Razgovor sa psihologinjom doc. dr. sc. Brunom Profacom sa savjetima za roditelje prvašića o tome kako pomoći djetetu da bez stresa krene u školu objavio je T portal 1. rujna 2018. godine pod naslovom: “Psihologinja savjetuje kako pripremiti dijete za školu: Većina djece neće doživjeti veliki stres ako odrasli ne vrše pritisak na njih” , autorica je novinarka Elma Katana:
” Spremnost za školu nije izdvojena vještina, već kombinacija cjelokupne razvojne zrelosti, karakteristika i vještina djeteta koje olakšavaju prilagodbu na nove okolnosti i specifičan način učenja, ističe doc. dr.sc. Bruna Profaca iz Poliklinike za zaštitu djece i mladeži Grada Zagreba.
‘U ranoj dobi učenje djeteta je prvenstveno spontano, potom u uvjetima organiziranog predškolskog odgoja kombinacija spontanog i reaktivnog učenja, dok se to s polaskom u školu i s većom zrelošću djeteta mijenja: ono može odgovoriti na nove načine učenja i prilagoditi se zadacima koji se pred njega ili nju postavljaju. Uz tjelesne karakteristike, važna je kognitivna, socijalna i emocionalna zrelost, jezične i komunikacijske vještine, sposobnost rješavanja problema i kreativnog mišljenja te općenito poznavanje svijeta u kojem dijete odrasta. Naravno, valja uvažiti individualne razlike i imati na umu to da svako dijete ima svoje jače i slabije strane’, smatra ona.
Važnost roditeljske podrške u svim aspektima razvoja
Pritisak oko pripreme za školu, dodaje, mnoge roditelje može uznemiriti.
‘Zna li moje dijete slova?’, ‘Govori li engleski?’, ‘Može li dugo sjediti?’ – sve su to pitanja koja roditelji sebi postavljaju. Međutim to nije ‘vježbanje’, ‘uškolavanje’, ‘pripremanje’ ili intenzivni razvoj pojedine vještine. Danas svaki trogodišnjak zna da će ‘jednom ići u školu’ te je usmjeravanje na sljedeću fazu razvoja uz kompetentnog ili starijeg vršnjaka i odraslu osobu – dio odrastanja. Dijete živi u društvu i spontano uči o budućnosti: naučit će voziti bicikl bez pomoćnih kotača, jednom će znati plivati, narast će, znat će pisati… i ići će u školu nakon šestog rođendana. Djeca vide druge oko sebe, u obitelji i u vrtiću saznaju da su njihovi roditelji i drugi odrasli, kao i braća, sestre, išli u školu te da je škola mjesto učenja i dio života. Važno je da dijete tijekom odrastanja ima podršku u svim aspektima razvoja i važne informacije od odraslih u skladu s dobi, da raste u uvjetima koji su poticajni za razvoj socijalnih vještina i emocionalne zrelosti te razvija odnose u kojima će se osjećati sigurno. Osim ako ima specifičnih teškoća u nekom području razvoja, o ciljanoj pripremi za školu ne bi trebalo izdvojeno ni govoriti – ona je dio općeg razvojnog puta’, objašnjava Profaca.
Preporuke za roditelje prvašića
…
‘Važno je da školu ne prikazujemo kao mjesto u kojem djetinjstvo prestaje i počinju obaveze te mjesto u kojem se dijete stalno procjenjuje. Važno je da ne govorimo da će dobivati ‘samo petice jer je najpametnije’, niti da će ‘vidjeti kako je to kad dobije jedinicu’. Stvaranje pritiska oko budućeg uspjeha daje poruku djetetu da vrijedi ovisno o tome kakve su mu ocjene. Također, nije dobro zbunjivati dijete strahovima i autoritetom odraslih, što još nije upoznalo. Unatoč možda dobrim namjerama, djetetovo postignuće u školi ne treba ni povezivati unaprijed s nagradama i kaznama. Škola je, kao i sve druge situacije, samo dio života. I nije najvažniji. Dakle, općenito gledajući, kao i inače u komunikaciji s djecom, poželjno je više slušati i pratiti tempo, osjećaje i razinu znatiželje u djeteta, uz što manje opterećivanja vlastitim očekivanjima, pretjeranom idealizacijom ili pak vlastitim strahovima vezanim uz polazak u školu’, kaže psihologinja.”
Tekst u cijelosti pročitajte na T portalu na linku ovdje
Fotografija: T portal/Matej Grgić
