Večernji list: “Gordana Buljan Flander: I djeca posvađanih roditelja trebaju mamu i tatu”

Večernji list od 6. ožujka 2019. donosi intervju s ravnateljicom prof. dr. sc. Gordanom Buljan Flander povodom izmjena Obiteljskog zakona iz 2015. godine, odnosno odredbi o razvodu i roditeljskoj skrbi. Autor članka je Marinko Jurasić:

“U sklopu nužnih izmjena Obiteljskog zakona iz 2015. ističu se i odredbe o razvodu i roditeljskoj skrbi. Premda se govori o smanjenju broja konfliktnih razvoda, riječ je o fikciji koja proizlazi iz roditeljskog plana na koji roditelji pristaju kako ne bi bili proglašeni nespremnima na suradnju kad se skrb o djetetu povjerava samo jednom roditelju. A onda nakon razvoda traže izmjenu roditeljskog plana. Kako na to zakonsko rješenje s pozicije dječje psihologinje, psihoterapeutkinje i stalne sudske vještakinje u predmetima procjene roditeljskih kompetencija gleda prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.

Nekonfliktni razvodi su vrijedan cilj, ali stvarnost je drugo?

Zakon je pisan s dobrom vjerom da će se roditelji, barem većina, rado dogovoriti o pitanjima važnima za odgoj djece. I sama zagovaram da je u najboljem interesu djeteta dogovor roditelja te što rjeđi i kraći sudski procesi kako bi dijete nakon razvoda što prije uspostavilo ravnotežu u životu. No činjenica je da se mnogi roditelji ne mogu i ne žele dogovarati te je tad nužno da sustav preuzme odgovornost. Smatram pogrešnim što sud ne može donijeti rješenje o ravnopravnoj, dijeljenoj skrbi ako se roditelji ne mogu dogovoriti.

Pa i ako to izazove nove sukobe?

Čak i kad bi takva presuda bila povod za dodatne konflikte, smatram kako je važno presudom dosljedno upućivati roditelje na suradnju i pokazati im da opcija njihova dugoročno narušenog odnosa na štetu djece jednostavno – nije opcija. Kad sam pitala ljude koji su sudjelovali u izradi aktualnog Obiteljskog zakona da mi objasne smisao ovakvog rješenja, odgovorili su kako će sustav prepoznati potencijalnu manipulaciju djetetom pa da će skrb dobiti drugi roditelj. Pitam se zašto čekati da dođe do manipulacije, do otuđivanja i patnje djeteta umjesto da djelujemo preventivno. Pitam se i koja je to institucija sustava te kojim alatima raspolaže da u svakoj obitelji traži znakove manipulacije pa pokreće nove postupke. U ovim slučajevima vrijeme je djetetu neprijatelj i davanje mogućnosti roditeljima, čekanje na pokretanje i završavanje često dugih sudskih procesa uglavnom je oduzimanje prilike djetetu.

Kako onda s gledišta vaše struke treba riješiti taj problem?

Po istraživanjima i kliničkoj praksi otuđivanje djeteta povezano je s raspodjelom moći, odnosno djetetom manipulira onaj roditelj koji ima moć. Zbog toga smatram da standard treba biti da nakon razvoda oba roditelja imaju što je moguće više jednako raspodijeljenu moć. Moć se očituje u vremenu koje dijete provodi s roditeljima, u donošenju važnih odluka za dijete, poput odabira škole, slobodnih aktivnosti i slično. To ne znači da je za svaku obitelj rješenje pola vremena kod majke, pola kod oca. Dijete nije postotak niti je primjereno tako “razračunavati”. Ideja je da, s obzirom na individualne karakteristike djeteta i objektivne okolnosti (mjesta stanovanja, rasporeda rada roditelja, slobodnih aktivnosti djeteta itd.), iznađemo odmah, na samom početku procesa razvoda, rješenje u kojem dijete približno jednako ima oba roditelja uključena u svoj život. No pravo djeteta na oba roditelja (osim u slučajevima kada roditelj šteti zdravlju, sigurnosti i životu djeteta) iznad je svakog prava roditelja. Na taj način nitko se ne može ponašati kao vlasnik djeteta, određivati, primjerice, kada će „dati“ dijete drugom roditelju i koristiti dijete kao sredstvo sukoba ili postizanja cilja u bivšem partnerskom odnosu.

Koje su posljedice za djecu u slučajevima dugotrajnih visokokonfliktnih razvoda?

Djeca koja puno vremena provode u središtu sukoba roditelja često su zanemarena, djeca čije emocije nisu prepoznate i potrebe nisu zadovoljene. To su djeca koja nauče zadovoljavati svakog roditelja ponaosob, ponašati se i osjećati ovisno o reakcijama roditelja, a ne osluškujući sebe. Često kažem da su to djeca koje „nema“, barem na prvi dojam, pa je u terapiji potrebno puno vremena da se otkrije autentično dijete koje je toliko dugo vremena bilo samo, nevidljivo duboko iznutra. Puno puta čula sam da dijete na pitanje koja mu je najveća želja kaže: „Da mama i tata mene vole više nego što mrze jedno drugo.“ Djeca koja svjedoče tome da je mržnja roditelja jača od ljubavi osjećaju da nisu vrijedna ljubavi, nesigurna su i usamljena. Imaju lošiju sliku o sebi, više depresivnih i anksioznih simptoma, sklonija su zloupotrebi sredstava ovisnosti i neprimjerenim ponašanjima. Ta djeca se češće od ostale populacije samoozljeđuju i pokušaju suicid.

Kao da vrište: „Tu sam, primijetite me, volite me“, a nitko ih ne čuje. Otuđena djeca imaju vrlo slične simptome, no njihovo emocionalno stanje obično je još teže i dugoročno rizičnije za mentalno zdravlje. Od njih jedan roditelj traži da potpuno ocrne i posljedično odbace drugog roditelja, a time zapravo traže da ocrne i odbace pola sebe. Svako dijete je pola mama, pola tata, kako genetski, tako i emocionalno. Djeca počnu doživljavati svijet na crno-bijeli način, tako da je jedan roditelj apsolutno savršen i dobar, a drugi apsolutno negativan i loš, a kasnije tako doživljavaju sebe i ostatak svijeta, druge ljude i odnose. Ta kognitivna distorzija naziva se splitting i podloga je brojnih poremećaja, primjerice graničnog poremećaja ličnosti.

Kako se to reflektira na daljnji razvoj, kad odrastu?

Kad odrastu, ne mogu integrirati pozitivne i negativne aspekte sebe, drugih ljudi i životnih situacija, žive između idealizacije i razočaranja. Problem je i u tome što ta djeca teško procjenjuju svoje potrebe i emocije kasnije u budućnosti, traže osobu koja će ih „voditi“ pa se roditelji pitaju zašto je dijete upalo u „loše društvo“. Srušen im je roditeljski autoritet, djeca u adolescenciji često prestanu poštivati roditeljska pravila i granice. Konačno, žive s vrlo jasnom porukom: „Mene se ne može voljeti.“ Ta poruka dolazi iz života u iskrivljenom realitetu u kojem jedan roditelj predstavlja drugoga kao lošeg, opasnog i štetnog za dijete, tj. uči ga da ga taj roditelj ne voli. Isto tako roditelj koji otuđuje uvjetuje svoju ljubav prema djetetu ovisno o tome koliko je dijete spremno odbaciti drugog roditelja, dakle ni njegova ljubav nije prava i bezuvjetna.

Ako dijete doživljava da ga nijedan roditelj ne voli ili ne na pravi način, neće osjećati da s roditeljima nešto nije u redu, nego kao da s njim nešto nije u redu i da se njega ne može voljeti. Otuđena djeca, kao i djeca u dugoročno visokom konfliktu roditelja, tužna su i usamljena djeca koja trebaju ne samo reaktivnu nego i preventivnu reakciju sustava. Zato bi u Obiteljskom zakonu zajednička, podijeljena, ravnopravna skrb trebala biti standard, što ne bi ovisilo o dobroj volji roditelja.”

Print Friendly, PDF & Email