T portal: “Klinička psihologinja o zamkama popustljivog odgoja: Najveća zabluda je da su roditelji i djeca prijatelji”

O zamkama popustljivog odgoja i o tome kako pronaći ravnotežu između potreba djeteta i izgradnje zdravog autoriteta roditelja novinarka T portala Elma Katana razgovarala je s kliničkom psihologinjom Ivanom Ćosić Pregrad iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Prenosimo dijelove iz intervjua koji u cijelosti možete pročitati na linku: https://www.tportal.hr/lifestyle/clanak/klinicka-psihologinja-o-zamkama-popustljivog-odgoja-najveca-zabluda-je-da-su-roditelji-i-djeca-prijatelji-foto-20180819

Djeca više vjeruju onome kako se ponašamo nego onome što govorimo

Važno je s djecom otvoreno razgovarati o tome koja ponašanja odobravate, a koja ne, te na koji način nam neka ponašanja i pravila mogu pomoći da budemo sigurni, smatra psihologinja.

‘I naravno djeca najviše uče gledajući i promatrajući što odrasli rade. Više vjeruju onome kako se ponašamo nego onome što govorimo. Vrijednosti koje zagovaramo i želimo naučiti djecu važno je i da sami živimo i prakticiramo u svakodnevnom životu. Na taj način smo djeci vidljivi, autentični i jasni, a iskustvo da zastupamo sebe i djelujemo u skladu sa sobom nama daje osjećaj sampouzdanja i kompetentnosti, što postaje posebno važno kada se nađemo u konfliktnim situacijama, rastrzani između različitih potreba ili između potreba i želja kao dio svakodnevnog obiteljskog života’, mišljenja je ona.

Izostanak vodstva odraslih u obitelji, dodaje ona, stvara prazan, nejasan prostor u kojem se mala djeca kao i tinejdžeri osjećaju nesigurno i loše.

‘Kada izostane vodstvo odraslih, djeca mogu razviti različita zahtjevna ponašanja poput agresivnosti, nametljivosti, nastoje dominirati i nametati svoja očekivanja i želje, no iza takvih reakcija djece vrlo često se krije puno nesigurnosti, zbunjenosti i usamljenosti. Djeca koja nemaju iskustvo jasnog vođenja u svojim obiteljima mogu pokazivati veće teškoće u rješavanju konflikata s drugima, teže podnose frustraciju i sami teže nauče razlikovati potrebe od želja, usmjereni su na svoje želje i pokazuju manje razumijevanja za tuđe osjećaje i potrebe’, objašnjava I. Ćosić Pregrad.

Ne smije se osuđivati ljutnja već njezino nasilno iskazivanje

‘Važno je razlikovati ljutnju kao osjećaj koji se pojavljuje kada je naš integritet napadnut ili smo onemogućeni u ostvarivanju svojih ciljeva, ne možemo raditi ono što želimo od nasilja koje ima za cilj povrijediti neku osobu i nanijeti štetu. U situacijama ljutnje i frustracije ponekad reagiramo agresivno i neprimjereno, posebno djeca i mladi koji su u procesu stjecanja socijalnih vještina. Kada se netko opetovano ponaša nasilno prema drugoj osobi, možemo govoriti o zlostavljanju i takva ponašanja i zlouporabe moći je zaista važno odmah zaustavljati. Vrlo često u reakcijama odraslih, pa tako i kroz medijski prostor, možemo vidjeti česte osude, prozivanja i obilježavanje djece i mladih kao nasilnika, zaboravljajući da se i dalje radi o djeci koja trebaju zaštitu, vodstvo i podučavanje od strane odraslih da se nose sa teškoćama i izazovima na koje nailaze u svom odrastanju i međuljudskim odnosima. Također traženje krivca za pojave otežava promjenu i umanjuje društvenu odgovornost svih nas koji živimo i oblikujemo društvo iz različitih uloga koje imamo’, kaže.

Kada se djeca ponašaju agresivno, važno je jasno pokazati da ne osuđujemo njihovu ljutnju već samo nasilno iskazivanje te ljutnje, objašnjava psihologinja.

‘Važno je djeci ne govoriti da se ne ljute, niti da ne pokazuje svoju ljutnju. Oni trebaju podršku nas odraslih da pronađu i upotrijebe različite kreativne načine izražavanja ljutnje. I od najranije dobi upravo izražavanje ljutnje djeca uče i vježbaju u svojim obiteljima i sa svojim roditeljima. Govoreći NE djeca komuniciraju dio sebe, nešto što ne vole, ne žele ili ne trebaju. To ne znači da se protive roditeljima ili da ne poštuju njihov autoritet, kako mi odrasli često čujemo dječje NE’, smatra ona.

Odgajanje djeteta koje ‘misli svojom glavom’

Suvremeno roditeljstvo, dodaje, zbilja donosi velike izazove pred roditelje i niz je mjesta gdje su roditelji danas izloženi jačim i raznolikijim pritiscima nego što su vjerojatno bili izloženi njihovi roditelji.

Današnji stil života i brzina kojom se stvari izmjenjuju, zbilja velika mogućnost izbora kao i nedostatak jasnih i stabilnih društvenih vrijednosti je kontekst koji otežava roditeljskih posao i doprinosi stalnom preispitivanju nas kao roditelja, naših osobnih vrijednosti i načina na koji ih živimo.

‘Ovisno o tome što želimo podučiti svoju djecu, kakve vrijednosti im želimo prenijeti i koje osobine i ponašanja bismo željeli vidjeti kod svoje djece kada odrastu, od najranije dobi kao roditelji usmjeravamo i vodimo djecu kroz različite svakodnevne ali i neke životne situacije pa im onda i postavljamo neke granice u skladu s tim vrijednostima koje zastupamo i živimo. Time stvaramo prilike u kojima će djeca moći učiti i razvijati sve one osobine i ponašanja koja bismo željeli vidjeti kod njih uz roditeljsku podršku, razumijevanje i prihvaćanje’, objasnila je Ćosić Pregrad.

Ukoliko želimo da dijete odraste u osobu koja zna razlikovati želje od potreba i koja ‘misli svojom glavom’ , dodaje psihologinja, nužno je da se u roditeljskoj ulozi ponašamo u skladu s tim čak i kada smo izloženi pritisku djeteta koje u određenom trenutku zagovara svoju želju.

‘I takve situacije uvijek donose konflikt i nemoguće je zadovoljiti sve uključene.  Konflikti su dio života, posebno obiteljskog, a djeci treba podrška roditelja da nauče nositi se i sa situacijama nezadovoljstva, frustracije, ljutnje i razočaranja  jer je i to dio života. Kada roditelji kažu djeci jasno i odlučno ‘ne’ rukovodeći se osobnim vrijednostima i poštujući svoje osobne i obiteljske vrijednosti, uz istodobno uvažavanje i prihvaćanje djetetove želje (ali ne i njeno ispunjavanje), konflikt do kojeg dolazi manje je štetan za odnos roditelj – dijete nego konflikt koji nastaje kada roditelj prekorači vlastite granice ispunjavajući djetetovu želju’, rekla je psihologinja.”

Fotografija: Matej Grgić/T portal

Print Friendly, PDF & Email