Povodom međunarodnog Dana sigurnijeg interneta novinarka Sanja Daić razgovarala je s psihologinjom Poliklinike Anom Raguž o navikama djece vezanima uz korištenje internetom te načinima kako kao odrasli možemo poticati njegovo sigurnije korištenje. Intervju je objavljen na obrazovnom web portalu Profil Kleta :
” Što općenito kažu istraživanja o aktivnostima djece i mladih na internetu? Kako provode svoje vrijeme na internetu? Koje sadržaje najviše konzumiraju?
Iako svi to primjećujemo, istraživanja također sustavno pokazuju da djeca i mladi sve više svog vremena provode pred ekranima. Istraživanje Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i Hrabrog telefona iz 2017. godine pokazuju da već djeca predškolske dobi provode više od dva i pol sata pred ekranima, gledajući razne zabavne sadržaje. Što su naši školarci stariji, to ih više sadržaja veže za ekran. Prema istraživanju Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba iz 2019. godine, svaki treći adolescent društvenim se mrežama koristi od 3 do 5 sati dnevno, a svaki peti adolescent više od 5 sati dnevno. Mladi ispred ekrana najviše vremena provode dopisujući se s drugima, prateći objave i sadržaje na raznim društvenim mrežama, slušajući glazbu. Među omiljenim su im mrežama Instagram, Snapchat i YouTube.
Koji se rizični oblici ponašanja najčešće pojavljuju kod djece i mladih osnovnoškolske i srednjoškolske dobi vezano uz korištenje internetom?
Djeca odmalena spoznaju sve blagodati interneta, upoznaju sve njegove prednosti i čari, dostupnost informacija, količinu i raznovrsnost sadržaja te tijekom odrastanja postaju sve više otvorena, a sve manje osjetljiva na potencijalne rizike, kao i sve manje kritična u odnosu na moguće opasnosti. Za razliku od nas odraslih, koji smo na drugom kraju i često prekritični, djeca bez zadrške stupaju u interakcije, održavaju društvene odnose, upoznaju druge i sl. Primjerice, 35 % mladih otišlo je na susret s osobom koju su upoznali na internetu, svaki drugi adolescent primio je poruke seksualno izazovnog sadržaja, što su vrlo ozbiljni podatci. Ovo su samo neki od podataka koji pokazuju da su djeca sve više u potencijalnom riziku, da sve više borave na online igralištima, a pravila uče međusobno, od nekih drugih iza ekrana. Budući da razvoj tehnologije galopira i odrasli ne mogu pratiti brzinu i držati korak s tehnološkim dostignućima, nerijetko se događa da sve vezano uz boravak na društvenim mrežama, aplikacijama i raznim drugim platformama prepuštaju u ruke djeci i mladima.
Često se u ovom kontekstu koristi pojam cyberbullying. Što istraživanja kažu o učestalosti ovakve vrste zlostavljanja? S kakvim teškoćama Vam se djeca i roditelji najčešće javljaju u praksi?
Okolina uglavnom vrlo brzo reagira na fizičku ozljedu, odnosno vidljive tragove nasilja, no nerijetko se propušta djelovati u slučajevima elektroničkog nasilja.
Takvu vrstu nasilja karakteriziraju oblici poput širenja lažnih (i istinitih) informacija, vrijeđanja, omalovažavanja, ignoriranja, izoliranja, a iz kliničke prakse i iz znanstvene literature znamo da posljedice elektroničkog nasilja ponekad mogu biti teže od posljedica nasilja licem u lice. Žrtve obično odgađaju povjeravanje, jer su uvjerene da se ništa ne može napraviti i da ne postoji način da se nasilje zaustavi. Anonimnost počinitelja, neograničena publika, manjak nadzora, nesigurnost žrtve i smanjen osjećaj odgovornosti počinitelja doprinose osjećaju bespomoćnosti i beznađa djece žrtava.
Ponekad nakon duljeg vremena roditelji ili druge bliske osobe kod djeteta mogu primijetiti promjene u ponašanju, primjerice dijete koje je rado odlazilo u školu počinje odbijati odlazak, izvrstan učenik počinje dobivati sve lošije ocjene, društveno dijete povlači se u sebe i provodi sve više vremena samo. To su neke od promjena na koje trebamo obratiti pozornost i razgovarati s djetetom. Posljedice nasilja nad djecom često se očituju u obliku niskog samopoštovanja, znatno narušene slike o sebi, povlačenja, pokazivanja simptoma anksioznosti i depresije, kao i učestalih tjelesnih teškoća, glavobolje, bolova u trbuhu, ali i autodestruktivnih ponašanja u vidu samoozljeđivanja i suicidalnih misli.
U posljednje vrijeme pojavljuje se sve više društvenih mreža, od kojih neke češće privlače i okupljaju mlađu djecu. Prema istraživanjima, koja je prosječna dob u kojoj se djeca i mladi počinju uključivati na društvene mreže? Koju biste Vi granicu povukli kao razumnu dob za početak korištenja društvenih mreža?
Prema našem spomenutom istraživanju iz 2019. godine, gotovo svaki četvrti adolescent otvorio je prvi profil na društvenoj mreži s 12 godina, a oko 30 % adolescenata otvorilo je prvi profil na društvenoj mreži s 10 ili manje godina. Iako je za otvaranje profila na većini društvenih mreža dobno ograničenje 13 godina, svakim danom viđamo da se granice pomiču prema dolje. Godine kao kronološka odrednica manje su važne dok god djeca ne razmišljaju na kritički način, nisu svjesna mogućnosti i opasnosti.
Kako su društvene mreže utjecale na socijalizaciju djece i mladih ljudi? Što biste istaknuli kao prednosti i/ili nedostatke upotrebe društvenih mreža u socijalizacijskom smislu?
Djeca, mladi i odrasli medijima se koriste za učenje i razvijanje interesa, zabavu, kao izvor informacija i znanja, kao i za olakšavanje komunikacije s drugima, održavanje bliskosti s vršnjacima, upoznavanje drugih osoba, ali i razvoj identiteta. Primjerice, djeca koja su povučenija ili nemaju dovoljno razvijene socijalne vještine slobodnije stupaju u interakcije iza svjetla ekrana, lakše se povjeravaju i ostvaruju socijalnu podržavajuću mrežu. Nedvojbeno je da je internet kao svijet mogućnosti obogatio odrastanje djece. Osim svijeta s pregršt mogućnosti, internet je i svijet rizika i njegovo je korištenje onoliko dobro ili onoliko štetno koliko se njime odgovorno koristimo.
Imate li praktične savjete za učitelje i nastavnike – što činiti s ciljem prevencije rizičnih oblika ponašanja na internetu, odnosno prevencije cyberbullyinga?
Kada roditelji ili nastavnici u školi primijete da dijete ne funkcionira ili pak dijete pokazuje neke promjene u vidu vremena koje provodi na internetu ili sadržaja kojima se koristi, onda svakako treba porazgovarati s djetetom, a ako nam se dijete povjeri, treba napraviti sve korake koji će osigurati da ga zaštitimo što prije. Najbolja je prevencija cyberbullyinga, uz edukaciju, pokazivanje uistinu nulte tolerancije na nasilje i reagiranje i na najmanje neprimjerene reakcije prema vršnjacima. Takva ponašanja osoba koje sudjeluju u odgoju i obrazovanju djece, osim što smanjuju vjerojatnost činjenja nasilja, istodobno povećavaju vjerojatnost da će nam se dijete povjeriti ako doživljava nasilje.
Što učitelji i nastavnici mogu učiniti ako im se dijete požali na cyberbullying ili za to doznaju? Kako razgovarati o cyberbullyingu? Što je važno poduzeti i kome se obratiti?
Važno je imati na umu da djeca oklijevaju prije nego što se povjere, imaju mnoge strahove da im se neće vjerovati, da će se njih okriviti, srame se jer smatraju da su nedovoljno dobri i snažni da se sami obrane, a ako zlostavljanje traje dulje vrijeme, osjećaju se bespomoćno. Literatura pokazuje da svako treće dijete ne zna tko je počinitelj koji stoji iza ekrana, što dodatno potiče osjećaj nesigurnosti i nezaštićenosti.
Osoba kojoj se dijete povjerilo nikako mu ne bi smjela obećati da to neće nikome reći. Važno je podsjetiti se da se dijete ne bi povjerilo da ne smatra da mu je potrebna pomoć. Često se djeca boje da će biti gore, ali tu kao odrasli moramo preuzeti odgovornost i olakšati djetetu tako da mu pojasnimo kako će proces dalje izgledati. Osoba kojoj se dijete povjeri (roditelj, nastavnik, stručni suradnik) dužna je obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb i policiju, koji će poduzeti sve daljnje korake u zaustavljanju nasilja. Dijete također treba poučiti da ne briše poruke i slično, nego ih zabilježi snimkom zaslona (tzv. screenshotom) jer poslije služe kao dokazi u postupcima. Naravno, obavijest nadležnim institucijama služi baš kao obavijest da se nešto događa s djetetom i djetetu, a tek policija provodi ispitivanje i provjeravanje, odnosno istražne radnje kojima će se utvrditi okolnosti. Slanje obavijesti samo je jedan kotačić u cijelom sustavu. Vjerujemo – bolje lažna uzbuna nego propitivanje je li ipak dijete žrtva zlostavljanja. Sustav kotača mora se pokrenuti. Također, osim za dijete žrtvu, reakcija sustava pomaže i djeci počiniteljima da od maloljetnih počinitelja ne bi postali punoljetni počinitelji. Informacija da dijete čini nasilje alarm je na koji moramo reagirati. Naime, poznato je da je gotovo dva puta veći rizik da će dijete žrtva elektroničkog nasilja pokušati suicid, ali i djeca počinitelji su u 1,7 puta većem riziku za pokušaj suicida. Najveće emocionalne posljedice imaju djeca koja su zapravo istodobno i žrtve i počinitelji, odnosno reaktivne žrtve.”
Preuzeto sa: https://www.profil-klett.hr/svijet-djece-iza-ekrana-kako-stvoriti-sigurniji-internet
