Ravnateljica Poliklinike prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander dala je intervju novinarki Lani Kovačević za VečernjiTV o nasilju među djecom i mladima:

Kovačević: Kaštelanski slučaj iznova je zgrozio javnost. Ovo je samo jedan od nizu loših slučajeva koji se događaju među mlađim punoljetnicima, pa i maloljetnicima. Nasilnici se iživljavaju, javnost osudi događaj, slučaj, ali ključni ljudi zapravo ne rade na konkretnim mjerama, kaznama za počinitelje. U čemu je problem?

Buljan Flander: Mogu vam reći svoje viđenje situacije s obzirom da se skoro četrdeset godina svoje karijere bavim zaštitom žrtava nasilja, ali i radom s maloljetnim počiniteljima nasilja. Čini mi se da je nasilje s godinama postalo sve okrutnije, da smo, ne samo djeca nego i mi odrasli sve manje osjetljivi na nasilje, i da reagiramo tek kada nasilje toliko eskalira da ne možemo više okretati glavu. I sad ćemo svugdje čuti, što je logično, osudu ovih koji su počinili nasilje, svi imaju svoje ideje od tipa “staviti ih na Goli otok, istući, pretući” ali zapravo sigurno nije rješenje da na nasilje reagiramo nasiljem, nego je rješenje ono što ste vi zapravo pitanjem dotaknuli: da se sustavno počnemo baviti prevencijom nasilja od vrtićke dobi. To ne znači da oni koji su počinili nasilje, bili maloljetni bili mlađi punoljetnici, ne trebaju imati sankcije. To ne znači da oni trebaju proći kao “eto djeca koja su se malo zaigrala”, ali nažalost u prvom, drugom, trećem osnovne vrlo često čujemo “pa djeca su se uvijek tukla, pa nema veze” ili “pa to je njihova igra pa nećemo reagirati” ili “nećemo da naša škola bude promatrana kao škola u kojoj postoji nasilje” pa se onda to skriva i okreće se glava. Na taj način dijete ode u srednju školu i onda se vrlo često pitaju i struka, i nastavnici i javnost, otkud je odjednom taj mladić, ta cura, tako nasilna. Nije postala preko noći, nije postao preko noći. Ti znakovi su postojali puno ranije, a mi koji smo trebali ne samo uočiti, nego i reagirati i baviti se tom djecom, mi smo zakazali. Najčešće, djeca koja se nasilno ponašaju pa dođu u tretman su djeca koja dolaze iz obitelji u kojima postoji nasilje, gdje gledaju nasilje, gdje su sami izloženi nasilnom ponašanju roditelja i gdje je to zapravo jedini način kako mogu dobiti pažnju.

Kovačević: Upravo u takvim obiteljima, za koje je jasno da su zapravo nasilnici i sami žrtve nasilja, kako postupati prema takvim roditeljjima. Jesu li oni zapravo najodgovorniji i treba li njih kazniti?

Buljan Flander: Ja mislim da im treba pomoći i da trebamo na vrijeme uočiti koje su obitelji nasilne, a to stvarno možemo kroz djecu. Djeca pokazuju znakove, ali mi odrasli se pravimo da ne vidimo jer se ne želimo petljati u obitelj. Mi smatramo da su to obiteljske stvari, ne želimo ima probleme pa da nas oni tuže. Znate, djelatnici naše Poliklinike, nas je 40-tak, jako često smo izloženi i prijetnjama, i “dat ćemo vas u medije”, i pozivima na linč, ali mi svoj posao moramo raditi u skladu sa zakonom. Ako uočimo da je nekom djetetu roditelj nasilan, pa ne trebam se bojati tog roditelja. Ja moram poslati obavijest nadležnim institucijama, ja moram, ako dijete ima 9, 10, 11… godina, u nekim situacijama obavijestiti ne samo centar za socijalnu skrb, nego i policiju, pa će onda ta obitelj dobiti i pomoć, a ako se ta obitelj i dalje nastavi tako ponašati dobit će sankcije. Dakle, do 14 godina dijete nije kazneno odgovorno. Vidjeli smo neki dan snimku 8-godišnjaka kojem u SAD-u stavljaju lisice. U Europi, osim u Engleskoj, uglavnom je 14 godina granica kaznene odgovornosti. Do tada su roditelji ti koji su odgovorni i s njima treba raditi, ukoliko nisu suradni naravno da i oni trebaju imati sankcije, no prvenstveno im treba pomoć, jer mnogi roditelji su sasvim izgubljeni i kad dođu kod nas na 4, 5 ili6 tretmana – ipak puno napravimo. Ali ne mogu ti roditelji doći kod nas dobrovoljno ako ne shvaćaju što rade i ako ne shavaćaju kako se ponašaju prema djetetu, jer kažu: tako su se i moji ponašali prema meni, pa što mi fali. Ako mi kao struka okrećemo glavu, a okrećemo glavu, ja garantiram da ne samo građani, nego i mi kao struka okrećemo glavu i ne reagiramo jer ne želimo imati posla s roditeljima, sa sustavom. Onda smo mi odgovorni ako do ovakvih stvari dođe, i ne trebamo se pitati zašto su nam djeca danas takva. Ja kao stručnjakinja koja se bavim ovom problematikom 40 godina nisam iznenađena, uopće nisam iznenađena da se ove stvari događaju. Jer koliko mi ulažemo u prevenciju, toliko ćemo na kraju dobiti. A ulažemo jako malo.

Kovačević: Kojim mjerama natjerati struku da shvati stvari ozbiljno i da počne djelovati?

Buljan Flander: Naravno, edukacijom. Kad radim edukaciju nekim strukama, poput liječnika, neki od njih čak ni ne znaju da su dužni i kome su dužni prijaviti nasilje nad djecom i među djecom. Neke druge struke također nemaju dovoljno informacija, ne postoje kolegiji na fakultetima za svaku struku koja će raditi s djecom. Trebao bi biti kolegij koji će učiti buduće stručnjake kako prepoznati, kako reagirati, s kim surađivati. Danas su dvije ključne riječi u Europi kad govorimo o zaštiti djece, a to je multidisciplinarnost i intersektorska suradnja. Znači ne treba se bojati ni liječnik, ni nastavnik ni psiholog ni stomatolog… ako nešto uoči da obavijesti centar za socijalnu skrb, jer to ne znači da će centar izdvojiti dijete iz obitelji. Stručnjaci centra za socijalnu skrb nisu tete i stričeki koji oduzimaju djecu. To su ljudi koji će ući u obitelj i pomoći obiteljima ako treba poslati ih kod nas ili negdje drugdje u tretman. Pomoći obiteljima da budu bolji roditelji, i da od svoje djece ne stvore maloljetne, a kasnije punoljetne nasilnike.

Kovačević: Djeca žrtve nasilja kasnije teško progovaraju o onome što prolaze, bilo na igralištu ili u školi. Kako potaknuti djecu da ipak progovore roditeljima ili nekome starijemu od povjerenja, o tome što im se događa.

Buljan Flander: Naša istraživanja pokazuju da im se povjeri tek 20-tak posto djece koja su žrtve nasilja, što znači da nama odraslima ne vjeruju. I zaista se moramo zapitati što je to što djeci treba, a ne dobiju od nas, da zatraže pomoć. Znači, trebaju im povjerenje u nas odrasle. Ako mi kao roditelji djeci ne pokažemo da smo tu za njih, da imamo vremena za njih… Neka zadnja istraživanja pokazuju da roditelji s adolescentnom djecom provode u prosjeku 10-tak minuta. Kako će nam onda reći ako im se nešto događa, u tih desetak minuta? Dakle, ako ne stvorimo odnos povjerenja, ako ne stvorimo odnos da smo tu za njih, ako imamo nasilne interakcije u obitelji, onda nam se djeca neće povjeriti. I, ono što mi psiholozi znamo, da zapravo prve tri-četiri godine jesu najvažnije, ali ja bih rekla i do 12-te je bitno što smo učinili. Onda je kasnije puno teže ako do 12-te ne uspostavimo takav odnos, ali nikad ne treba odustati. A što se tiče nastavnika kojima bi se djeca trebala povjeriti, to naše istraživanje je pokazalo da se nastavnicima povjeri nekakvih 12 posto djece. Na pitanje zašto, odgovaraju – kad su se povjerili bilo je još gore.  2018. sam držala jedno predavanje u Dubrovniku mladima o međuvršnjačkom nasilju, a to je zapravo isto jedan od načina prevencije – puno raditi s mladima, uključiti mlade, oni imaju fantastične ideje koje trebaju dati nama odraslima, treba ih uvažiti, kreativni su. Što god više uključimo njih, prevencijski programi će nam biti bolji. Na tom skupu sam čula od ravnateljice centra za socijalnu skrb iz Dubrovnika da je u 2018. godini dobila 5 prijava za međuvršnjačko nasilje iz cijele dubrovačke općine, koja ima 50000 stanovnika. A  znamo da u Hrvatskoj 27%, dakle skoro svako treće dijete, gotovo svakodnevno doživljava neki oblik međuvršnjačkog nasilja. I onda usporedite to s pet prijava. Pa smo onda tražili Osijek, Split, Pulu, Rijeku podatke – vrlo slične podatke smo dobili, mislim da je samo Pula imala veći broj prijava. Uglavnom, po pet-šest prijava centru za socijalnu skrb od škola. Znači, pravimo se da ne vidimo, puštamo djecu da dalje razvijaju nasilnička ponašanja jer se to kao nas ne tiče, i tek onda kad dođe do ovakvog jednog okrutnog nasilja reagiramo. Sad će se svi mediji o tome raspisati, opet nećemo napraviti nikakve nove preventivne programe, opet ćemo samo ostati na tome da neki entuzijastični ravnatelj pozove mene ili nekog drugoga da održi djeci predavanje, ali to nije dovoljno.

Kovačević: Što je sve nasilje? Objasnimo djeci i roditeljima kada treba reagirati jer su se našli u vrtlogu koji je vrlo opasan.

Buljan Flander: Ja bih razlikovala uobičajeni sukob s vršnjacima, ono što roditelji kažu “toga je uvijek bilo i bit će da su se djeca tukla, svađala, sukobljavala” od bullyinga. Uobičajeni sukob je kada postoji neki razlog za sukob, uobičajeni sukob uključuje da su obje strane po snazi ravnopravne i  nije kontinuiran. Bullying uključuje da je jedna strana jača, napadač je jedna osoba ili više, često se radi čak o grupi od više djece, da se žrtva ne može sama braniti, ne mora postojati neki konkretan razlog za sukob, i žrtva je obično slabija po nečemu, ili je druagčija. Ili je iz druge etničke skupine, ili je siromašna, ili je dijete s posebnim potrebama… To su situacije gdje se mi odrasli moramo uključiti i ne možemo reći da je normalno da se djeca sukobljavaju jer “i mi smo se sukobljavali”. Dakle, normalno je da se djeca u vrtiću oko igračke potuku, ali nije normalno da jedno dijete ili više djece sustavno zlostavlja drugo dijete, a ono se samo ne može obraniti. Tu se mi odrasli moramo uključiti, ali ne samo škola, nego i sustav i policija. Nema razloga da ne prijavimo policiji, i ako se radi o 10- ili 11-godišnjaku, jer MUP-ov odjel za suzbijanje maloljetničke delinkvencije sjajno radi. Ne znači da će roditelji ići u zatvor ili da će dobiti neke drastične sankcije. Ali će dobiti pomoć. Znači, moramo reagirati kad se radi o bullyingu, kad se dijete ne može samo obraniti, i posebno kad se radi o djetetu koje je po nečemu drugačije. Ono se zaista samo ne može obraniti i dobije sliku »ja sam kriv što se to meni događa, mora da nešto sa mnom nije u radu«. Sve mu je niže i niže samopoštovanje, sve manje povjerenje u odrasle ljude, i tako nasilje ide dalje i dalje. Ja sam nažalost, s obzirom da radim s djecom dugo godina, imala i određeni broj djece koja su pokušavala suicid, jer su godinama trpjela bullying, godinama su trpjela međuvršnjačko nasilje, a nisu dobila pomoć. Imam jako puno i djece i roditelja koji su probali u školi naći pomoć, međutim nastavnici nisu reagirali, a neki nastavnici su mi rekli “i kad smo htjeli reagirati, stručne službe i nastavnici se nisu složili”.

Kovačević: Da li prijavljujete takve nastavnike za koje vam djeca i roditelji kažu da nisu htjeli reagirati?

Buljan Flander: Da, apsolutno, jer i ja da ne reagiram, i vi da ne reagirate, obavijestimo nadležne službe da nismo reagirali, jer smo onda sudionici u zločinu. Iako naš zakon kaže da ako stručnjak posumnja da je dijete zlostavljano, a ne reagira, bit će kažnjen kaznom zatvora do 3 godine, ja nažalost ne znam niti jednog stručnjaka koji je kažnjen bilo kakvom kaznom zbog toga što nije reagirao, i mislim da uz podizanje svijesti, kao što su ove vaše emisije, da je uz edukaciju stručnjaka potrebno uvesti i sankcije za one koji ne reagiraju, jer su stvarno sudionici u zločinu.

Kovačević: Među mladima i među djecom novi je trend ne samo da su nasilni, ne samo da pozivaju na nasilje, nego nasilje snimaju i objavljuju na društvenim mrežama. Što nam to govori?

Buljan Flander: To nam govori da smo mi odrasli nešto pogriješili, da im nismo dali druge načine i objasnili im i educirali ih da budu popularni, da im nismo dali dovoljno slobodnih aktivnosti u kojima će se dokazati na drugi način, jer adolescencija je dob kada oni moraju biti popularni i to ovdje i sada. To je naprosto takva dob. I ako mi njima ne damo neke druge načine, oni onda traže lajkove na ovakve načine. Nasilja je svugdje oko nas, smatram da se nasilje i inače previše glorificira, smatram da obitelji nemaju dovoljno vremena i da neki ne znaju kako da oni budu barijera, kako da oni stanu između ovih svih okolinskih faktora koji zapravo veličaju nasilje i njihovih obiteljskih vrijednosti, i onda zapravo djeca negdje imitiraju nasilne heroje, a nasilne heroje im nudimo mi.

U jednom našem nedavnom istraživanj prije godinu i pol pitali smo djecu kako najviše provode slobodno vrijeme. Naravno, najviše provode vrijeme na društvenim mrežama, na internetu, na malim ekranima. Ali kada smo ih pitali što bi željeli, kako bi željeli provoditi vrijeme 95% njih, dakle djeca koja najviše provode vrijeme pred malim ekranima, su rekli da bi radije provodili vrijeme u druženju s prijateljima ili u nekim slobodnim aktivnostima. Znači, to je velika poruka onima koji imaju moć donošenja odluka – ja tu moć nemam, a ni vi to nemate – da omoguće djeci da slobodno vrijeme provode na drugačiji način. Ovo što se događa je velika poruka onima koji donose odluke da uvedu u škole neko učenje za empatiju, nešto što su im puno važnije životne vještine nego neka znanja koja im nikada u životu neće trebati. Još bih naglasila da je krajnji čas da država pokrene jednu veliku nacionalnu kampanju koja će doći do svakog djeteta i u najmanjem mjestu u Hrvatskoj, do svakog roditelja, do svakog nastavnika, upravo na temu međuvršnjačkog nasilja, a ne da to ovisi o entuzijazmu pojedinog ravnatelja vrtića ili škole ili nekog stručnjaka koji će stručnjake pozvati da održe jedno predavanje. Postojao je UNICEF-ov program koji je pokazao jako dobre rezultate – antibullying program. On se naprosto ugasio. Ima divnih programa koje rade razne udruge, ali nismo povezani. Svatko nešto radi u svom dvorištu i onda se sad svi čudimo, svi se pitamo otkud ovo. Upravo stoga što ne ulažemo dovoljno u našu djecu, a svi pričamo da su nam djeca budućnost, blago. Ali ‘ajmo vidjeti koliko na njima štedimo. Jer ono što danas zaštedimo, sutra će nas puno, puno više koštati.

Kovačević: Da, nažalost, mi se čudimo na svakom području, u svakom pogledu, u bilo čemu što zapravo radimo i činimo, mi se samo čudimo.

Izvor: Večernji list: link: https://www.vecernji.hr/vijesti/video-nasilje-je-postalo-sve-okrutnije-a-mi-reagiramo-tek-kada-eskalira-1428069

Print Friendly, PDF & Email