koji stvaraju sada i koji su i prije krize stvarali velike pritiske na djecu s obzirom na ocjene i s obzirom na njihovo postignuće. Ti roditelij sad možda dodaju pritisak. Tako da bih svima njima rekla da se oslone na svoju djecu i da prate strukturu online nastave, a ljudima koji to organiziraju bih preporučila da uključe i neki oblik podrške u sve to.
Spomenuli ste da nam je potrebna podrška, svi imamo uspone i padove… Koliko vam pomažu kolege i kolegice?
Profaca: Meni osobno je to faktor prvog reda. Osim podrške obitelji, ta kolegijalnost, to da sad pokušavamo nešto zajedno, taj entuzijazam. Možda nismo svi svaki dan jednako entuzijastični, jer imamo i neke svoje druge priče i druge stvari koje nam se događaju u životu, ali činjenica je da smo odjednom shvatili koliko je važno pružiti podršku djeci, koliko imamo puno toga za dati, koliko je važno međusobno se podržavati. Ja sam jučer, primjerice, našla jednu pjesmu koju sam im poslala za laku noć. Netko drugi će poslati nešto drugo, netko će poslati neku sliku. Radimo jedno veliko istraživanje vezano za mentalno zdravlje o tome kako se ljudi osjećaju za vrijeme ove krize. Jako se puno veselimo koliko se ljudi uključuje u to istraživanje, pa i ovim putem pozivam gledatelje da odu na naše stranice i uključe se. Je, upitnik je dug, ali imate vremena.
Na kraju, obratite se našim klincima porukom.
Profaca: Htjela bih se obratiti svoj djeci, a među njima sa velikim srcem Polikliničkoj djeci, i svoj djeci kojoj je jako teško ovih dana. Želim im reći da upute svoje roditelje da gledaju ovakve emisije i da čitaju o tome kako da brinu za sebe. A djeci želim reći da će ovo jednoga dana sigurno proći i da će jednoga dana sigurno biti bolje. Ne znam kad, obično traje dulje nego što bismo mi htjeli, i za to se pripremimo. I neka se vesele što imaju strukturu: imaju za raditi nešto nešto što moraju, ali neka nikako ne zaborave raditi ono što vole i neka guštaju u nečemu. Svakako, neka se obrate osobi u koju imaju povjerenje ako im je teško.”
Izvor: Z1 televizija: http://z1tv.hr/hr/
