U članku objavljenom u Večernjem listu 20. listopada 2018. psihologinja Poliklinike Mia Roje savjetuje roditelje kako ne prijeći opasnu granicu, koliko vremena djeca smiju provesti ispred ekrana, te što učiniti kad se bune zbog toga što se moraju prestati igrati pametnim uređajima, a glumica Ana Vilenica iznosi iskustvo kako sina Dujma Antona štiti od prekomjernog korištenja tehnologije:
“Djecu ne možemo izolirati, praviti se da uređaji s ekranom ne postoje. To bi bilo potpuno pogrešno jer suvremene tehnologije, osim rizika, mogu donijeti puno prednosti, a upoznavanje djece s njima neminovno će se dogoditi i to je svakako bolje uz vodstvo odraslih. Tableti mogu biti kvalitetno edukativno sredstvo, no u određenoj mjeri i u određenim okolnostima. Nikako nisu zamjena za vrijeme i pažnju roditelja – objašnjava psihologinja Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, Mia Roje. Dodaje da se tu ne radi samo o pametnim telefonima i tabletima već općenito o gledanju u ekran u što spadaju televizori, mobiteli, računala…
– Prvi simptomi mogu se prepoznati po tome da dijete ne može obavljati osnovne funkcije kao što je hranjenje ili odlazak na spavanje bez malog ekrana, pokazuje izrazitu neugodu i tjeskobu pri odvajanju od ekrana, teško mu se zabaviti drugim uobičajenim aktivnostima. Uspavljivanje uz ekran velika je pogreška. Ne samo da će se dijete gledajući neki sadržaj ili igrajući igru razbuditi pa će mu često trebati više vremena da zaspi, nego će vjerojatno i lošije spavati. Dokazano je da konzumiranje takvih sadržaja neposredno prije spavanja kod male djece ima za posljedicu manje REM faza, faza dubokog sna, koje su nužne za adekvatan odmor. Zato djeca ne bi trebala gledati u ekrane barem sat vremena prije odlaska na počinak – upozorava Roje. Psihologinja naglašava da djeci do dvije godine ne treba dopustiti da gledaju sadržaje na ekranu, niti da se igraju pametnim uređajima prema preporuci Američke pedijatrijske udruge. Nakon što dijete napuni dvije godine, može mu se dopustiti do 30 minuta na dan te se svake godine ta granica postupno pomiče, a prije nego li krene u školu, maksimalno pred ekranom može provesti dva sata. To znači, ako je pogledalo cjelovečernji crtani ili dječji film, taj dan se ne bi smjelo više igrati tabletom.
Kontrolirajte vrijeme i sadržaj koji djeca gledaju na pametnim spravama
– Pretjerano igranje igrica kod djeteta može izazvati povlačenje u svoj svijet. Vršnjaci mu više neće biti toliko zanimljivi jer su igre na ekranu dinamičnije, imaju zanimljivije boje, zvukove… Dijete se neće htjeti družiti vršnjacima, baviti se sportom, neće razvijati maštu, jednako kao djeca koja nisu pretjerano pobuđena sadržajima s ekrana – tumači Mia. Dodaje i da je vrlo važno naći omjer vremena koje djeca provode pred ekranom s vremenom koje provode u prirodi, odnosno da taj omjer uvijek mora biti u korist igre na zraku, kad god je to moguće. Ako nije moguće primjerice zbog vremenskih uvjeta, i u kući se mogu organizirati aktivnosti bez ekrana – kako za djecu, tako i za roditelje koji su djeci glavni uzori i modeli ponašanja.
– Naravno, nije dovoljno samo postaviti vremensko ograničenje, već treba nadzirati kakve sadržaje dijete gleda na ekranu, odnosno kakve igre igra. Agresivne sadržaje, od onih na YouTubeu, pa do igrica treba eliminirati, u čemu nam pomažu posebno dizajnirani programi. Naravno da se može dogoditi da dijete slučajno naiđe na preagresivan sadržaj ili sadržaj koji je na drugi način neprimjeren i o tome treba razgovarati, tako da se potiče djetetovo kritičko mišljenje, postavljati mu otvorena pitanja i zajedno doći do zaključka o viđenim sadržajima. Zato je bitno da roditelji svakih petnaestak minuta pogledaju što dijete radi na pametnoj spravi – savjetuje psihologinja.
Dijete ima pravo na pobunu, a roditelj mora biti ustrajan
Mnogi roditelji imaju prave borbe s djecom kad dođe vrijeme da se ona prestanu igrati i vrate im tablet ili pametni telefon. Djeca često burno reagiraju i plaču. Roje kaže da tu treba imati takta. Djetetu je dobro najaviti na način na koji razumije ovisno o dobi koliko vremena ima za igru pred ekranom te ga upozoriti da će primjerice morati prestati za nekoliko minuta. Ako dijete zamoli da se još malo poigra kako bi završilo dostignuti nivo igre, to mu se može dopustiti, na način da roditelj prati i utvrdi da dijete zaista završava kad je dostiglo viši nivo (ili već kako su se dogovorili). Tako bi bilo dobro postupati i u drugim igrama, primjerice kad se dijete igra u parku ili pješčaniku, kako bi se pripremilo za završetak njemu ugodne aktivnosti. Unatoč tome, djeca znaju itekako glasno negodovati kad završi taj produžetak.
– Dijete ima pravo na pobunu, a roditelji moraju imati samopouzdanje i otrpjeti neugodne emocije, riječi i ponašanje koji se mogu javiti kod djeteta. Može se saslušati mišljenje djeteta i utješiti ga se, ali bez rasprave o postavljenim granicama, u smislu da će dječje negodovanje navesti roditelje da mijenjaju pravila. Djeca ne vole ići liječniku, ne vole nekad ići u školu ili obući jaknu dok je vani hladno, ali znamo da moraju jer je to u njihovome najboljem interesu – isto vrijedi za male ekrane. U suprotnom djeca će uvijek pokušavati pomaknuti granicu. Ako vide da im to ne uspijeva, neće se više buniti kad dođe vrijeme da prekinu igru – zaključuje Roje.
Ana Vilenica sinu često kaže da se tabletu ispraznila baterija
Šestogodišnji Dujam Anton, sin Ane Vilenice, poput svojih vršnjaka voli se igrati na pametnim spravama i gledati televiziju. Glumica mu to, kaže, ne brani, ali pazi da ne pretjera. – Predškolska djeca se moraju međusobno družiti, igrati se u pijesku, trčati, padati… zapravo raditi sve ono što smo i mi radili kad smo bili u njihovim godinama. Sad je vrijeme da to nauče, a to ne mogu virtualno. Naravno, ne treba im braniti da se poigraju i na pametnim spravama i pogledaju crtiće, ali to mora biti kontrolirano – kaže Ana. Prvo čega se glumica strogo drži je omjer koliko joj sin provede u aktivnostima na zraku, a koliko je pred ekranom. Ako je Dujam na otvorenom proveo manje od tri sata, taj dan neće gledati crtiće, niti će se igrati pametnim spravama.
– Djeca se vrlo brzo nauče skidati i instalirati igrice, što nije ništa čudno jer su pametne sprave konstruirane logično, tako da se jednostavno koriste. Zato jako pazim kakve su to igre, da nemaju agresivan sadržaj. Također mu ne dozvoljavam da sam upravlja YouTubeom, jer to djeci omogućava da nekontrolirano prelaze iz jednog sadržaja u drugi. Posljedica toga je da se djeca ne mogu fokusirati, da gube moć koncentracije – kaže Vilenica. Dodaje da u zadnje vrijeme sinu najčešće kažu da tablet ne radi jer mu se ispraznila baterija, a za igru mu posude svoje pametne telefone. Nastoje da te igre budu edukativne i strogo se drže ograničenja vremena. – Na početku se znao pobuniti, ali ne treba to uzimati k srcu. Bila sam ustrajna i sad se to rijetko događa– opisuje Ana.”
Tekst u cijelosti pročitajte na linku: https://www.vecernji.hr/techsci/kako-odvojiti-malisane-od-tableta-bez-sva-a-i-suza-1276457
