Što je to mentalno zdravlje?
Selak Bagarić: „Mentalno zdravlje se odnosi na naš kapacitet da se nosimo s normalnim životnim stresom. Kada pomislimo na stres često mislimo da su to samo negativni događaji, ali stres mogu predstavljati i pozitivni događaji, dakle sve ono što nam se događa u životu, što zahtijeva jedan emocionalni napor, kako u ružnim tako i lijepim situacijama koje nas emocionalno iscrpe i koje nam budu teške. Zapravo se pojam mentalno zdravlje odnosi na to kako se mi nosimo s tim stresom i kako možemo unatoč tome biti produktivni.
Mentalno zdravlje ne podrazumijeva to da mi ne dožvljavamo neugodne emocije. Potpuno je očekivano, normalno i poželjno da doživljavamo cijeli raspon emocija. Dakle, to nije samo radost i sreća, već i tuga, i drugi osjećaji koji mogu doprinijeti tome da se ne osjećamo baš najbolje.
Mi se svi susrećemo s određenim teškoćama i normalno je da imamo stres u životu, a mentalno zdravlje, ako ga imamo, pomaže nam da se uspješno izborimo sa svim tim emocijama, tako da koristimo one resurse koje imamo, dakle našu otpornost, ranija životna iskustva i pomoć iz okoline, pri čemu nam pomaže otvorenost da tražimo tu pomoć. U mentalno zdravlje spada i jedan dobar osjećaj o tome tko smo mi, kakvi smo mi, koja je naša osobna vrijednost, naše samopoštavanje, naša mogućnost da prepoznamo sve ono što osjećamo, da prihvatimo sve ono što osjećamo u nekom trenu, da ne izbjegavamo neugodne osjećaje kada dođe do njih. Mentalno zdravlje je naša sposobnost da ne budemo kruti, da se prilagođavamo, da se mijenjamo, da se nosimo s teškoćama i da pritom ne izgubimo interes za sve ono što nas veseli, za naše aktivnosti i za sve ono što predstavlja naš život, te da kroz to učimo i razvijamo se dalje.“
Koje su poteškoće mentalnog zdravlja kod djece i mladih tijekom pandemije?
Selak Bagarić: „Neupitno je da ovakva situacija, koja zahtijeva jako puno prilagodbe, od online nastave do toga da nama je jako puno toga izmijenjeno i mijenja se i dalje, može dovesti do poteškoća pažnje i koncentracije. Nažalost, često odrasli to ne povezuju s okolnostima u kojima djeca i mladi danas odrastaju.
Drugi aspekt koji viđamo u kliničkoj praksi kod mlađe djece su neke burnije reakcije koje se onda često od strane roditelja stave u kategorije „razmaženog, zločestog, neposlušnog“. A zapravo dijete na taj način komunicira kako se osjeća iznutra. Djeci nekada nedostaju riječi da opišu ono što osjećaju, kao što nekada nedostaju i nama odraslima. Tada se to kako se osjećamo vidi kroz naše ponašanje. Kod male djece to će biti kroz nesuradnju, ljutnju, jako puno „neću“ i „ne želim“. Kod adolescenata će se to možda više vidjeti kroz neka rizična pnašanja. Ja se divim mladima kako danas funkcinoiraju i mislim da im trebamo čestitati na tome kako su se dobro prilagodili i koliko zapravo prihvaćaju ovu cijelu situaciju. Ono što je mogući rizik – kada smo izolirani, kada nema izleta, izalazaka, maturalaca… – kada sve to nedostaje onda potrebe mladih ostanu nezadovoljene i naravno da će se pokušati zadovoljti kroz neke dostupne resurse koji mogu biti štetni. Mi odrasli nekada ne vidimo da poteškoće dolaze iz neodgovorenih potreba djece i onda nismo niti u mogućnosti pružiti pomoć kakvu djeca i mladi u tom trenutku trebaju.“
Kakvo je stanje s mentalnim zdravljem mladih u Hrvatskoj?
Kuterovac Jagodić: „I u svijetu i kod nas oko 20% mladih ima neke mentalne zdravstvene teškoće. Problem je međutim da samo 20% njih dobije pomoć. Ne prepoznaje se problem ili nije dostupna ta pomoć. Naći danas psihologa za dijete je zapravo teška stvar u Hrvatskoj. Prije svega sve je koncentrirano u Zagrebu, u malom mjestu je teško doći do takve pomoći, a problem je i stigmatizacija problema mentalnog zdravlja i s njom briga o tome što će misliti vršnjaci, roditelji, drugi odrasli o onome tko traži pomoć: „hoće li me smatrati ludim“.
Uz brojne društvene rizične faktore mnogi mladi imaju i rizične faktore u obitelji,a mislim da je neprepoznato da mentalno zdravlje mladih može biti ugroženo i kad oni savršeno funkciniraju prema van. Dapače, kad su supersavršeni u funkcioniranju tada moramo pripaziti na njih. Ta njihova potreba i pritisak društva da budu najbolji, savršeni u svemu, da predivno izgledaju, budu društveni, uvijek nasmiješeni, top u svemu, to nosi svoju psiholšku cijenu, a može proizlaziti iz nekih nezadovoljenih potreba za samopoštovanjem, priznanjem, te može izazvati brojne mentalne teškoće.“
Koliko je dostupna psihološka pomoć u Hrvatskoj?
Mikloušić: „Psihološka pomoć nije u Hrvatskoj toliko dostupna koliko bi trebala biti. Većina resursa je koncentrirano u Zagrebu. Psiholozi u školama i domovima zdravlja su i dosada bili prekapacitirani, a sadas ulazimo u novu krizu mentalnog zdravlja i naši resursi ne prate potrebe koje će puno više rasti. Još nakon 2010. godine zapazili smo i u svijetu i kod nas veliki porast depresije, anksioznosti i suicida kod djece i mladih, što se povezivalo s korištenjem novih digitalnih tehnologija, posebno s uvođenjem društvenih mreža, upotrebom smartphone zahvaljujući kojima smo stalno online te socijalne usporedbe postaju sve intenzivnije. Kad smo već imali sve te izazove na mentalno zdravlje mladih, došla je i kriza s koronom, gurnula nas je sve još više online, odvojila nas od fizičkog druženja sa prijateljima što je povećalo taj problem. Međutim, sogim negativnih stvari s tehnologijom dolaze i pozitivne strane. Tako da su online sve više dostupni odgovori na pitanja o mentalnom zdravlju, stručni članci koje potpisuju certificirani psiholozi i u kojima se više nego ikada mogu naći informacije više o tome kako izgledaju simptomi određenih poremećaja i poteškoća, i savjeti kada i gdje potražiti stručnu pomoć. Znanje je moć – da znamo prepoznati neke promjene u nama, ali i da naučimo neke tehnike kako se oduprijeti i lakše prebroditi teškoće iz okoline koju ne možemo promijeniti.Online savjetovanje i terapija odlično funkciniraju, nekim je ljudima tako i lakše komunicirati s tereapeutom, tako da napredak tehnologije i telemedicine omogućuju veću dostupnost psihološke pomoći, neovisno o tome u kako malom mjestu živite.“
Kada potražiti stručnu pomoć i gdje?
Selak Bagarić: „Briga za mentalno zdravlje i za jačanje naše psihološke otpornosti nije nešto pasivno i nešto što se samo po sebi dogodi. Moramo biti aktivni i nalaziti nešto što će nama pomoći da se bolje nosimo sa svime time. Ne možemo očekivati da ne radimo ništa, a da nam bude bolje. Neke stvari doista odradi vrijeme pa se s vremenom prilagodimo – primjerice, ljudi koji su doživjeli potres, prvo vrijeme nakon toga su doživljavali fantomske potrese, ali se taj doživljaj nakon nekog vremena povukao. Ali smo u to vrijeme doživljavali neke pozitivne stvari, nastavili smo raditi, izašli van, počeli ponovo ići na posao – aktivno smo radili na tome da se vratimo na staro. A isto je tako i sa mentalnim zdravljem. Međutim, kada vidimo da nam šetnja ne pomaže, da se ne osjećamo bolje, važno je da se posavjetujemo s nekim, da nazovemo npr. neki telefon za psihološku pomoć, da dobijemo informaciju što je normalno i očekivano da možemo osjećati u ovakvim situacijama.
Kako izgleda prvi posjet psihologu? Mnogi mladi strahuju od prvog posjeta pishologu/psihijatru. Boje se da će morati piti lijekove, a to ne žele. Mogu li to izbjeći?
Kuterovac Jagodić: „Odlično je već kad se odluči krenuti po pomoć. Supersnagaje tražiti pomoć. No treba imati realističnu ideju o tome što znači dobiti psiholšku pomoć. Ne postoji psihološka pomoć gdje će problem biti riješen jednim razgovorom. Dakle, moramo ostaviti vremena sebi i tom procesu, ne moramo očekivati da će nam se svidjeti svaka osoba, svaki psiholog i psihijatar, na koje u tom procesu naiđemo. Nije to naš niti njegov neuspjeh, jer je velika stvar i u odnosu među osobama. Treba ustrajati dok nađemo osobu koja nam odgovara. Važno je da se ide pravim, obrazovanim stručnjacima i da se ne traži stručna pomoć kod nadripsihologa, već da se ide kod obrazovanih i kvalificiranih stručnjaka.“
Selak Bagarić: „Što se tiče dolaska psihologu na uputnicu, najbolje je krenuti uz preporuku obiteljskog liječnika koji možda već ima pozitivna iskustva drugih pacijenata pa može uputiti. Sasvim je u redu i očekivano da vam netko ne odgovara. Ako vam prvi stručnjak ne odgovara uzmite drugu uputnicu i otiđite drugom straučnjaku. Mislim da se kod nas mentalno zdravlje jako psihijatrizira. Naravno da neće svatko tko se obrati za psihološku pomoć završiti na lijekovima i nije svaki puta potrebna obrada psihijatra. Primjerice, mnogoj djeci nije potrebna psihijatrijska obrada ako znamo da su doživjela strašna traumatska iskustva i da su izgubila dom u potresu. Njima je potrebna podrška, nisu im potrebni lijekovi, jer je njihova rekacija normalna reakcija na nenormalne uvijete. Voljela bih da je traženje psihološke pomoći i podrške puno učestalije.“
