Večernji list: “POSTKORONA SVIJET: Je li nas korona zauvijek promijenila? Psihijatri bilježe pojavu novih poremećaja, djeca imaju PTSP…”

O  tome kako je pandemija utjecala na naše društvo, prehrambene navike, poslovnu klimu, obrazovanje, djecu i mlade te stariju populaciju,  na općenito mentalno zdravlje, veću povezanost, posttraumatski rast…  Večernji list objavio je 18. travnja 2021. kompleksnu temu novinarke Stele Lechpammer  pod naslovom “POSTKORONA SVIJET: Je li nas korona zauvijek promijenila? Psihijatri bilježe pojavu novih poremećaja, djeca imaju PTSP…”. Stručni sugovornici u temi su prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljca Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, izv. prof. dr. sc. Hrvoje Jurić, profesor etike na Odsjeku za filozofiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, socijalni radnik Nedjeljko Marković, predsjednik Udruge Pragma, psihijatar Ante Bagarić s Klinike za psihijatriju Vrapče, nutricionistica prof. dr. sc. Darija Vranešić Bender s Prehrambeno biotehničkog fakulteta, poduzetnik Hrvoje Bujas, izv. prof. dr. sc. Dragan Bagić,  sociolog s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, psiholog dr. sc. Boris Jokić, ravnatelj Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, demografski stručnjak s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu doc. dr. sc. Marin Strmota, psiholozi savjetovatelji u Centru za djecu, mlade i obitelj Modus  Petra Kremenjaš i Luka Juras:

“Otkad se proširio svijetom, rasprave o koronavirusu toliko su široke da se propituje čak i njegovo postojanje te gotovo i nema teme vezane za COVID-19 o kojoj se ne vode polemike. Osim jedne. Ono u čemu se svi slažu i kad se ni u čemu ne slažu jest da više – nismo isti. Pandemija nas je promijenila na svim razinama, virus je, osim u ljudske organizme, ušao u sve pore društva, doveo u pitanje sve postojeće strukture i zaljuljao temelje svega što poznajemo i na što smo naučeni. Promjene su mnoge ljude dočekale nespremne, no to ne znači da ih treba niti se mogu ignorirati. Stoga za nedjeljni Večernji na pitanje koje su bile najveće promjene s kojima smo se u posljednjih godinu dana susreli, ali i hoće li neke od njih biti dugoročne i zauvijek nas promijeniti, odgovara niz stručnjaka.

– Nesumnjivo je da smo se svi mi kao pojedinci, a i zajednice i društva kojima pripadamo, pa i čovječanstvo u cjelini, mnogo promijenili u vrlo kratkom razdoblju, u samo godinu dana. Promjene su zapravo temeljite iako ćemo ih vjerojatno u punom svjetlu moći sagledati tek s veće vremenske distance – zaključak je to doktora znanosti Hrvoja Jurića, profesora etike na Odsjeku za filozofiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. A da ništa neće biti isto kao pretpandemijske 2019. godine, bilo da je riječ o svijetu rada, obrazovanja i učenja bilo međuljudskih odnosa te daljnjeg ubrzanog razvoja znanosti, smatra i Nedjeljko Marković, predsjednik Udruge Pragma koja se bavi nizom društvenih problema. – Zbog svih tih ubrzanih promjena može nam se činiti kao da „gubimo tlo pod nogama“, sve što je bilo poznato sada se mijenja velikom brzinom, što može izazvati strah, sumnju, osjećaj kao da dolazi „kraj povijesti“ – slikovito opisuje Marković te dodaje kako bi najveća greška postpandemijskog razdoblja bila vratiti se na stare obrasce ponašanja.

Novi mentalni poremećaji

Promjena treba biti svjesna, a ističe kako ćemo se morati suočiti s onim negativnima, ali da će sigurno biti i pozitivnih s obzirom na to da je čovječanstvo tijekom povijesti pokazalo mogućnost iskorištavanja prirodne katastrofe za unapređenje znanosti i okretanja prema pravim vrijednostima. Ipak, Jurić je u tom pogledu ipak nešto pesimističniji, i to na temelju dosadašnjeg iskustva u pandemiji. – Zasigurno se može pronaći mnogo primjera koji pokazuju da su se dogodile i neke pozitivne promjene. Primjerice, neke su osobe u neočekivanim i neobičnim okolnostima doživjele neku vrstu prosvjetljenja, vratile su se sebi i pronašle su smisao svoga života. Neke zamrle obiteljske, susjedske i radne zajednice, pod pritiskom krize, rehabilitirale su se i otkrile su smisao i važnost zajedništva. Ali to su ipak izuzeci. Čini mi se, naime, da su mnogo brojniji primjeri osoba koje su u posljednjih godinu dana doživjele negativne psihoemotivne potrese ili slomove. Primjer su obitelji koje su postale još nasilnije ili disfunkcionalnije ili su se raspale, ali i druge, šire društvene zajednice koje su izgubile osnovu svoga postojanja jer ni jedna zajednica nije bogodana i vječna, nego se svaka uvijek iznova konstituira i opravdava svoje postojanje. A u ovakvim okolnostima teško je sačuvati smisao i individualno i kolektivno – poručuje Jurić.

Da bi se velike društvene promjene na nacionalnoj i globalnoj razini uopće mogle shvatiti, potrebno je najprije spustiti se individualnu razinu. Iako kao društvo više nismo i nikada nećemo biti isti, glavne se promjene zbivaju – u nama. Treba reći kako se mnogi u tome nisu snašli te kako je pitanje mentalnog zdravlja uistinu u posljednjih godinu dana trebalo postati primarno, no praksa pokazuje da je ta prilika propuštena, govori nam o tome Ante Bagarić iz Klinike za psihijatriju Vrapče.

– Javlja nam se više ljudi i više se traži pomoć. Neke su osobe počele patiti od mentalnih poremećaja, a stanje se kod onih koji su već patili od njih pogoršalo. Ljudi koji su relativno uspješno funkcionirali unatoč nekim psihozama, depresiji, ovisnostima… sada su se izgubili. Razlog je djelomično povećan stres, a djelomično slabije dostupna skrb. Dakle, povećao se i broj i težina mentalnih poremećaja, a bilježimo i pojavu novih poremećaja s kojima se psihijatri sada prvi put susreću i tek ćemo se njima baviti u budućnosti. Svima im je zajedničko obilježje, mogli bismo to tako nazvati, koronastres koji se veoma različito manifestira kod ljudi i teško ga je definirati. Osjeća se velika napetost, anksioznost, uznemirenost… Kao što je taj virus nevidljiv, tako su i ovi problemi “nevidljivi”, ali postoje i duboko su zakopani u našem emocionalnom sustavu – ističe poznati psihijatar te upozorava kako svi ti problemi neće nestati preko noći.

Tempo je odjednom usporio

– Emocionalne ćemo posljedice ove pandemije još jako dugo “vući” za sobom. Neki su ljudi izgubili posao i jako će ga teško opet naći, nekima su narušeni socijalni odnosi, neke su se obitelji raspale…

Treba otvoreno reći da je ova pandemija dosta toga nepovratno uništila. Neki će se izvući i emocionalno oporaviti iako će im možda trebati i godine, a neki možda i neće – kaže Bagarić te dodaje kako se zato nipošto ne treba pretvarati da se nije ništa dogodilo i da se nikako ne možemo samo “vratiti” u pretpandemijsko stanje. Probleme treba rješavati i zato ističe da pomoć moraju tražiti svi kojima je potrebna. Čak i ako ljudi nisu doživjeli neki teži oblik psihičkih smetnji, činjenica je da nema osobe koju ova pandemija nije na neki način promijenila te Bagarić napominje kako o tome treba razgovarati. – Pa svi smo zatvoreni više od godinu dana! Trenutačno je cijeli planet u nekoj vrsti zatvora i svi smo doživjeli neke promjene. Ne mora se nužno govoriti sa stručnim osoba, može i s članovima obitelji, susjedima, prijateljima, kolegama na poslu… kako bismo shvatili da smo se promijenili i mi i oni – zaključuje Bagarić.

Stručnjaci se slažu da ključ leži u obitelji, prijateljstvima, ljubavnim odnosima, no promjene su i u tim područjima dvojake. S jedne je strane ova pandemija omogućila ljudima da se bolje povežu i da više vremena provode zajedno, no podaci s druge strane govore i o smanjenoj stopi sklapanja brakova, jednakoj stopi rastava, povećanom nasilju u obitelji…

– Kao rezultat pandemije, mnoge obitelji tjednima su bile zatvorene kod kuće. Za neke se to ispočetka činilo pozitivnim jer se užurbani tempo života odjednom usporio. Rasporedi djece i roditelja natrpani raznim aktivnostima najednom su postali slobodniji pa su roditelji i djeca imali priliku provesti više vremena zajedno u zajednički kreiranim aktivnostima, projektima i igrama. S druge strane, pred obitelji su stavljeni i zahtjevni zadaci u ograničenom prostoru i vrlo kratkom vremenskom roku. Mnoga djeca i roditelji dotad nisu imali iskustvo provođenja toliko vremena na okupu te im se često javljao osjećaj da su zatvoreni s ljudima koje ne poznaju onoliko dobro koliko su mislili. Dodatno, pandemija je za velik broj obitelji donijela financijske teškoće, neizvjesnost te povećanje stope nasilja i zlostavljanja – objašnjavaju Petra Kremenjaš i Luka Juras, psiholozi savjetovatelji u Centru za djecu, mlade i obitelj Modus. Upozoravaju i da se ne smije zaboraviti na starije članove društva koji su, s jedne strane, izolirani radi svoje sigurnosti, no to je mnoge pogodilo emocionalno. Dodaju da, čak i ako neke starije osobe jesu usvojile digitalne vještine, to ne može biti dostatna zamjena. Vidljivo je to i kod ostalih osoba kojima kronično nedostaju dugi razgovori s prijateljima, odlasci na druženja i zabave…

– Treba spomenuti i osobe koje žive same, a kojima je ova pandemija ograničila gotovo svaku vrstu osobnog socijalnog kontakta u vrijeme zatvaranja. U takvim situacijama nije neuobičajeno da osobe koje žive same osjećaju toliko visoku razinu iscrpljenosti da ponekad nisu motivirane ni uzvratiti telefonski poziv ili odgovoriti na poruku – zaključuje dvojac.

Iako bi se u šali moglo reći da je lockdown “zaslužan” za mnogo prinova ove godine, demografski stručnjak s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Marin Strmota ipak opovrgava tu tezu te ističe kako je situacija sasvim suprotna. – Što se fertiliteta, odnosno rađanja tiče, kada govorimo o razvijenom svijetu, u koji se ubraja i Hrvatska, utjecaj pandemije je negativan. Sveopća je nesigurnost, a posebice egzistencijalna, većinu ljudi ipak odvratila od zasnivanja obitelji, odnosno stavila je planiranje trudnoće “na pauzu”, što je omogućeno modernom kontracepcijom. Već možemo vidjeti da će stopa fertiliteta u Hrvatskoj biti nešto niža u 2021. godini, odnosno nastavlja se njezin pad – objašnjava Strmota te ipak kaže kako će oporavak slijediti normalizaciju ekonomske situacije te stoga nije riječ o dugoročnim promjenama.

Iz ovoga se može izaći i jači

Upravo se djeca i mladi ubrajaju u najranjivije skupe pa stoga na njih treba obratiti posebnu pozornost. Da je lockdown utjecao na različite emocionalne probleme mladih koji su suočeni s manjim brojem kontakta s vršnjacima, dok su očekivanja roditelja veća, a strah i neizvjesnost sveprisutni, upozorava Nedjeljko Marković iz Pragme, u čijem se savjetovalištu za mlade u početku pandemije broj korisnika povećao 30-ak posto.

Također, bojazan zbog te dobne skupine izražava i profesor etike Hrvoje Jurić. – Najviše me zabrinjavaju mladi jer će, po svoj prilici, niz generacija odrasti u znaku pandemije ili barem postpandemijskog doba, koje neće biti mnogo bolje od pandemijskog. Što će njima značiti „dobro“, „bolje“ i „lošije“, teško mi je zamisliti – zaključuje.

O najranjivijoj skupini, onim najmlađima, te kratkoročnim i dugoročnim promjenama za njih, govori i Gordana Buljan Flander, osnivačica i ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, koja je sa suradnicima provela veliko istraživanje na uzorku od više od 22.000 djece i mladih u Zagrebu o njihovu mentalnom stanju.

– Podaci pokazuju da 9 posto djece ima klinički znatniju depresivnost ili anksioznost. Također, svako sedmo dijete, odnosno njih 15 posto, suočava se sa znatnijom razinom simptoma posttraumatskog stresa – ističe Buljan Flander te dodaje kako je kod djece i mladih uključenih u istraživanje specifično što su proživjeli i potres, što je također utjecalo na njihovo mentalno zdravlje. Ipak, kada je samo o pandemiji riječ, treba naglasiti da je 81 dijete obuhvaćeno istraživanjem zbog bolesti COVID-19 izgubilo člana obitelji, a 410 djece zbog bolesti je izgubilo blisku osobu s kojom ne žive. Djeci ova situacija jako teško pada pa više od 50 posto njih ima izražene razne simptome, odnosno smetnje.

“Škola i nije tako loša”

– Nama dolazi sve više djece koja imaju pojačane strahove, teškoće s koncentracijom, smetnje spavanja i prehrane, imaju psihosomatske smetnje poput glavobolje i boli u trbuhu. Kod gotovo polovice ispitane djece zabilježeni su osjećaji tuge i praznine, zabrinutost za sigurnost članova obitelji, a imaju i strah od toga da ostanu sami kod kuće – kaže Buljan Flander te dodaje kako je ova situacija jako utjecala i na roditelje. – U ispitivanju njihova zdravlja pokazalo se da je kod više od 20 posto zabilježena povišena depresivnost, kod više od 40 posto povišena anksioznost, a više od 40 posto je u povišenom stresu. A roditeljski neminovno djeluje i na dječji stres. Također, nama roditelji i sami izvještavaju da “lako puknu” i da im je “kraći fitilj”. To znači da su u porastu negativne roditeljske prakse i nasilne odgojne metode. Teško im je zbog online škole, zbog činjenice da nema granice između posla i privatnog života jer su cijeli dan u kući s djecom… – kaže te poručuje kako ne treba zaboraviti na narušen odnos s bakama i djedovima.

– U tome su djeca ove godine strašno zakinuta. Djeci uistinu nedostaju bake i djedovi, njihova ljubav i odnos s njima koji je specifičan i nezamjenjiv. Zato je bitno povezati one najmlađe i najstarije članovi obitelji barem online ili telefonski. Jer je moguće da će u suprotnom djeca osjećati dugotrajniju čežnju za tom ljubavlju – ističe poznata psihologinja i psihoterapeutkinja, koja ipak kaže kako nije općenito pesimistična u vezi s dugoročnim posljedicama.

– Kakve će posljedice djeca imati, ovisi o mnogim čimbenicima; primjerice, hoće li dobiti podršku okoline te jesu li oni sami po sebi osjetljiviji. Ipak, ne bih dramatično zaključila da će cijela generacija imati neke znatnije posljedice. Već 40 godina radim s djecom i čak su se neka teško traumatizirana uspjela oporaviti. Neka će djeca uistinu sobom ponijeti dio problema u odraslu dob, ali dio će čak doživjeti posttraumatski rast, što znači da će se u budućnosti lakše nositi s nekim stresnim događajima te će iz ove krize izaći čak jači – poručuje Gordana Buljan Flander te zaključuje kako će u konačnici pravi izazov biti vratiti djecu iz online u offline svijet. Bit će, poručuje, uistinu zahtjevno vratiti ih na igrališta nakon što su dan i noć provodili u virtualnom svijetu. Pritom je online školovanje najveća promjena s kojom su se susreli učenici i studenti. Preko noći su se preselili u virtualne učionice, što je utjecalo na njih, na njihove profesore i nastavnike, ali i roditelje.

– Naši znanstveni rezultati upućuju na to da učenici u većoj mjeri preferiraju učioničku nastavu, i to zato što ih se tamo sadržajima poučava na jasniji, razumljiviji i zanimljiviji način. Moglo bi se reći da je pandemija uzrokovala da mladi ljudi u Hrvatskoj pomisle: “Nije ta škola ni tako loša!” Učinak pandemije na odgojno-obrazovne radnike tek treba ispitati jer oni su sigurno pod velikim stresom te im treba osigurati podršku kako ne bi izgubili entuzijazam. Roditelji su pak izluđeni cijelom situacijom, ali naša istraživanja upućuju na to da u velikoj mjeri daju podršku obrazovanju svoje djece – govori Boris Jokić, znanstvenik s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu koji je prošle godine proveo veliko istraživanje o online nastavi. Također, upozorava na još jedan aspekt koji se često zaboravlja…

– Socijalni gubici mladih ljudi jednako su važni kao i obrazovni. Škole i fakulteti nisu samo mjesto učenja činjenica i vještina. Oni su puno više od toga – mjesto osobnog i socijalnog razvoja – zaljubljivanja, svađa, prijateljstava, malih i velikih izdaja i izgradnje osobnosti. Sve to trenutačno ili nedostaje ili je prisutno u ograničenoj mjeri – kaže Jokić te zaključuje kako će pandemija dugoročno ipak imati pozitivan utjecaj na obrazovanje. – S jedne strane dokazat će se da je škola mjesto u kojem je ljudski kontakt najvredniji element.

Drugim riječima, potvrdit će se važnost klasične škole. Ako pak bude dovoljno mudrosti, ta će se škola obogatiti svim onim pozitivnim stvarima koje nudi obrazovanje na daljinu, prije svega digitalizacijom procesa, mogućnosti psihološkog uranjanja, modeliranja osobnog iskustva, adaptivnog testiranja…

Da je u Hrvatskoj samo malo više sloge i pameti, mogli bismo na temelju kombinacije klasične i online škole pomaknuti iskustvo učenika u potpuno druge sfere – poručuje. Ubrzana digitalizacija jedna je od glavnih promjena s kojima se društvo suočilo, i to u svim aspektima života, a ne samo u obrazovanju. Putem raznih online platformi organiziraju se čak i proslave rođendana, muzeji i izložbe se posjećuju virtualno, online kupnja doživjela je nevjerojatan rast, hrana se naručuje putem aplikacija, sastanci se odrađuju u pidžami… A hoćemo li išta od toga zadržati i kako je pandemija zapravo smanjila jaz među generacijama, objašnjava Dragan Bagić, profesor s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Nastaje neki novi svijet

– Mladi su i prije pandemije živjeli dominantno u digitalnom svijetu, bili su digitalni urođenici. Pandemija je u taj svijet natjerala srednje generacije, ali i one najstarije – digitalne pridošlice. Tako da će svijet mladih – digitalni svijet – naprosto postati normala za sve generacije i ta razlika između urođenika i pridošlica znatno će se smanjiti. Naša djeca, drugim riječima, ostaju bez svoje mladosti. Jer bit mladosti čini upravo to da imate neki svijet koji je različit od svijeta vaših roditelja i starijih generacija. Pitanje je hoće li itko htjeti ili imati potrebe „vraćati“ se iz digitalnog svijeta – kaže Bagić, koji dodaje kako će nove generacija ovu situaciju ipak iskoristiti za nove načine studiranja i poslovanja. – Bojim se da će naša sveučilišta u idućih 5-10 godina izgubiti znatan broj studenata, ali ovaj put ne zbog njihove emigracije, nego zato što će moći upisati online studij na prestižnom europskom sveučilištu te ga završiti a da se ne maknu iz, primjerice, Gospića. Troškovi studiranja takvog studija mogli bi biti jednaki ili tek nešto veći od troškova odvojenog života u Zagrebu ili Rijeci. Bojim se da se dobar dio naših sveučilišta neće snaći u tome te da im slijedi ozbiljna kriza – misli Bagić, koji predviđa i velike promjene u svijetu rada, prije svega zato što će rad od kuće postati posve uobičajen za većinu uredskih zanimanja. – To posve mijenja ideju „tržišta rada“. Svatko će moći, naime, iz svog doma u Zagrebu konkurirati za poslove u Njemačkoj i Švedskoj a da pritom ne planira preseljenje. Tako će oni najkonkurentniji moći zarađivati 5-6 puta veću plaću od svog susjeda koji radi isti posao za neku hrvatsku tvrtku. To bi jako moglo promijeniti migracijske tokove te bi se moglo očekivati da se ljudi doseljavaju na jadranske otoke i tamo uživaju u ambijentu, a istovremeno rade za velik novac u Londonu – kaže te dodaje kako će takve promjene izrazito utjecati na tržište nekretnina i urbano planiranje. O dugoročnom utjecaju pandemije na poslovanje govori nam i Hrvoje Bujas, predsjednik udruge Glas poduzetnika. – Na državnoj će razini dugoročno velik utjecaj imati činjenica da su određeni sektori doživjeli strašan pad, poput uslužnih djelatnosti, ugostiteljstva, event industrije, putničkih agencija… S druge strane, IT sektor i građevina su doživjeli strašan bum i to će imati dugoročne posljedice – kaže Bujas te zaključuje kako su se promjene dogodile i na razini samih poduzetnika, koji su u ovoj krizi, smatra, naučili tri važne lekcije.

– Za početak, svi su shvatili da ništa nije nedodirljivo te da alternativa uvijek mora postojati, odnosno da se ne može preživjeti bez “rezervi”. Druga velika lekcija jest da svaka tvrtka mora imati digitaliziran sustav, a zaposlenici moraju biti informatički pismeni. Danas je to što nemate online poslovanje kao da nemate sanitarni čvor u tvrtki, bez toga se ne može. Svatko mora biti prisutan na internetu. I u konačnici je pouka da se ne smiju staviti “sva jaja u jednu košaru”, treba ulagati u različite segmente poslovanja. Mislim da su to poduzetnici trajno shvatili te da ih je to trajno promijenilo – zaključuje Bujas.

Ipak, kada se govori o budućim promjenama, ističe da treba govoriti i onima koje se očekuju, a koje se vrlo vjerojatno neće dogoditi.

– Sada je bila prilika da se olakša poslovanje smanjivanjem regulacije, ubrzavanjem birokratskih procesa, digitalizacijom pa i smanjenjem poreza. Nažalost, ti ključni potezi nisu povučeni. A ako se to nije napravilo sada, mi uopće ne vjerujemo da će se to ikada napraviti – govori Hrvoje Bujas, koji smatra kako je upravo kriza idealno vrijeme za reforme koje bi bolje pozicionirale Hrvatsku na globalnoj karti svijeta.

Treba li se bojati promjena?

– Mislim da je pandemija jako ojačala koncept nacionalne države te da je zapravo dovršila globalizacijske procese kakvi su se razvijali od 1980-ih. Sada će trebati nekako rekonceptualizirati i presložiti globalizaciju jer mi više ne možemo bez globalnog svijeta i globalne povezanosti, tu nema nazad. Samo će se morati posložiti neki novi model – kaže pak Dragan Bagić, koji smatra da je pandemija znatno utjecala i na promjene u geopolitičkim odnosima, tako da će se svijet promijeniti i na tom planu. – Niz trenutačnih zdravstvenih navika će ostati. Maske sasvim sigurno, barem kod nekih ljudi. Pogotovo zato što će se i COVID vjerojatno vraćati još neko vrijeme – kaže Dragan Bagić.

Razgovarali smo i s nutricionisticom Darijom Vranešić Bender o snažnoj promjeni prehrambenih navika.

– Očekivali smo povećanje konzumacije nezdrave hrane i povećanje tjelesne težine kod mnogih osoba, no istraživanje koje smo proveli među 4000 Hrvata na početku lockdowna govori drukčije. Pokazalo se da su oni koji su se do tada brinuli o prehrani počeli još više paziti, a oni koji su se do tada nezdravo hranili nastavili su tako. Pritom je 20 posto osoba prijavilo da je dobilo na težini, no sada su već brojke vjerojatno nešto gore jer je ljudima znatno smanjena tjelesna aktivnost – govori Vranešić Bender te dodaje da je jedna od pozitivnih promjena to što su ljudi osvijestili koliki je utjecaj prehrane na prevenciju bolesti pa sve češće kuhaju kod kuće za cijelu obitelj. – Smatram da će sve ove promjene zajedno, od najmanjih do najvećih, snažno utjecati na buduće generacije, koje će se ponašati odgovornije jer će imati naše iskustvo i uvid u naše greške tijekom ovih pandemijskih godina – zaključuje Nedjeljko Marković.

Dragan Bagić poručuje pak kako je ključno to što smo u ovoj pandemiji i kao pojedinci i kao društvo puno toga naučili.

– Najvažnija lekcija, koje smo zapravo svi svjesni, jest da se sve navike zapravo mogu lako promijeniti! I da se stvarnost može promijeniti lako. I pri tome ni jedno ni drugo nužno ne donosi „katastrofu“ i „kraj svijeta“. Možda to bude poticaj ljudima da budu spremniji na promjene u svojim životima. A možda bude poticaj društvima i državama da se manje boje promjena – kaže uz napomenu kako je niz onoga što je do jučer bilo nezamislivo danas normalno – a pritom će nešto ostati uobičajeno i nakon što pandemija prestane. I tu leži klica važnih promjena za budućnost.

Izvor: Večernji list

Link: https://www.vecernji.hr/vijesti/je-li-nas-korona-zauvijek-promijenila-psihijatri-biljeze-pojavu-novih-poremecaja-djeca-imaju-ptsp-1485352

Print Friendly, PDF & Email