“Kad u javnosti izbije neka obiteljska tragedija, većina optužuje i nagađa, a oni koji o detaljima najviše znaju moraju šutjeti. Centri za socijalnu skrb ne smiju iznositi podatke o osjetljivim i mučnim životnim problemima ljudi koji su u sustavu socijalne skrbi, čak i kada su detalji koji se o pojedinim slučajevima iznose u javnosti neistiniti. Stoga su nas ispočetka vrlo nepovjerljivo dočekali u Peščenici, jednoj od dvanaest podružnica zagrebačkog Centra, u kojoj smo proveli jedan radni dan.”, piše novinarka Romana Kovačević Barišić u Večernjem listu od 9. ožujka 2019.:
“U ispovraćanoj jakni Pokrivaju područje od Držićeve do Ikee, s oko 65 tisuća stanovnika pa je tamošnjih trideset stručnjaka – socijalnih radnika, psihologa, defektologa i pravnika – prošle godine radilo na 11.645 slučajeva, gotovo dvostruko više nego 2016. Koliko kvalitetno se može pomoći 388 ljudskih sudbina u jednoj godini? – To što život piše ne može se smjestiti u sve zakonske članke. Da se nađu rješenja za sve situacije koje ljude pogađaju, treba biti virtuoz – kaže Vesna Drobac, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Peščenica. Priča nam o slučaju teškog zanemarivanja djeteta za koje su procijenili da ga hitno treba izdvojiti iz obitelji. Do žurnog izdvajanja, napominje, dolazi samo u slučaju ako je djetetu ugrožen život i zdravlje. Tu su mjeru i predložili sudu, a kako bi dijete što prije moglo otići na posvajanje, tražili su i lišenje majčine roditeljske skrbi. I to je odobreno pa se činilo da će dijete brzo biti na sigurnom. No tada se u matičnu knjigu odjednom upisao otac djeteta, koji to ranije nije smatrao potrebnim, i time vratio priču praktički na početak: mora se voditi novi postupak za lišenje očeve skrbi, a dijete ostaje u rizičnoj obitelji do daljnjeg. Odraslije, dijete će biti teže posvojivo. Ako mu se u međuvremenu nešto dogodi? Na to nema pravog odgovora. – Reći će da je centar spor – zaključuje ravnateljica.
Svjesna da je dijete u obitelji ugroženo, a roditelji od kojih ga je trebala oduzeti nisu htjeli otvoriti vrata, jedna je njihova kolegica svojedobno provalila vrata. Zbog toga je završila na sudu. V. Drobac napominje da centar ne može pokucati nasumce na nečija vrata ako nema dojavu da se ondje događa neka svađa, plač djece, ako netko ne primijeti da su zapuštena… Policajci im odmah dojavljuju i ta suradnja funkcionira. – A onda kad zovemo školu, saznamo da dijete ima 400 neopravdanih sati. Ili pak kad zovemo doktora, a onda čujemo da desetogodišnje dijete do sada nikad nije cijepljeno! Pa to su već znakovi zbog kojih su nas trebali puno ranije zvati – nadopunjava socijalna radnica Romana Čagalj Vilić. Dodaje i da im se vrlo često uskraćuju podaci jer Uredbu o zaštiti podataka svatko tumači kako hoće. Tako, recimo, ima slučajeva da liječnik ne želi ispuniti obrazac u postupku oduzimanja poslovne sposobnosti, iako je to propisano. Ne uspije li mjera žurnog izdvajanja, od suda se traži ovrha, koliko god to svima mučno bilo. Kad do toga dođe, javnost nerijetko baca drvlje i kamenje na socijalne radnike. Ali oni dobro znaju da se to ne događa olako. Nakon jedne posebno teške, cijeli je tim završio na bolovanju. Neke od njih prisjećaju se kako su po vlastito dijete u vrtić znale doći do koljena blatnjave ili s ispovraćanom i zapišanom jaknom, direktno s terena gdje je korisniku pozlilo.
Konfliktni su razvodi sklizak teren jer nasilje u obitelji katkad se prelije i na one koji se umiješaju. Nakon dramatičnih slučajeva oduzimanja djece ili zatvora kao posljedice postupanja socijalne službe, nerijetko se krivci pokušaju osvetiti. Stručnjaci su katkad prisiljeni tražiti zabranu prilaska. Nesuradnja drugih sektora proizlazi najčešće iz filozofije nemiješanja, ali i iz straha. Tako se prisjećaju ravnatelja škole koji nije dozvolio da se sudska ovrha provede u školi jer se bojao dečka neodgovorne djetetove majke. – Imamo i primjere gdje patronažna sestra ne želi ići u romsko naselje. Tamo nitko ne želi osim nas – govore. Prisjećaju se i slučaja starijih supružnika koji su se potukli u subotu navečer i privedeni su, a kod kuće su imali 95-godišnju nepokretnu staricu koja nije mogla ostati sama. Dežurna socijalna radnica, sjedeći uz staricu, zvala je niz domova i udomitelja uzalud jer mjesta za baku nigdje nije bilo, a neki su telefoni ostali gluhi. Oko ponoći je ipak uspjela namoliti da je prime u već prebukirani dom, i to samo zahvaljujući tome što je preklinjala ravnateljicu. U sličnoj se kriznoj situaciji našla jedna njihova kolegica. Nitko se s mogućih smještaja nije javio, oni koji jesu – nisu imali mjesta pa je na kraju majku s djetetom odvela vlastitoj kući. Čin je to koji ima i službeni naziv: propust u radu! Dok razgovaramo, prekida nas vika s hodnika. Muškarac glasno tumači da “njima ti papiri trebaju”, a uz njega pokunjena djevojka. S novorođenčetom uzastopno odlazi u bolnicu tvrdeći da ima proljev, a u bolnici dijete pregledaju i ustvrde da je sve u redu. Nakon višekratnog ponavljanja bolnica je centru javila da bi valjalo vidjeti o čemu se tu radi….”
Tekst u cijelosti pročitajte na linku:
https://www.vecernji.hr/vijesti/jedan-dan-u-centru-za-socijalnu-skrb-suprug-je-napastovao-kcer-dok-sam-bila-u-bolnici-1305583
