Povodom početka projekta probira (screeninga) u području mentalnog zdravlja djece i mladih u osnovnim i srednjim školama grada Zagreba, psihologinja Poliklinike Ella Selak Bagarić gostovala je emisiji Zoom Zagreb Z1 televizije urednice i voditeljica Hane Tabaković Baksa 8. veljače 2021. Osim o provođenju probira razgovarale su i tome kako se djeca i mladi prilagođavaju traumatskim situacijama tijekom padnemije, potresa i gubitaka bliskih osoba:
– Jako smo ponosni na projekt screening Povjerenstva za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih, koji objedinjuje djelovanje stručnjaka mentalnog zdravlja stručnjaka svih gradskih zdravstvenih i odgojno-obrazovnih ustanova. Ideja je bila da se probirom detektiraju teškoće djece i mladih od strane njihovih roditelja. Mi stručnjaci koji smo uključeni u ovaj projekt izradili smo odnosno prilagodili upitnike u koje roditelji unose svoje procjene onoga što vide, čuju i osjećaju kod svoje djece. To smo napravili kako bismo ojačali podršku djeci. Možda neki srednjoškolac nikome neće priznati/reći kako se osjeća, ali će roditelj to primijetiti. Nakon što roditelji ispune upitnik, on odmah dobije povratnu infomraciju o tome kako je dijete i preporuku što učiniti. Ako dijete ima neke simptome, važno je da se obrati stručnjacima u svojoj školi, gdje poznaju dijete. Ako je potrebno, dijete će dobiti termin u Poliklinici, ali možemo prije toga napraviti niz koraka da pomognemo djeci prije nego što završe u zdravstvenom sustavu, zato što u školama koje su i odgojne i obrazovne institucije, postoji suportivna mreža educiranih stručnjaka. Nastavnici i stručnjaci u školama imaju priliku stvoriti jedno okruženje koje djeci šalje poruku da su oni kao osobe bitni, a ne samo njihova postignuća. Ovim projektom povezali smo tako cijeli sustav kako bi roditelj bez puno lutanja i traženja podrške mogao što prije dobiti savjet, preporuku i informaciju o tome kako da ova cijela situacija bude lakša za njihovo dijete – pojasnila je Ella Selak Bagarić ciljeve projekta screeninga.
– Informacije koje dobijemo od roditelja pomažu nam da na nivou grada Zagreba isplaniramo kako bolje pomoći djeci. Dakle, moramo znati kako su nam djece i koja djeca su nam najugroženija,kako bismo mogli konkretno pomagati. Zasada o tome kakve su posljedice pandemije odnosno karantene imamo saznanja iz iskustava drugih zemalja, ali Zagreb je specifičan, kao i Banovina, jer smo uz padnemiju imali i potrese. Potres je sam po sebi traumatski događaj, a pandemija to može biti kad je su u pitanju gubitci zbog smrti bliskih osoba i članova obitelji, bolest, emocionalna i fizička iscrpljenost nakon bolesti… U drugim zemljama koje su prošle samo kroz pandemiju, ali djeca možda imaju neke druga negativna iskustva, npr. iskustvo da nemaju podršku u okviru svoje obitelji, pokazalo se da jedne trećina djece pokazuje simptome iz kruga posttraumatskog poremećaja, a to je nešto vrlo ozbiljno. Zbog toga mi stručnjaci moramo prepoznati tu djecu – rekla je Ella Selak Bagarić.
Neka su djeca nakon potresa ostala bez doma, promijenila sredinu u kojoj žive te školu u koju idu, a u nekim obiteljima je dodatan stres to što je roditelj ostao bez posla.
– U takvim situacijama važno je djecu učiti optimizmu uz poruku »Možemo što možemo. Naravno da uvijek možemo bolje, ali ovog trena ovo je najbolje što možemo: naći neku školu koja je sigurna u ovom trenu. I u toj školi ćeš imati svoje prijatelje i svoje učitelje.« Moram primijetiti da je danas u društvu dosta negativizma, a to nam ne pomaže. To ne znači da trebamo gledati svijet kroz ružičaste naočale. Naravno da imamo potrebu zaštititi djecu i reći im »Bit će sve OK«. Ali neke stvari neće biti OK. Zato je bolje pokazati im optimizam. Optimizam se pokazuje kroz to da smo mi svi tu, prisutni. Pa ćemo reći: »Ne znam hoće li ponovo biti potres, ali mama je tu, seka je tu, deda i tata su tu.« Dakle, pokazati jednu nadu i zajedništvo. »Bit će bolje. Što god da se dogodi naći ćemo način.« Pri tome trebamo pokazati da je to odgovornost nas odraslih, da djeca ne trebaju brinuti brige nas odraslih. Mnoga djeca se brinu i za financije. Vidim to u Poliklinici. Naravno da to nije razvojno primjereno. Roditelji čine sve što mogu da dijete ne bude opterećena, ali su djeca svjesna, čuju neki razgovor, vide da ljudi gube posao. Kad svi nešto šapću pred njim, dijete će razviti fantaziju koja može biti puno gora od realiteta, pa će onda živjeti u strahu od toga. Dakle, ako se ostane bez posla važno je razgovarati s djecom i reći: »OK, sad ćemo od nekih stvari morati na kratko odustati, ali mama i tata čine sve da budemo bolje.« Dakle, djetetu se daje minimalna informacija. Ako to ne učinimo, dijete će i samo primijetiti da odjednom nema puno aktivnosti, da mama ne ide na posao, i da se odjednom drugačije kupuje u dućanu. Isto tako je sa bolesti u obitelji. Treba dati informacije prikladne dobi, dovoljno informacija da dijete razumije što se događa, ali ne pretjerivati, ne preplavljivati. Adolescenti znaju zavarati roditelje jer djeluju puno odraslije nego što jesu, pa im daju previše informacija. Međutim, iako adolescenti kognitivno možda jesu suvereni,emotivno nisu, nemaju to životno iskustvo, ne mogu ga imati. Kad im roditelji daju previše informaacija, onda bi oni jako rado pomogli, ali ne mogu jer su adolescenti i idu u školu, ali ostanu opterećeni. Dakle, djeci i mladima dajemo osnovne informacije, ali uz poruku »To je mamin i tatin posao da se pobrine za to« i »Mi činimo sve što možemo«. To je dovoljno informacija za dijete i to će dovoljno pomoći – kaže Ella Selak Bagarić.
Hoće li ove nenormalne okolnosti odrastanja ostaviti trajne posljedice ne mentalno zdravlje djece?
– Što s tiče djece i njihovog mentalnog zdravlja, mislim da je važno da govorimo i o mentalnom zdravlju roditelja, dakle i njihove okoline. Dijete ovisi o svojoj okolini i važno je da svi skupa nekako budemo dobro. Većina ljudi se s tim stresom dobro nosi i dobro se oporavi. Primjerice, fantomski potresi. Neki ljudi su nakon potresa osjetili svaki trzaj u svom tijelu. Bilo je dovoljno da auto prođe da bi se nekako bojali da je to potres. Kod pacijenata koji su mi o tom pričali prije par tjedana, vidim da se je sad to povuklo. Ja im to ne spominjem, ne spominju niti oni meni, bolje spavaju. Dakle, kod nekih stvari sami se od sebe prilagodimo. No ako poteškoće, ako dijete ne spava i ne jede, ako ima regresivna ponašanja, ako odjednom piški u krevet i treba dudu, neće dalje od mame, ne želi ići u vrtić i ne želi ići u školu… To je trenutak u kojem trebamo potražiti pomoć i savjet stručnjaka mentalnog zdravlja. Ako to učinimo na vrijeme, zapravo preveniramo da te posljedice ostanu dugoročno i da ostave neke rane na djecu. Važno je da im stalno govorimo da razumijemo da im je teško, da su doživjeli gubitke. Iako je ovoga trena naglasak je na tome da ostanemo zdravi, pokušajmo naći neke alternative druženju, nešto da djeca imaju radost, da ih nešto veseli i u ovim uvjetima – savjetuje psihologinja.
Kako pomoći djeci u tugovanju nakon gubitka bliske osobe, roditelja ili prijatelja?
– Tugovanje i oporavak nisu događaji nego je to proces koji traje. I bol i tuga u određenim fazama su očekivani i poželjni. Mi odrasli imamo različite fantazije, poput te da je dijete malo pa da mu ne treba ništa reći. Ili, da psiholog treba reći djetetu da je npr. mama umrla. Neki dovedu dijete k nama tjedan dana nakon što je roditelj preminuo, dok je dijete još uvijek u stanju šoka i traže pomoć. Mi uvijek nekako pokušamo reći da trebamo djeci pustiti malo vremena: »Ove reakcije su očekivane, vaše dijete tuguje isto kao i vi. Idemo mu dati vremena da se prilagodi na situaciju, da uopće shvati što se dogodilo. Da se naljuti, da bude tužno, da pregovara u svojoj glavi, da odbija vjerovati da se to dogodilo. Ali dobit ćemo reakciju.« Ono što djeci u to vrijeme treba je da nisu sami. Iz rada s gubitkom doista znam da je većini odraslih teško naći odgovarajuće riječi, ali kad razgovaramo s djecom napomenimo da nam nakon gubitka bliske osobe ostaje dio koji nam nitko ne može uzeti. Imamo uspomene i zajedničke trenutke i to je nešto što nosimo cijeli život. I djecu time zapravo učimo i osnažujemo, dajemo im pravo da budu tužni. Ono što mnogi kažu djetetu je »Nemoj plakati. Bit će sve OK.«. To nisu riječi koje pomažu, jer time zapravo djetetu dajemo poruku da ne vjerujemo da mu je teško. I djeci i nama odraslima u tim teškim trenucima ne treba nešto posebno reći. Dovoljno je da smo tu i da nekom pokažemo da ga slušamo i razumijemo. Nekad je dovoljno ostati u emociji osobe preko puta koje sjedimo.« – poručila je na kraju Ella Selak Bagarić.”
Izvor: Z1
