»Mislim da je sada više nego ikada potrebno osvještavati djeci brigu o mentalnom zdravlju, poticati s njima razgovore o osjećajima, prvenstveno da znaju raspoznati kako se osjećaju, a onda te osjećaje nazvati pravim imenom. Tako ćemo djelovati preventivno na nekakve nepoznate osjećaje koji bi mogli ostati neiskomunicirani i koji bi mogli dovesti do poteškoća mentalnog zdravlja.
Epidemiološka situacija mijenja se izda na u dan, a prilagodba svim mjerama nije laka ni za koga. Smanjivanju stresa kod roditelja, učitelja i djece koji izaziva ovo novo normalno može pridonijeti otvorena komunikacija i korištenje jasnih informacija koje utječu na osjećaj sigurnosti kod djece.«, rekao je psiholog Poliklinike Krešimir Prijatelj gostujući u emisiji TV Zapad »Veliki i mali« posvećenoj maskama u školama. Emisija je emitirana 3. listopada 2020., a donosi i iskustva učenika i nastavnika s nošenjem maski na nastavi.
Pa tako srednjoškolka Ema iz Zaprešića objašnjava:
»Svi nam govore da je bolje da smo i na ovaj način u školi, nego da je nastava online, zato što nam je stvarno teško online pratiti svo to gradivo. U početku nam je bilo malo teže naviknuti se na maske, pogotovo osam sati u komadu. Trebalo se priviknuti, ali sad je sasvim u redu. Kada se maska nosi duže vrijeme apsolutno nikakva šminka ne dolazi u obzir, lice mora biti sasvim čisto jer inače nakon nekog vremena počne svrbjeti. Teško je, teško se i diše ispod maske, pogotovo što nas je u razredu jako puno pa postaje zagušljivo.«
Nastavnica Petra Katarinčić, Srednja škola Ban Josip Jelačić, Zaprešić: Sigurno je teže raditi s maskom nego bez maske, ali mislim da smo se svi jako dobro privikli, jer svima je ideja da nam je ovo puno bolje opcija nego da smo online.
Učenici su zapravo nošenje maske, na moje iznenađenje, jako dobro prihvatili. Nije bilo puno niti otpora niti pitanja zašto mi to moramo. Svakako je bilo teže kada su temperature bile više. Nismo mogli paliti klima uređaje pa je samim time bio u učionici malo zagušljiv zrak. Mi smo to pokušali nekako otvaranjem prozora, otvaranjem vratiju… Ja npr. nisam nikad puštala da se za vrijeme nastave ide u WC, a sad smo dogovorili da u trenutku kada netko treba napustiti učionicu bez pitanja samo izađe van i vrati se.
Ema: »Svakako u bilo kojem trenutku možemo izaći van, malo doći sebi i onda se vratiti na nastavu. Ili ako smo na satu, ako nam postane teško disati možemo spustiti masku na par sekundi i onda je vratiti.«
Petra Katarinčić: »Mislim da su to učenici jako dobro prihvatili, a mi im pokušamo objasniti da smo zapravo svi skupa u situaciji na koju se ne može utjecati. Nije naša odluka da se nosi maska, ali moramo svi zajednički to proći, pa ju uskoro možda nećemo morati nositi.«
Psiholog Poliklinike Krešimir Prijatelj:
»Djeca se o maskama imati stav kakav imaju odrasli iz njihove okoline: roditelji, skrbnici, tete, bake i stričevi. Bitno je da djeci što je više moguće olakšamo nošenje maske: da ih pitamo kako je to njima, da s njima otvoreno komuniciramo o tome što ih smeta dok nose maske, a ne da im samo govorimo što treba i što ne treba činiti. U školi imamo prilike čuti da je djeci možda teško ispod maske komunicirati, imaju probleme jer ih ispod maske možda nekad zna svrbiti pa se češu, zna im biti teško, vruće im je. Zbog toga ako je obveza da se maska nosi u školi kod djece može doći do stvaranja frustracije, iritabilnosti, a kroz duže vrijeme može doći do pojave stresa. Važno je da odrasli, prvenstveno učitelji i profesori u školama imaju strpljenja i da pokažu djeci dozu fleksibilnosti, ali isto tako i da ih čuju i da empatiziraju što je njima stvarno teško ovoj situaciji.
Važno je i čitanje emocija sa drugih lica koje može predstavljati poseban izazov u aktualnim okolnostima zato djeca ne vide izraze lica svojih učitelja, profesora, ne vide osmjehe svojih prijatelja u razredu, svojih kolega.
Najmlađoj djeci možemo pristupiti kroz igru. Djeca najlakše usvajaju nekakva pravila kroz igru, tako djeci u nižim razredima možemo pristupiti na način da ih doma upoznamo s maskom, da stavimo masku na lice, napravimo određeni izraz lica, pitamo koji ja sad imam izraz lica i skinemo masku i na taj način radmo s njima. A možemo isto tako igrati igru pogodi tko je ispod maske, pa pokažemo da se mi ispod maske smijemo unatoč tome što nas dijete trenutno ne može vidjeti.
U Poliklinici imamo prilike vidjeti djecu kojoj je nošenje maske, pandemija, ali i potres, ostavio određene posljedice. Oni dolaze sa svojim pričama, sa svojim interpretacijama, potrebna im je pomoć, a s druge strane imamo prilike vidjeti djecu kojima ova pandemija ne predstavlja neki velik rizik, odnosno oni ju ne smatraju pretjerano teškom.
Važno je da ipak kroz otvorenu komunikaciju djeci ponudimo određeno informacije, da im kažemo ono što u ovoj situaciji je opasno, ali i ono o čemu ne bi trebalo brinuti, a to su dezinformacije, glasine, na koje ne trebamo obraćati pažnju već se trebamo držati uputa od stane nadležnih institucija, i vjerovati im u ovom periodu.«
